Mitsko mjesto hrvatske pop-kulture

Prije točno četiri desetljeća – u ožujku 1978, u klubu Talijanske zajednice Circollo – grupa Paraf održala je prvi službeni nastup, čime su, kako se to obično kaže, udareni temelj riječke, hrvatske (i tada, naravno, jugoslavenske) punk-scene. Izložbom fotografija o djelovanju te prijelomne rock-skupine, ali i drugim manifestacijama, grad Rijeka i službeno je obilježio tu važnu pop-kulturnu obljetnicu.

Tomu valja dodati i jedan od prijelomnih festivalskih trenutaka u povijesti urbane hrvatske glazbe – Ri-Rock Festival – koji također obilježava četrdeset godina neprekidna djelovanja. No to su tek dvije crtice u mnogo širem i kompleksnijem kolažu događaja, pojava i trendova, koji slikovito podcrtavaju staru, pomalo i izlizanu tezu o Rijeci kao središtu hrvatske rock-glazbe. Ili barem o epicentru koji se po stupnju rokerske osviještenosti može mjeriti s metropolom.

Basist riječkog rock-sastava Paraf  Zdravko Čabrijan 1978.

Je li ta teza vjerodostojna i danas ili je ipak riječ o pomalo nategnutu stereotipu, drugo je pitanje – no sve što je taj grad u prošlom i ovom stoljeću ostavio na području popularne glazbe pruža dovoljno argumenata za zaključak o iznimno propulzivnom i otvorenom urbanom središtu. Od antikne grupe Uragani, preko Parafa, grupe Let 3 i Urbana, pa sve do Jonathana i drugih novijih pojava, Rijeka se uistinu (kako je netko rekao) dokazala kao poticajno, ali i provokativno mitsko mjesto domaće popularne kulture.

Što je tomu uzrok? Koje su okolnosti pogodovale takvu razvoju događaja?

Pokušavajući odgovoriti na ta pitanja valja povesti računa o specifičnosti konteksta, o geografskim i gospodarskim, a potom i kulturnim prilikama koje su definirale riječki gradski „mentalitet“, oblikujući karakter lokalne pop-rock-scene. Pođemo li od notorne činjenice da je riječ o području u kojemu se sijeku lučke i industrijske silnice, lako je zaključiti da takve okolnosti stvaraju mnogostruke dodirne točke s vanjskim utjecajima kojima mjesta i gradovi u unutrašnjosti nisu bili izloženi. Barem ne u većoj mjeri.

Još važnije, slobodan protok vitalnih utjecaja u riječkom slučaju ne podrazumijeva tek puko imitatorsko registriranje globalnih signala, nego i njihovo transformiranje u vlastitu scenu. Povijest Rijeke tako će, primjerice, zabilježiti prvi rock-bend u bivšoj državi – skupinu Uragani. Osnovani koncem 1960, prvi nastup održali su u riječkom Kazalištu Viktora Cara Emina za doček Nove 1961, što im je doista osiguralo pionirski značaj. No riječka scena pravi i puni zamah doživjet će u idućim godinama desetljeća, a kulminirat će već koncem sedamdesetih, kad je pojavu punka i novog vala uspjela ugraditi u vlastiti kulturni leksik.

Bez obzira na neke sitne ograde i mitologiziranja, Rijeka je uistinu grad koji je te podžanrove premijerno utisnuo na hrvatsku rock and roll mapu. Dovoljno je argumenata koji potkrepljuju ovu tvrdnju, što je dokumentirano i na odličnom kompilacijskom diskografskom projektu Riječki novi val (Dallas, 2008) sa čak sedamdeset skladbi koje svjedoče o povijesnom značaju riječkoga novog vala. U skladu s najjednostavnijom definicijom punk podrazumijeva pobunu protiv autoriteta u najširem smislu; gledajući u užem glazbenom smislu, PUNK je – kako je to davno zapisao Darko Glavan na naslovnici istoimene knjige iz 1980. – zgodna kratica za Potpuno Uvredljivo Negiranje Klasike.

Riječki novi val

Stopljeni u novi kulturološki paket, ključni elementi sociološke i glazbene „riječke priče“ profunkcionirali su na svim razinama, što je bilo dovoljno da Rijeka stekne poseban status unutar široke scene, rame uz rame, a katkada i ispred ostalih novovalnih „podružnica“ u ovome dijelu Europe. Uz logističku i medijsku pomoć omladinskog lista Val i specijalističkih glazbenih emisija Radija Rijeka, grad je u osamdesete godine ušao u ulozi predvodnika, a ne sljedbenika; kao urbano središte koje gotovo nimalo ne zaostaje za uzorima iz Velike Britanije, SAD-a ili ostatka kontinenta.

Bez obzira na to je li riječ o Parafu, Termitima, grupama Grad, Ogledala, Fit i Grč, ili pak jednako utjecajnoj postavi grupe Xenia, Rijeka je ogledni primjer raznolikosti unutar široko postavljene žanrovske rock-matrice. Scena bez kluba i nije scena, a kao središnja koncertna i multimedijalna točka nametnuo se klub Palach (nazvan u čast Janu Palachu kao simbolu češke težnje za neovisnošću), koji se od studentskog okupljališta transformirao u autentični „alternativni simbol“ urbane Rijeke, s mnoštvom prepletenih aktivnosti. One su s vremenom počele odstupati od čistih glazbenih okvira, zalazeći i na područja kazališta, književnosti i drugih oblika umjetničkog izražavanja.

Tradiciju provokativnosti i propitivanja dominantnih društvenih vrijednosti – začetu u opusima prijelomnih imena osamdesetih – nastavljaju imena u punom smislu afirmirana tijekom devedesetih godina. Dakako, osobito se to odnosi na Let 3 kao paradigmatsku riječku pojavu koja je karijeru (poput ranog Alicea Coopera ili Franka Zappe) izgradila na strategiji šoka, promovirajući bizarnu, katkad usiljeno teatralnu, nadrealno euforičnu i ne uvijek uspješnu elektro-folk-rock-slagalicu.

Urbanov art-rock

Kao svojevrsni kontrapunkt, Damir Urban, koji je zabljesnuo u post-grunge-sastavu Laufer, usporedno djeluje unutar visokoestetiziranih art-rock-koordinata. S razmjerno oskudnom diskografijom, on bi se teško mogao svrstati u kategoriju plodnih autora. Njegov besprijekorno produciran retrofuturistički rock, prožet nezgrapnim pjesničkim slikama, vjerojatno je rezultat činjenice da, kao nekadašnji stripovski fanatik i potencijalni likovnjak glazbu doživljava na vizualan način. U duhu donekle srodna, ali manje artificijelnog i ležernijeg gitarskog popa djeluje i grupa En Face.

Poput većine važnih riječkih pojava, tako je i multimedijalnost Leta 3 (kao i nonkonformistička estetika njihovih prethodnika Leta 2 te Strukturnih ptica) imala duboke korijene u zahuktalom novovalnom stroju. No u posljednje vrijeme taj je zamašnjak po svemu sudeći splasnuo. Palach je nekoliko puta bio prisiljen zatvoriti vrata, a dinamika scene postupno je popuštala, djelomično i kao rezultat posustajanja i odumiranja globalne rock-scene. Unatoč očitom talentu, noviji riječki sastavi kao što su americana kolektiv My Buddy Moose (domaći The Jayhawks), te Jonathan (domaći The National ili Franz Ferdinand?) teško se mogu nositi s prethodnicima; njihove su pjesme otpjevane na engleskom, čime je u startu učinjen otklon od lokalnog u smjeru svjetske publike. To njihovu karijeru opterećuje teretom koji, kako vrijeme pokazuje, nisu kadri ponijeti. No čak se i oni mogu promatrati kao dragocjene karike u dugom nizu svega što već desetljećima čini poseban brend: Riječki Rock.