Napokon!

Puccinijeva opera Turandot bila je jedno od najdulje odsutnih djela zagrebačkoga opernog repertoara, od 1945, s iznimkom dviju koncertnih izvedbi prije deset godina. Sada je Hrvatsko narodno kazalište, u koprodukciji s Opernim festivalom Sferisterio iz Macerate, uz potporu Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje Republike Italije, priredilo njezin, u prvome redu, glazbeno spektakularan povratak, na premijeri 18. svibnja.

Na čelu izvedbe dvoje su izvanrednih protagonista i maestro Marcello Mottadelli, dirigent izražena talijanskog stila i temperamenta. On je osigurao izbalansiranu zvučnu sliku te snažno simfonizirane Puccinijeve partiture u kojoj je svaki segment dolazio do punog izražaja: orkestralni dijelovi koji ocrtavaju ugođaj, donose dramatiku i ekstatične glazbene vrhunce; zbor snažnoga, svježeg zvuka (zborovođa Luka Vukšić) s odličnim udjelom Dječjega opernog zbora Zvjezdice (uvježbala Dijana Rogulja Deltin); i solističke pjevačke dionice koje su vibrantno izbijale u vlastitu interpretativnom prostoru. Izvedba je bila puna dinamike, raspjevanosti i snažna tutti zvuka koji nije prekrivao pjevače.

Puccinijeva Turandot na zagrebačkom opernom repertoaru nije bila od 1945. / Snimio Marko Ercegović

Mariborska sopranistica Rebeka Lokar jedan je od najljepših verdijevsko-pučinijevskih glasova u proboju na svjetske operne pozornice posljednjih godina. U Zagrebu je znamo kao odličnu Manon Lescaut i Hélène u Sicilijanskoj večernji, idealnu sopransku dionicu Verdijeva Requiema, a čuli smo je i kao odličnu Leonoru u Moći sudbine, u nedavnom radijskom prijenosu iz Maribora. Turandot često pjeva u Italiji, prije dvije godine na 62. Puccinijevu festivalu u Torre del Lago Puccini, a ove godine očekuje ju u veronskoj Areni, zajedno s Abigaillom u Nabuccu. Pjeva je s lakoćom, kao od šale, zaobljenim visokim tonovima glasa prekrasne boje, tamnih preljeva, s prodornim, ali muzikalnim frazama i bogatom dinamikom, isijavajući već spomenutu vibrantnost nad snažnim orkestrom. Ovdje je spremno prigrlila i marljivo odigrala specifično redateljsko viđenje djetinjaste naslovne junakinje, sve vrijeme nazočne na sceni, još prije početka predstave i u prvom činu.

A njezin partner, tenor Renzo Zulian, kojeg uživamo slušati u Zagrebu, s glasom koji ujedinjuje legendarne osobine tembra Marija Del Monaca i Franca Corellija, jedini je bio gospodin pjevač u svojoj ulozi Calafa, tek jednom prisiljen zajahati polarnoga medvjeda. Imponirao je tim gospodskim nastupom i usmjerenošću na dramsku vokalnu interpretaciju vulkanskih tonova, koji su se sjedinjavali s Turandot u njihovim duetima. Trio Ping (Davor Radić), Pang (Mario Filipović) i Pong (Ivo Gamulin) bio je pjevački ujednačen i scenski razigran, dok su ostali solisti bili djelomično živi, a djelomično zaleđeni, pa je u takvoj konstelaciji Valentina Fijačko Kobić uspjela ostvariti potresan lik Liu s mnogo umilna muziciranja i pianissima. Pjevački korektno nastupili su Berislav Puškarić kao Timur, Božimir Lovrić kao car Altoum i Neven Paleček kao Mandarin.

S prošlogodišnjeg festivala u Macerati prenesen je tzv. kreativni projekt Ricci/Forte, tj. viđenje i režija Stefana Riccija i Giannija Fortea, scena i svjetlo Nicolasa Boveya i kostimi (slikovit raspone zelene boje u kostimima zbora) Gianluce Sbicce. Još jedan je to, očito uspješan, primjer samopromocije redateljskog establišmenta koji je zavladao većinom europskih opernih pozornica. Nedavno je, naime, dobio talijansku nagradu Franco Abbiati za najbolju opernu režiju u 2017. Njihovo viđenje nezrele kraljevne-bogatašice, s primjesama Salome, iz vremena Jackie Kennedy, koja izbjegava odrastanje i odgovornost, a time i ljubav, kako kažu, proizlazi i provedeno je na tragu bajke Carla Gozzija te libreta Giuseppea Adamija i Renata Simonija, o čemu je možda zanimljivo čitati u programskoj knjižici. No gledati to na pozornici, u kontekstu realistične Puccinijeve opere, nejasno je i zbunjuje. Koja je poveznica te ideje s tragedijom Turandotine prabake što je odredila hladnoću njezine ličnosti prema muškarcima, iz čega sve – ponajprije glazba – u operi proizlazi? A posao redateljâ jest da ono što promišljaju – konkretne postupke, mizanscenu, pokret, asocijacije, simbole i sl. – učine na pozornici jasnim i razumljivim.

U novoj zagrebačkoj Turandot glazba je, srećom, bila toliko jaka da nije dopustila režiji da joj oduzima pozornost krvavim drastičnostima ni djetinjastošću polarnoga medvjeda.