Matičin hommage Rijeci

Sredinom 20. stoljeća u Matici hrvatskoj donesena je odluka da se o hrvatskim gradovima i pokretima tiskaju opsežni zbornici koji su trebali pokazati povijest, sadašnjost i budućnost hrvatskih gradova, posebice onih koji su se nakon Drugoga svjetskog rata (oslobođenja) vratili u okvir Federativne Narodne Republike Hrvatske, u Jugoslaviji. Kao prva knjiga tada zamišljena niza Zbornici i monografije izašla je knjiga Rijeka, zbornik podnaslova Geografija. Etnologija. Ekonomija. Saobraćaj. Povijest. Kultura (Zagreb, 1953). Uz glavnog urednika, tadašnjega predsjednika Matice hrvatske Jakšu Ravlića, urednički odbor sačinjavali su Rudolf Bićanić, Ferdo Hauptmann, Milan Marjanović i Ive Mihovilović. Njihovim marom i suradnjom velikoga broja članova radnika Matice hrvatske iz Rijeke i Zagreba autori su dobro obavili posao te urednici s ponosom ističu u predgovoru da Matica hrvatska „predaje ovaj Zbornik našoj javnosti sa željom da bi iz njega upoznala tešku borbu koju je ovaj istaknuti hrvatski grad i luka morao izdržati u prošlosti, i da bi iz te žilave i uporne, a uspješne i pobjedonosne borbe povukla korisne pouke za budućnost.“ Zbornik o Rijeci trebalo je objaviti i zbog međunarodnih političkih prilika te su njegovo objavljivanje potpomogle i savezna i republička vlada, i naravno – uprava grada Rijeke. U knjizi je popis suradnika – 37 ih je na broju. Zanimljivo: među njima nema tada mladih znanstvenih radnika koji su, nekoliko godina poslije, bili autori znamenitih kulturnopovijesnih tekstova o Rijeci, Hrvatskom primorju, otocima i Istri; Branko Fučić, Danilo Klen, Vanda Ekl.

Zbornik Rijeka iz 1953. u izdanju Matice hrvatske

Zbornik Rijeka velikoga je formata te ima više od 700 stranica. Sastoji se od četiri dijela: prvi obrađuje geografski položaj Rijeke s posebnim osvrtom na njezinu morsku luku, o čemu je pisalo nekoliko autora, među kojima je uz kraći rad Josipa Roglića Geografski položaj Rijeke opsežan tekst Frana Barbalića Pitanje narodnosti u Rijeci te se nastavlja s tekstom Riječka luka Pera Mitrovića i Radojice Barbalića, koji je autor i rasprava Privredni razvoj Riječke luke nakon oslobođenja i Brodarstvo Rijeke kroz stoljeća. Miroslava Despot opisuje Historijat trgovačkih putova između Rijeke i zaleđa u XVIII. i XIX. stoljeću. Slijede prilozi Petra Senjanovića Riječka luka u saobraćajnom sistemu Jugoslavije i Rudolfa Bićanića Važnost Rijeke u ekonomskom životu Hrvatske. Ivo Belin zaokružuje taj dio raspravom Interesna sfera Rijeke, a Zlatko Prikril i Zdenko Kolacio zajednički potpisuju prilog Urbanistički razvoj Rijeke. Ukupno je u prvom dijelu 200 stranica s pedesetak ilustracija.

Studije riječke povijesti i kulture

Drugi dio obrađuje povijest Rijeke. Glavni je autor Ferdo Hauptmann, tada profesor povijesti u Sarajevu, čiji je tekst naslovljen Pregled povijesti Rijeke do Bachova apsolutizma. Slijedi opsežan tekst Milana Marjanovića Rijeka od 1860. do 1918. Ferdo Čulinović opisao je Rijeku u državnopravnom pogledu, a Ivan Sučić obradio društveni i politički život Rijeke od 1918. do 1945, progon Hrvata iz Rijeke, zatvaranje hrvatskih ustanova, a zatim i sukob autonomaša, na čelu s Riccardom Zanellom, i raznih struja fašista i pristalica Gabriela D’Annunzija. Slijedi studija Milana Marjanovića Rijeka na Konferenciji mira i u Rapallu 1919–1920. Taj dio, koji ide do 390. stranice, a opremljen je s pedesetak ilustracija, završava opsežnim tekstom Vinka Antića Sušak–Rijeka i okolica u narodnooslobodilačkoj borbi.

Kulturološki je najzanimljiviji treći dio. Započinje raspravom Vjekoslava Štefanića Glagoljica u Rijeci. Štefanić je dao vrlo lijep prikaz glagoljice u Rijeci, uz navođenje riječkih talijanskih povjesničara, od kojih su neki lako prihvaćali pojavu glagoljice (kao Giovanni Kobler), dok je većina talijanskih povjesničara i iredentističkih ideologa nastojala umanjivati njezino značenje za duhovni i kulturni život grada (G. Pesante, E. Susmel) te se na njihove teze Štefanić polemički osvrće. S obzirom da su na tom području sačuvani najstariji glagoljski spomenici – Krčki natpis i Bašćanska ploča, ali i Vinodolski zakon, ni u Rijeci nije moglo biti drukčije, o čemu svjedoče ne samo sačuvani fragmenti liturgijskih knjiga nego i protokoli Riječkoga kaptola, koji su također pisani glagoljicom. Iz svega se lako može zaključiti o uporabi slavenskoga bogoslužja na području Rijeke i okolice, ali i o živoj prisutnosti toga pisma za pravne i svjetovne poslove. Svjedočanstvo živoga glagoljaškog djelovanja jest, dakako, tiskara koju je u svojem biskupskom dvoru otvorio biskup Šimun Kožičić Benja. Danas znamo da je iz riječke glagoljske tiskare izašlo pet knjiga, a vrhunac je Misal hrvacki, tiskan 1531. Milivoj Mezorana u raspravici Kratak pregled riječkih narječja osvrće se na raspravu o riječkome govoru Rudolfa Strohala, a na temelju govorâ starih i mladih Riječana (1895). Slijedi i napomena o talijanskom narječju u Rijeci.

U opsežnoj raspravi Štampa, knjižare i društva u Rijeci Kazimir Vidas piše o novinstvu na hrvatskom i talijanskom jeziku. Nakon toga slijedi povijest Narodne čitaonice u Rijeci Drage Gervaisa, koja je utemeljena 1850, dvanaest godina nakon čitaonice u Varaždinu (1838), a zatim su redom otvarane čitaonice u Karlovcu, Križevcima i Zagrebu (1842). U okviru Ilirske čitaonice utemeljena je zaklada za izdavanje knjiga, koja je nazvana Matica ilirska, koja je prerasla u Maticu hrvatsku, a uz Maticu utemeljeno je i Gospodarsko društvo. Od vremena utemeljenja Čitaonice riječko se građanstvo počinje dijeliti na „ilirsko“ i „fijumansko“ (tj. talijansko). Čitaonica je okupljala intelektualce i državne činovnike koji su se osjećali Hrvatima, a među njima istaknuto su mjesto imali: Fran Kurelac, Milivoj Dežman, Tadija Smičiklas, Matko Laginja, Ante Starčević, Fran Supilo. Talijanskom okupacijom Rijeke odmah je provedena odluka Ministarstva narodnog gospodarstva da se iz „središta najtalijanskijeg grada istrijebi hrvatski elemenat“ (tj. knjige, ali i ljudi). Cvito Fisković u raspravi Staro kazalište u Rijeci piše o kazališnoj zgradi koju je 1805. podigao uspješni riječki poduzetnik Andrija Ludovik Adamić. Slijedi nakon toga rasprava Drage Gervaisa o Narodnom kazalištu u Rijeci. Kao što se u Zagrebu u kazalištu govorilo njemački, tako se u Rijeci do sredine 19. stoljeća s pozornice govorilo talijanski, posebice jer su u Rijeku stizali putujući glumci iz Sjeverne Italije. Kad je u Rijeku za stalno došao Ivan Zajc, rođen u Rijeci, glumci i pjevači izvode svoj hrvatski program u Čitaonici. Nakon 1918. u kazališnoj zgradi Teatro Verdi i nema kazališnih predstava, nego se izvode fašističke manifestacije i parade. Prave kazališne predstave održavaju se u kazalištu La Fenice.

Novinstvo na hrvatskom
i talijanskom

U opsežnoj raspravi Rijeka u hrvatskoj književnosti XIX. i početkom XX. stoljeća autor Vinko Antić piše o hrvatskim književnicima koji su živjeli u Rijeci (Kurelac, Pacel, Fiamin, Kumičić, Car Emin, braća Janko i Nikola Polić), ali i o brojnim časopisima koji su izlazili u Rijeci (Neven, Hrvatska vila, Sloboda, Novi list). U polemičkom radu Osvrt na protuhrvatsku djelatnost isusovaca u Rijeci Viktor Car Emin platio je dug protuisusovačkoj propagandi koja se u hrvatskoj lijevoj tradiciji vukla od zabrane rada isusovaca do njihova povratka u Hrvatsku u drugoj polovini 19. stoljeća. Tvrdilo se da su isusovci u 18. stoljeću bili protiv hrvatskoga jezika i protiv hrvatskih političkih interesa, iako su oni sastavili prve hrvatske gramatike, napisali rječnike hrvatskoga jezika, otvarali hrvatske srednje škole i pomogli utemeljiti Zagrebačko sveučilište (Habdelić) i istaknuli se kao hrvatski pisci. Nasuprot njima, Car hvali djelovanje popova glagoljaša. Kao potvrdu toj općoj tezi citirao je Preradovićevu pjesmu o „crnom sjemenu Loyolinu“ koje je bilo sudbonosnije za Dubrovnik nego strašan potres koji je pogodio Grad. Među najvažnijim kulturnim ustanovama Rijeke bila je riječka Hrvatska gimnazija, o kojoj je pisao Milivoj Mezorana, nasljednica isusovačke gimnazije i kolegija utemeljena 1627, koja je 1863. započela s hrvatskim nastavnim jezikom. Među poznatijim profesorima na Riječkoj gimnaziji bili su: Slovenci ilirci Matija Čop i Janez Trdina te Hrvati Fran Kurelac, Antun Kazali, Ljudevit Slamnik i Tadija Smičiklas. Hrvatska gimnazija bila je trn u oku i mađaronima i autonomašima.

Na prikaz školstva u Rijeci nastavlja se prikaz školstva na Sušaku–Rijeci i okolici za vrijeme okupacije (1941–1945), a zatim slijedi rasprava Razvoj školstva u Rijeci poslije oslobođenja. Posebno se obrađuje povijest Više pomorske škole i Srednje muzičke škole Ivan Zajc. Slijedi i kratak izvještaj o Državnom arhivu, koji je utemeljen 1926. O Naučnoj biblioteci – danas Sveučilišnoj knjižnici – pisao je Marko Ćutić. U toj je knjižnici 1968. bila postavljena jedinstvena izložba o glagoljici – autori Branko Fučić i Igor Emili, koja je imala svoju osebujnu povijest – od svečanoga otvaranja 29. prosinca 1968. (te je godine utemeljen i Čakavski sabor), zatvaranja ili ograđivanja prilaza i pristupa izložbi do ponovnog otvaranja, ali to se događalo nakon što je zbornik Rijeka bio davno tiskan, i kad su kulturne djelatnosti u Rijeci i Istri preuzeli i vodili novi kulturni radnici. O Gradskoj biblioteci, koja je prvotno bila utemeljena na Sušaku, a 1940. imala je više od 3300 članova, piše Drago Gervais. Nakon okupacije Sušaka knjižnica je bila zatvorena, a njezinu upravitelju, književniku Nikoli Poliću, nije bio dopušten pristup u knjižnicu. O Jadranskom institutu i njegovoj ulozi u razgraničenju između Italije i Jugoslavije raspravlja Bernard Stulli. Posebice su u tom sudbonosnom vremenu bila važna izdanja koja je Institut priredio 1945. za sastanak Međunarodne komisije za razgraničenje, posebice knjiga Cadastre national de l’ Istrie (Nacionalni katastar Istre, prema popisu iz 1945) kao i Patronimički indeks uz tu ediciju. Na izradi tih knjiga sudjelovali naši najbolji lingvisti: Petar Skok, Mirko Deanović, Franc Ramovš. Institut je nakon 1948. ušao u sastav naše Akademije.

Među radovima Ive Perčić-Čalogović dva imaju posebnu važnost: Sudbina spomenika Rijeke tokom devetnaestog stoljeća i Konzervatorski radovi u Rijeci od 1947. do 1951, a zatim i prikaz osnutka Muzeja Hrvatskog primorja. Sličan je članak o Prirodoslovnom muzeju, Akvariju i Zoološkom vrtu Marija Rossija. Veća je pozornost posvećena Galeriji likovnih umjetnosti u Rijeci, iz pera Borisa Vižintina. Galerija je osnovana 1947. nastojanjem i zaslugom slikara Vilima Svečnjaka. O kulturnoj obnovi Rijeke od oslobođenja do vremena kad je knjiga tiskana piše Ljubo Brgić. Taj dio pod naslovom Rijeka III. Prosvjeta i kultura, zajedno s četvrtim dijelom – Pokušaj bibliografije – doživio je pretisak 1955.

Četvrti dio zbornika Rijeka donosi dakle Pokušaj bibliografije primorskih novina i časopisa od 1843. do 1945. Miroslave Despot. Obrađene su novine i časopisi na hrvatskom, mađarskom i talijanskom jeziku. U prilozima su doneseni sažeci svih radova na engleskom jeziku i popis slika u knjizi – ukupno 171 slika.

Zbornik Rijeka nedvojbeno je okupio kulturne radnike Rijeke i potaknuo da se u Rijeci osnuje pododbor Matice hrvatske koji je počeo izdavati Riječku reviju (1958). Nakon nesuglasica u uredništvu Zvane Črnja počeo je izdavati časopis Dometi, također u okviru Matice hrvatske (1968), a Rijeka dobiva nove poticaje za kulturne i društvene promjene. Jedna knjiga koja je tada odredila sudbinu književne čakavštine također je izašla kao redovni broj Dometa, a zatim i kao posebna knjiga. Bila je to Korablja začinjavca. Antologija čakavske poezije (1969), koja korijene ima u glagoljskim počecima, preko preporodnoga mosta dolazi do Nazora, Balote, Črnje i tada mladih čakavskih pjesnika iz Istre, Kvarnera i Dalmacije. Uz brojne mlađe suradnike kao urednici potpisani su Zvane Črnja i Ive Mihovilović.