Od frustracije do zločina

Već prve rečenice romana Noć pribadača, koje izgovara Carlos, jedan od četvorice protagonista koji su ujedno pripovjedači, sugeriraju intrigantnost fabule, osovljene oko rekonstrukcije vremena odrastanja skupine prijatelja koji su u svojim mladim danima počinili nešto strašno, što su godinama potiskivali i nastojali zaboraviti, za što Carlos već u šestoj rečenici romana kaže da se „ne može naći u priručnicima bontona nego u policijskim izvješćima, među seksualnim zločinima i oružanim napadima“. Čitateljeva pozornost i znatiželja uspješno su potaknute, a kako rukopis odmiče, autor Santiago Roncagliolo (43-godišnji peruanski književnik, scenarist, prevoditelj i novinar, dobitnik više peruanskih i međunarodnih nagrada za romane, drame, eseje i novinske članke) recipijentovu pozornost uspijeva i zadržati. Bildungsroman nadograđen trilerskim elementima postupno pretvara u kritičkim nabojem obojenu društvenoanalitičku fresku života ljudi nižega socijalnog statusa u Peruu s početka 1990-ih, začinjenu pop-referencijama i političkim silnicama, od kojih važnu ulogu u razvoju priče imaju strah i nesigurnost, koje je među stanovnicima ondašnje Lime posijala radikalna teroristička organizacija Sendero Luminoso.

Izd. Edicije Božičević, Zagreb, 2017.

Roman je sastavljen naizmjeničnim nizanjem iskaza četvorice sredovječnih prijatelja, a kako je riječ o monološkom pripovijedanju, krajnje subjektivnom, dodatnu čitateljevu pozornost izaziva upitnost pouzdanosti ispripovijedanoga. Autor uspješnom diferencijacijom njihova načina izražavanja i vokabulara protagoniste profilira i čini međusobno raspoznatljivima i dojmljivima. Njihov način izražavanja otkriva nam psihološke karakteristike, ali je i odraz socijalnog statusa i razine obrazovanja, te sugerira i karakter njihove iskustvene životne popudbine. U Carlosu čitatelj prepoznaje najobrazovanijeg i najstaloženijeg člana grupice prijatelja; Šmrkalj je i u odrasloj dobi (svi su na pragu četrdesetih, a govore o vremenu kad su bili petnaestogodišnjaci) najopušteniji i najzaigraniji te najnezreliji, uvijek spreman na šalu i nepromišljene postupke, dok Betova šutljivost, skeptičnost i nepovjerljivost sugeriraju moguće psihološke ožiljke i traume, a Manuov govor ulice te uporaba psovki i kolokvijalizama signaliziraju pripadnost kriminalnome miljeu.

Te 1992, u koju su smješteni događaji o kojima pripovijedaju, oni su pohađali isusovačku srednju školu i, prema Carlosovim riječima, „to je bio ekspres-lonac napuhan hormonima u kojem se tiskalo oko dvije tisuće budućih pastuha“. Napominje i da je izlazak izvan kruga kvarta u kojem su se škola i domovi njihovih obitelji nalazili bio opasan, jer „te je mogla iznenaditi racija ili bomba“, što će postati jasnije kasnijom autorovom društveno-političkom kontekstualizacijom priče. Seks je njih četvoricu, i ostale učenike, zaokupljalo po čitave dane,  a svaka rečenica poprimala je seksualne konotacije. Na njihovu žalost, na riječima je sve i ostajalo, jer konkretnih iskustava nisu imali, premda su se međusobno uvjeravali da jesu, i glumili da jedni drugima vjeruju te laži. A pripadnice suprotnog spola ostajale su im nedostupne i nedokučive, prisutne tek u mislima, filmovima, časopisima. Ta će frustracija postati pokretač nepromišljenih postupaka koji su doveli do tragičnog raspleta, čime autor implicitno osuđuje nezdravu klimu škola odijeljenih po spolu. Smještanjem dijela radnje u zatvoren prostor isusovačke muške gimnazije, prostor ograničene slobode, narativ je obogaćen alegorijskim slojem. Kroz motiv zatvorenog mikrosvijeta škole zrcale se odnosi u široj društvenoj zajednici, a način na koji se razvija fabula upozorava da represija i sputavanje rađaju frustraciju i nezadovoljstvo te moguće postupke s tragičnim posljedicama. U podtekstu romana iščitava se otpor krutoj hijerarhizaciji društva i oportunizmu, bunt protiv društva koje nagrađuje poslušnost i discipliniranost umjesto znanja, invencije i kreativnosti.

Autor sjajno portretira adolescente, s naglaskom na proturječjima neizbježnima u toj dobi. Jedan je od uzroka tragičnih događaja i zamašnjak radnje motiv skrivene, neiskazane homoseksualne zaljubljenosti zamaskirane u pobunu; nedostatak hrabrosti da prizna zaljubljenost u prijatelja protagonist kompenzira nepromišljenim otporom autoritetu stroge profesorice. Santiago Roncagliolo uvjerljivo ukazuje na taj paradoks, vjerodostojan i autentičan u slučaju mladića adolescentske dobi, jer je nesigurnost skrivena iza naglašena mačizma i agresivnosti obilježje muških odrastanja. U furioznome se tempu odmata klupko nepromišljenosti, nasilja, osvete i frustracija, nadograđenih detaljima iz životne stvarnosti obitelji protagonista kao sredstvom socijalno-društvene kontektualizacije. No, ustrajavajući na dinamičnosti i neizvjesnosti, autor uzrokuje nekoliko čitateljevih spoticanja o fabularna mjesta upitne uvjerljivosti. Tih nekoliko problematičnih rupa u fabuli ne umanjuje povoljan dojam o Noći probadača kao romanu koji upozorava da frustracija i kompenzacija emocionalnoga deficita, u kombinaciji s nebrigom institucija i nedostatkom roditeljske pažnje, u okolnostima egzistencijalne nesigurnosti zbog siromaštva, lako mogu dovesti do tragedije i smrti nevinih ljudi.