Riječani i njihov grad

Ervin Dubrović sigurno je jedan od najplodnijih autora koji se bave zbrkanom povijesti grada Rijeke. Rodio se 1957. u senilnom biseru Kvarnera. Diplomirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godinama je bio likovni kritičar u Novom listu i Oku. Bio je glavni urednik časopisa Dometi (1993). Radio je u Sveučilišnoj knjižnici te u marketingu HNK Ivana pl. Zajca. Magistrirao je povijest umjetnosti 1994. s temom Povijest fotografije u Rijeci 1884–1940. Vrlo uspješno vodi Muzej grada Rijeke od 1996. S pojačanim otkupom uslijedile su izložbe Akvizicije Muzeja grada, ukupno pet, u razdoblju 1998–2014. Realizirao je ambiciozne projekte: Stoljeće kinematografije u Rijeci (1997), Riječka luka (2001), Adamićevo doba (2005), Merika (2008), Riječki torpedo (2010), Mornarička akademija (2013) i Riječka industrijska priča (2014), te manje izložbe posvećene mostovima, javnim stubištima, parkovima, kazalištu, gramofonima, fotografiji i suvremenoj arhitekturi.

Izd. DPUR, Rijeka, 2018.

Poslije odlične knjige o likovnom kritičaru i prevoditelju Francescu Drenigu iz 2015, u kojoj je razmatrao i zamršene hrvatsko-talijanske odnose u Rijeci između 1900. i 1950, Dubrović je uspio realizirati kompleksnu knjigu eseja Rijeka – južni pol Srednje Europe. Tekstovi, koje je ukoričio, nastajali su godinama, no i sama knjiga nastajala je godinama. U računalu imam njezinu stariju verziju s nešto drukčijom koncepcijom i izborom eseja. Ova objavljena mnogo je bolja i koherentnija.

Treba reći da Dubrović sa svakom novom knjigom postaje sve dorađeniji i fokusiraniji autor. Ako mu je knjiga o Drenigu bila najbolja do tada o opsežnom opusu, onda je ova još jedan veliki korak naprijed. Naslov je šarmantno i duhovito megalomanski – jer današnja Rijeka ne može biti južni pol ničega – no knjiga drži razinu naslova. Na neki način nekadašnji mali velegrad – za koji ja volim ironično reći da je mići Šangaj – dobio je novu varijantu kultne knjige Kako čitati grad (1988. i potom još četiri promijenjena i nadopunjena izdanja). S jednom bitnom razlikom, naime, Radmila Matejčić je svoje eseje o gradu ispisivala polazeći od građevina pa idući k ljudima, dok Dubrović kreće od ljudi pa ide prema njihovoj važnosti za grad. Nezavisno od tako različitih polazišta konačni je dojam sličan: ozbiljno, dobro napisano, argumentirano, promišljeno, poetično i nekako – beznadno.

U predgovoru autor sažima svoje polazište: „Iako u ovoj knjizi nije baš sve riječko, sve je s Rijekom u nekoj vezi. U tumačenju pojedinih tema i pojedinih protagonista izbjegavao sam domaće vrijednosti i nastojao izbjeći lokalistički zanos. Upravo obratno, riječkim sam temama dosljedno pristupao sa širih obzora, imajući na umu europska prostranstva i društvene okvire kojima je grad pripadao u posljednja dva stoljeća – najprije je to bio srednjoeuropski, potom talijanski i na kraju jugoslavenski i hrvatski kontekst.”

Eseje je grupirao u poglavlja: Stoljeće uspona; Talijani, esuli, rimasti; Riječki hrvatski pisci; Slikari, fotografi, ilustratori; Arhitekti i izgradnja grada. Iako se čini da su blokovi heterogeni, to uopće nije tako, jer je pametnim ulančavanjem ljudi i događaja autor stvorio fini mozaik koji blista na blagoj svjetlosti sunca što zalazi za Učku. Knjiga je dobila opsegom i promišljenom dorađenošću. Dva stoljeća promjena ideja i ljudi, politika i granica, u knjizi klize lako i lepršavo, no činjenično vrlo precizno. Esej je najbolja forma za ambicioznog autora i to fino prepletanje povijesti, povijesti umjetnosti i književnosti, daje najzanimljivije stranice knjiga u ova umjetnički tako problematična i proizvoljna vremena.

Sam kraj knjige – Potraga za izgubljenim identitetom – fino je spuštanje zastora u drami o jednom davno važnom gradu s impresivnom lukom, a današnjem sumornom primorskom gradiću s bezveznim mandraćem.

 „No ni riječki građani, koji vole svoj grad, kao ni dobronamjerni prolaznik, koji gradom uglavnom nehotice i užurbano prolazi na putu do svog pravog odredišta, najčešće nisu posve svjesni koliko je Rijeka zapravo oronula i u kakvu je teškom položaju. Najtužniji su prizori nedostupni i posve zaklonjeni od pogleda onih koji nemaju pristupa zatvorenim zonama i halama luke, željeznice, Rafinerije nafte, Torpeda i 3. maja. Moguće je godinama živjeti u gradu i gotovo uopće ne primijetiti najteže rane gradskog tkiva, jer samo središte grada, Korzo i riva s palačama nekadašnjih velikih pomorskih i trgovačkih društava, i dalje pulsiraju životom.“

Radmila Matejčić pokušala je svojim gradskim obiteljskim albumom – nazvanim Kako čitati grad – oživiti identitet grada, no trideset godina poslije Dubrović priznaje da identitet Rijeke jednostavno ne postoji. Svojom knjigom on je uklesao epitaf našem voljenom gradu, dakle: Pod Učkun kućice bele, miće kot suzice vele. Beli zidići, črjeni krovići na keh vrapčići kantaju... da prizovem meni antipatičnog Dragu Gervaisa. Ne postoji dovoljno deminutiva da se opiše grad koji se nekad dičio biti prvim i najvećim u svemu i svačemu. Tempi passati!

Dubrovićeva je knjiga je krasna... i sumorna poput Dickensovih romana.