Nekoliko prizora u vremenu

Institucionalno formiranje likovne scene u gradu na Rječini započelo je 1946. osnivanjem gradske podružnice Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske. Tri godine poslije otvorena je i Galerija likovnih umjetnosti, a već 1954. predstavljen je Salon ‘54, skupna izložba apstraktne umjetnosti, ujedno prva takve vrste u ondašnjoj, poslijeratnoj Jugoslaviji. Salon iz 1954. bio je važan i po tome što su prvi put izložbu osmislili i priredili povjesničari umjetnosti, a ne umjetnici, kako je dotad bilo uobičajeno. Slikari Vilim Svečnjak, Romolo Venucci i kipar Vinko Matković bili su obnovitelji poslijeratnoga likovnog života Rijeke. Svečnjak je osnovao današnju Modernu galeriju i bio njezin prvi ravnatelj, a povjesničar umjetnosti Boris Vižintin zamijenio ga je na mjestu ravnatelja već spomenute 1954. i vodio ustanovu do svoje mirovine u duhu aktualnih trendova šezdesetih, usmjerenih širem, europskom kontekstu, bez pretenzija prema lokalnoj sceni, koja se i na širem prostoru afirmirala tek ranih osamdesetih s pojavom Nove slike. U kontekstu poslijeratnog uzleta 1956. riječki je Salon internacionaliziran. Na njemu je sudjelovalo čak 28 likovnih umjetnika iz Pariza, što je gradu industrije i pomorstva dalo važnu dodanu vrijednost kulturnog otvaranja. No Salon se ugasio već 1963.

Nadija Mustapić i Toni Meštrović, Minuta šutnje, 2013.

Šezdesete su bile označene aktivnim djelovanjem nekolicine pojedinaca, tada poznatih tek u uskom krugu intelektualne i kulturi naklonjene sredine, a koji su svojih pet minuta slave dobili tek u devedesetima, buđenjem volje da se definira kulturni genius loci u trenutku kada umire industrija, a sve manje velikih brodova ostaje na vezu velike luke. Sjetna snaga tamnih ritmova u slikarstvu Romola Venuccija, Jakova Smokvine, Vladimira Udatnyja i ranoga Ive Kaline obilježila je, tada manje ili više shvaćen, manje ili više popularan, i tek u devedesetima institucionalno vrednovan doprinos kada su spomenutim slikarima napisane monografije i uprizorene retrospektive.

Riječka različitost

Sedamdesete su u likovnoj produkciji, s obzirom na tadašnju političku situaciju u zemlji, ostale duboko apolitične. Riječki likovni umjetnici aktivni sedamdesetih izbjegli su bilo kakav jači utjecaj novih tendencija, kao i susljednost u odnosu na konceptualnu umjetnost ili redukcionizam šezdesetih. U šarolikom bazenu ostavštine ne pronalazimo gotovo nikakve odjeke ozbiljnijih vizualnih istraživanja na polju tada vrlo aktualna prodora novih medija. Jer u većim se centrima budila i novomedijska umjetnost i videoart i performans, istraživalo se primarno i analitičko slikarstvo. No u Rijeci se radilo drukčije i u tim se godinama počinje definirati riječka različitost. Međusobno stilski nesvodljivi, no ipak iznimno produktivni, sedamdesetih se na sceni među ostalima javljaju vrsni slikari poput Maura Stipanova i Zdravka Milića, skulptori Zvonimir Kamenar i Ljubo de Karina, grafičar Slavko Grčko, koji, sudeći prema ostavštini iz sedamdesetih, potpisuju značajnija ostvarenja iz tog razdoblja.

Tek će generacija iz osamdesetih započeti s istraživanjima na polju multimedijske umjetnosti, grupirajući se prema edukacijskim ishodištima Rijeke, Ljubljane i Venecije, s manjim brojem povratnika s Akademije iz Zagreba. Rijeka s Istrom, Učkom i okolnim otocima u osamdesetima djelatno surađuje u institucionalnim i izvaninstitucionalnim izložbenim programima i kulturnim događanjima. Na karti hrvatske umjetničke scene, povezivanjem kulturne i supkulturne scene, edukacijskih ishodišta iz čitave regije na uskoj platformi kulturne infrastrukture grada te povezivanjem centra i periferije, dogodila se „Rijeka osamdesetih“. Ta je kulturna činjenica svojedobno ulila nadu u povezivanje urbane kulture s periferijom i umjetnosti sa stvarnim životom.

Osamdesetih se suvremena likovna scena razigrala ukorak s glazbenom i književnom. Čuo se prvi bučniji ritam reakcije nakon niza godina tihoga rada. I premda se Rijeka danas rado populistički profilira kao grad karnevala, i premda desetljećima skriva fundus likovne ostavštine u karantenama muzejskih depoa bez mogućnosti šire vidljivosti, ona je ipak usporedno s tim, više manifestacijskim i manje povijesno brižnim odnosom već osamdesetih, djelovanjem tadašnje Moderne galerije u Rijeci otvorila vrata širokoj internacionalizaciji.

Jasna Šikanja, Antimateria, 2017.

Radilo se o već postojećim manifestacijama kao što su Biennale mladih (utemeljen 1960) i Biennale originalnog crteža (utemeljen 1968). K tome, osamdesetih je započela i valorizacija riječke arhitektonske baštine koju danas poznajemo kao trilogiju: secesija – moderna – historicizam, dostupna u tri nezaobilazne istoimene publikacije objavljene u izdanju Moderne galerije. Na području teorije i povijesti vizualnih umjetnosti prilozi objavljivani osamdesetih godina u časopisu Dometi, uz sjajan zbornik Plastički znak (ur. N. Miščević i M. Zinaić, ICR, 1982) nalazimo tada najaktualnija istraživanja hrvatskih, europskih i američkih pisaca na polju teorije umjetnosti. Rijeka je time na diskretan, ali upečatljiv način pokazala što može kada njezini najstručniji ljudi dobiju priliku.

Proces promjene devedesetih krenuo je s velikom smjenom kadrova. Tih se godina Moderna galerija preimenuje u Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Gospodarsko-politički imidž Rijeke, koji se u poratnim godinama definirao kao „grad-poduzeće“, loše se odrazio na kvalitetu kulturne produkcije, a time i na javni plasman vizualne kulture. Zahtjev za komercijalnijim uspjehom scene (sukladan tendenciji boljeg povezivanja umjetničke i političke scene) svaku je neprofitabilnu kvalitetu ponizio slijedom ružnih afera, među kojima je gašenje Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku, smjena ravnatelja MGR-a Berislava Valušeka, gašenje međunarodnih bijenalnih manifestacija, kao i zatvaranje nekoliko malih, ali za Rijeku važnih izložbenih prostora. Nejasno razgraničenje privatne i institucionalne prakse, utišan glas strukovnih kriterija, kaotični izložbeni programi i niz sporova o načinima vođenja muzejsko-galerijske djelatnosti otežao je ionako teške devedesete. Atraktivniji događaj s naše likovne scene devedesetih bio je izbor Mirka Zrinšćaka za jednog od predstavnika Hrvatske na Venecijanskom bijenalu 1995. Skulptor s Učke bio je ujedno prvi liburnijski umjetnik na Mostri od njezina osnutka do danas.

Na prijelazu devedesetih prema novom mileniju dogodile su se i neke privatne inicijative pojedinaca koje u novonastalim okolnostima tržišnog vrednovanja kulture nisu mogle opstati. Tako je, na primjer, jedina u potpunosti stručno vođena privatna galerija u Rijeci zapaženog izložbenog programa bila galerija Arh. S druge strane Caffe galerija Gal, premda ugostiteljski objekt i unatoč nedostatnim uvjetima za izložbenu djelatnost, nudila je izložbe iz recentne produkcije istaknutih hrvatskih umjetnika, sve u dobro dizajniranoj, klupskoj atmosferi što je okupljala „odlazeće“ i „dolazeće“ u posljednji oblik društvene zajednice u tranziciji, naročito dojmljivoj u kontekstu sve dublje javne praznine devedesetih. Uz to Galerija O. K. MMC-a Palach bila je posebna po subverzivnijoj i rubnijoj praksi umjetnika mlađe generacije, dok je hrvatsku i slovensku akademsku scenu, u programu gradske galerije Kortil, ponajbolje predstavila umjetnička agencija Kopart kontinuiranom organizacijom izložbenih programa.

Hrabriji iskoraci

Drugu polovinu devedesetih obilježila je generacije umjetnika među kojima su Melita Sorola Staničić, Jasna Šikanja, Tanja Dabo, Lara Badurina, Predrag Todorović i Siniša Majkus. Estetskom prepoznatljivošću i proširivanjem vizualnog medija pridonijeli su multimedijskom i interdisciplinarnom definiranju scene. Posredovanjem izložbe Emerging artists – riječka situacija (MMSU, 2003/04), pozornost šire publike privukao je suvremeni izričaj nove generacije, gdje su Nemanja Cvijanović, Tomislav Ćurković, Igor Eškinja, Dejan Kljun, Melinda Kostelac, David Maljković, Dunja Sablić, Damir Stojnić, Edvin Šabanović i Nikola Ukić. Izložba Nova riječka scena (MMSU, 2005) ukazala je na sve veću koncentraciju mlađih autora, hrabrije iskorake i suvremeniji način razmišljanja. Na izložbi su se uz već navedene umjetnike predstavili i Milijana Babić, Iva Gobić, Ana Grubić, Dejan Kljun, Krešo Kovačiček, pokojni Siniša Lenac, Danica Mračević, Krešo Mustać, Nadija Mustapić, Nataša Radović, Lada Sega te Poet teatar, artikulirajući do danas vitalan korpus scene. Posljedično učestalim smjenama ravnatelja MMSU-a, propustima u rukovođenju institucijom, lošim financijskim procjenama, a konačno i odlaskom kustosa Nataše Ivančević i Branka Cerovca, nastupilo je vrijeme stagnacije, pa i poljuljane autonomije te trajno aktualne institucije. Tako smo do danas ostali uskraćeni za uvid u postojanje živog energetskog tkiva suvremene umjetničke prakse, strastveno najavljena spomenutim izložbama. Tek će međunarodne izložbe novih kustoskih snaga MMSU-a, ponajprije ciklus Spajalica – serija umjetničkih intervencija u vanjskom prostoru, usmjeriti pozornost šire javnosti na djelovanje MMSU-a u povezivanju suvremene lokalne, nacionalne i međunarodne scene.

Iako je Grad Rijeka natječaj za idejno arhitektonsko rješenje prenamjene T-građevine kompleksa bivše tvornice Rikard Benčić u Muzej moderne i suvremene umjetnosti raspisao još 2001, Muzej se na novu adresu (H-objekt Benčića, Krešimirova 26c) preselio tek 2017. S obzirom na strategiju postupne rekonstrukcije i opremanja, „novo ruho“ zgrade još ne posjeduje muzejski depo, a time ni stalni izložbeni postav kojim bi prezentirao opseg fundusa.

Prvo desetljeće novog milenija donijelo je znatne pomake i u okvirima akademske naobrazbe kada je o umjetnosti i humanistici riječ. Akademija primijenjenih umjetnosti autonomno je započela s radom 2005, a dvije godine prije na Filozofskom je fakultetu osnovan Odsjek za povijest umjetnosti s Katedrom za povijest i teoriju moderne i suvremene umjetnosti i arhitekture. Prisutnost novog kadra posljedično je stvorila potencijalni kontekst budućeg razvoja umjetničke i kustoske scene. Ostala su nam otvorena pitanja. Prvo, hoće li projekt Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture odgovoriti lokalnim potrebama kulture više negoli turističkom menadžmentu? I drugo, hoće li se nakon EPK stvoriti platforma za dalji razvoj riječke suvremene umjetničke i kustoske produkcije?