Pričam ti priču

Na početku ove knjige priča čitamo što Harif Kureishi misli o pisanju: „Pisanje je misterij… Ako ne znaš zašto pišeš, odakle ti to, to je zapravo prilično misteriozno… proces koji je polusvjestan.“ Ne bih ulazila u polemiku s takvim razmišljanjima, jer mi se nakon čitanja knjige Otvaranje tame čini da je autor svjesno oduhovio svoje priče u banalnoj svakodnevici, dopuštajući nam da i mi „dodamo“ koji detalj ili čak – završetak. Nakon pročitane četiri priče na tragu smo nekih zbivanja u kojima likovi gotovo vegetiraju, nekako bez perspektive, kao da se to ne događa njima. Zapravo su prepušteni sami sebi i svojim malim ljudskim sudbinama koje se čitatelju čine besmislenima i on se koleba između ravnodušnosti i strpljive težnje da ga autorov narativni postupak iznenadi. I tako ćemo upasti u autorovu zamku i iznenađeno se suočiti s pričama o anđelima (Anđeli čuvari, Anđeli imaju više lica, Trebamo ga samo prepoznati). U prvoj priči autor nam „mrtvo ozbiljan“ servira neke upute o potrebitoj komunikaciji s anđelima čuvarima: „Što su anđeli čuvari i kako ih (koristiti) sazivati“, „Prije nego što počnete zazivati anđela čuvara“, „Kod sazivanja drugih u pomoć“, „Kako sazivati anđele čuvare“, „Djeca i trudnice“, „Moguće negativne nuspojave“, „Upravljanje vozilima i strojevima“, „Kako sačuvati anđele čuvare“, „Rok trajanja“. Anđeoski sindrom tako je vješto sinkroniziran da čitajući naputke o mogućem korištenju anđelima upadamo u autorovu stupicu meditirajući o temi: „Što su anđeli čuvari i kako ih (koristiti) sazivati“. Tako dolazimo do paradoksalnog ironijskog odmaka, koji ne rješava našu esencijalnu potrebu da budemo zaštićeni: „Anđeli čuvari nisu tjelesna bića, ona se ne mogu sačuvati na određenoj polici, na određenoj temperaturi i ne može ih se zatvoriti u neku sobu. Oni se svaki puta iznova moraju sazivati i moraju se znati prepoznati.“ A upravo o prepoznavanju je riječ, jer to nama običnim smrtnicima nedostaje: ne znamo prepoznati sami sebe, a ne ide nam baš od ruke niti prepoznati – druge.

Izd. DHK, Zagreb, 2017.

Sad nas već autor „vrti oko malog prsta“ uskraćujući nam pouzdanje u neke već usvojene vrijednosti, kušajući našu izdržljivost. Anđeoski misteriji i mirakuli (baština iz srednjeg vijeka!) mistificiraju stvarnost: „Naš je samo jedan problem, moramo prepoznati onoga koji ti želi i čini dobro, moramo prepoznati svoga anđela čuvara, ne smijemo s njim hodati paralelno do u beskonačnost i ne dotaći ga.“ Ta autorska replika vrhunac je misterioznog postupka deus ex machina, da netko drugi, nedodirljiv, razmrsi situaciju. Ali autor nas i dalje uporno iznenađuje donoseći nam neočekivano dva zanimljivo sročena putopisa, Izlet u Rusiju i Jesenski u Poljskoj. I tako se nepripremljeni čitatelj spušta s anđeoskih visina u umor dugih putešestvija koja u dušama ostavljaju trag nostalgije i sjete. Zapravo, knjiga priča Otvaranje tame autorov je prozni performans, jer, eto, „slatko dolazi na kraju“. To što nam autor pruža imaginarna je slika vlastitog djetinjstva, Kao zahvaćanje vode cjedilom. Već sama ta metafora obećavala je da će usprkos full time reading čitatelj doći na svoje. Jer, ima li uopće netko tko se ne sjeća obiteljskog zajedništva i neponovljivog mirisa zavičaja? I Josip Cvenić krenuo je živjeti u životu djetinjstva, pa ma koliko to bio remake, uvijek nas opčini vedrina bajkovitih snova i radosno proživljenih anegdota: „Pred Božić nas je časna sestra učila božićne pjesme i u jednoj se pjevao stih ‘i Jeruzalemu pri-stu-pljuj’, meni je taj stih bio prost za crkvu, nisam ga htio pjevati zbog onoga ‘pljuj’. Časna sestra je to zapazila i izbacila me iz zbora.“ Tako je autor svojom proznom cjediljkom procijedio i spasio od zaborava inspirativnu kap dosegnutoga djetinjstva.