Matica promišlja cjelinu Hrvatske

Profesor Stipe Botica Matičin je kandidat za predsjednika najstarije hrvatske kulturne ustanove. Izbori će se održati na Glavnoj skupštini Matice hrvatske 16. lipnja u Rijeci, koja se održava pod pokroviteljstvom Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije. Profesor Botica matičarima je dobro poznat. Osim što je odgojio generacije studenata kroatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je od 1994. do 1998. bio i dekan, uredio je i brojne edicije i napisao devet autorskih knjiga, mahom iz područja hrvatske usmene književnosti, a neke od njih izašle su u Matičinu izdanju. U protekle četiri godine bio je Matičin potpredsjednik.

S profesorom Boticom u ovom našem trenutku „poprilične indiferentnosti i relativiziranih sustava vrijednosti“ razgovaramo o položaju i utjecaju Matice hrvatske danas, o hrvatskoj kulturi, baštini i društvu.

Stipe Botica bio je dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a od 2014. potpredsjednik je Matice hrvatske / Snimio Mirko Cvjetko

Gospodine Botica, Matičina upravna tijela odlučila su da budete njihov kandidat na izborima za predsjednika Matice hrvatske. Što vam to znači?

To mi je iznimno priznanje za ono što sam dosad radio, osobito kao Matičin potpredsjednik u posljednje četiri godine. Osjećam to kao priznanje i meni kao osobi, kao stručnjaku određenih područja, a posebno kao matičaru. Drago mi je da su kolege u upravnim Matičinim tijelima prepoznale moj rad i, vjerujem, neku odliku osobe koja može s ljudima unutar ekipe komunicirati i raditi na zajedničkim poslovima. Posebno mi mnogo znači potpora sadašnjega predsjednika Stjepana Damjanovića.

Predsjednik Damjanović nije se ponovno kandidirao?

Kolega akademik Stjepan Damjanović odlučio je da se neće ponovno kandidirati za predsjednika prije točno godinu dana, iako je na to imao pravo i po Matičinim pravilima, a i po nagovoru svih iz Predsjedništva da bi bilo vrlo korisno da i u novom mandatu obnaša dužnost Matičina predsjednika. No on je to odbio i rekao da je zadnjih desetak godina u najvišim Matičinim tijelima i da je vrlo važno za čovjeka i njegov dignitet da zna kad određenu upravljačku funkciju mora ostaviti. I onda su u Matičinu Predsjedništvu počeli razgovori oko budućeg kandidata. Većina kolega odlučila je da bih ja taj posao mogao nastaviti.

Tko su kandidati za ostale dužnosti u Predsjedništvu Matice hrvatske?

Matičino Predsjedništvo broji sedam članova. Uz predsjednika tu su i tri potpredsjednika, glavni tajnik, gospodarski tajnik i književni tajnik. Budući da sam s ovom ekipom koja sada obnaša dužnost dobro surađivao, mislim da nam ne trebaju velike promjene. No mislim da je malo osvježenje potrebno i čini mi se da je osobito važno i da konačno u Matičino Predsjedništvo uđe jedna žena.

To će biti prvi put u povijesti?

Tako je, ako predložena kandidatkinja bude izabrana na skupštini, to će biti prvi put u povijesti Matice, odnosno njezine Središnjice. No ako gledamo Matičine ogranke, pa i odjele, onda ćemo vidjeti da u polovici ogranaka i odjela dužnosti obnašaju predsjednice, odnosno pročelnice.

O kome je riječ?

Budući da sam kao dekan i profesor ­Filozofskog fakulteta lijepo, kvalitetno, kolegijalno surađivao s kolegicom Ivanom ­Vidović Bolt, nju sam predložio za književnu tajnicu Matice hrvatske. Ona je naša ugledna polonistica, slavistica i kroatistica, zdušna matičarka, redovita sveučilišna profesorica, stručnjakinja u naponu snage koja će, nadam se, pokazivati i dokazati nama potreban „mlađahni“ žar, odnosno ženski senzibilitet. Time sam izrekao sintagmu koja mnogo znači.

Tko su ostali kandidati?

Budući da u zadnje vrijeme svi bolno osjećamo demografske probleme hrvatskoga društva, razgovarao sam i dobio pristanak uglednoga našeg demografa Anđelka Akrapa i on bi bio jedan od potpredsjednika Matice. Drugi potpredsjednik bio bi profesor Damir Barbarić, osoba koja je u ovom mandatu toliko kvalitetno radila, toliko intelektualno učvrstila Matičinu snagu da sam siguran da će takvim angažmanom u Matici i dalje raditi i još više unaprijediti Matičin intelektualni profil. Kolega Luka Šeput, koji je nakon višegodišnjeg uspješnog vođenja ­Vijenca prošle godine preuzeo ulogu glavnog urednika Matičinih izdanja, i to iznimno kvalitetno radi, bio bi treći potpredsjednik. Dosadašnji gospodarski tajnik Damir Zorić pokazao je u ovom mandatu, za Maticu teškom razdoblju, da matičarski može razriješiti raznorazne dileme i da se može funkcionirati i kad novca nema, te bi ostao na sadašnjoj dužnosti. To isto vrijedi i za glavnog tajnika Zorislava Lukića. On je osoba koja je pokazala da umije uspješno upravljati složenom Matičinom unutarnjom strukturom u Središnjici i ograncima i vjerujem da će to jednako uspješno činiti i dalje.

Hoće li u rad Matice i dalje biti uključen i dosadašnji potpredsjednik Stjepan Sučić?

Kolega Stjepan Sučić od svih je nas najduže u Matičinim upravnim i radnim tijelima. To je osoba koja diše dokraja matičarski, koji je gotovo i svoj život poistovjetio s Maticom, kojemu ja Matica i važna i najvažnija. Kako je uime Predsjedništva prihvatio kandidaturu u Glavni odbor, vjerujem da će biti jedan od aktivnih članova našega najvišeg tijela upravljanja, Glavnoga odbora. Također, kolega Sučić jako dobro poznaje povijest Matice i Matičinih ogranaka i već je nizom ostvaraja pokazao kako može preko ogranaka obraditi i učvrstiti iznimno zanimljivu knjišku djelatnost, odnosno voditi novu biblioteku, Hrvatski gradovi u riječi i slici, koju planiramo pokrenuti.

Je li to na neki način i poruka da se zalažete za decentraliziranu Maticu, ali i Hrvatsku?

Svakako. Pored rada u zagrebačkoj Središnjici, koja je iznimno važna, ključna je i homogenizirana, uravnotežena suradnja između Središnjice i ogranaka na svim razinama, kao i to da ogranci rade i na zajedničkim programima. Ogranci Matice u mnogim su sredinama takva žarišta kulture, ponegdje i jedina, na ponos cijele Matice hrvatske. Bez Matičinih ogranaka kulturna djelatnost u velikom dijelu hrvatskih općina pa i mnogim gradovima uopće ne bi postojala. Tu su naši ogranci nezamjenjiva središta kulturnog života i rada. Suradnja sa Središnjicom zasigurno će se nastaviti, a zajedničkim će se snagama i ubuduće progovarati o bitnim stvarima njihovih sredina. Vjerujem da će tu i kolega Akrap imati što reći.

Kako gledate na ulogu Matice hrvatske u hrvatskom društvu danas? Što Matica može ponuditi svojim članovima, ali i društvu u cjelini?

U ovom našem trenutku, kada je nastupilo vrijeme poprilične indiferentnosti prema mnogo čemu pa i prema kulturi, u vrijeme kada su relativizirani sustavi vrijednosti, Matica jest i bit će vjerna svom temeljnom zadatku, a to je čuvati i njegovati hrvatski nacionalni i kulturni identitet. Sveukupan rad na kulturi nije nešto što bi u naše vrijeme bilo potrošeno i staromodno. Briga za kulturu, i onu naslijeđenu i novonastalu, bitna je sastavnica svakoga pa i našega naroda, ovoga društva i države. Matica zrcali hrvatski kulturni identitet u našem trenutku, preko svog izdavaštva, preko svojih predavanja, raznih umjetničkih i znanstvenih manifestacija, i to treba činiti i dalje.

Koliki je danas Matičin utjecaj?

Matica je svjesna svoje uloge i značenja i, što se svagdje ističe, ona je najstarija i najvažnija hrvatska kulturna ustanova. Kako su je naši preci davno okarakterizirali, Matica je narodna Akademija koja okuplja i obraća se svim slojevima hrvatskog društva. Pokazuje na koji se način razmišlja, integrira, stvara ono što čini hrvatsko zajedništvo. Matica je perjanica integralnoga hrvatstva. Prema tome, Matica u svim vremenima, u svim epohama, ima svoju važnu ulogu u zaštiti, čuvanju hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta. To je velika zadaća, to je naša obveza i funkcija. Rekao bih da se u današnje vrijeme svaki narod prepoznaje najprije po svojoj kulturi. Matica predstavlja lepezu kulture ovoga naroda, pa i svega onoga što je sastavnica njegove nacionalne biti. Upravo stoga Matica i svojim raznim aktivnostima nudi razgranatu sliku naše kulture. To je zadaća koju osim Matice ne može nitko drugi na takav način ispuniti u našoj sredini, pa ni Akademija, ni Sveučilište.

Matici se zna prigovarati da nije dovoljno otvorena institucija. Kako to komentirate?

Jako je pogrešno i gotovo smiješno kad čujemo: „Matica je institucija iz prošlih vremena i njezino je poslanje završilo u 19. stoljeću.“ To su fraze, pa i nedomišljenosti, koje mogu govoriti samo ljudi koji su zlonamjerni ili neupućeni. Matica unutar svoga kruga kulturne djelatnosti, i u Središnjici i u ograncima, pokazuje veliku zainteresiranost za sve ono iz šireg opsega pojma kulture, svojim uradcima iz dana u dan pokazuje sve segmente onoga što čini kulturnu važnost trenutka. Matica dnevno opskrbljuje Hrvatsku nemjerljivim prinosima: od iznimno vrijedne i stručne izdavačke djelatnosti do razgranate manifestacijske djelatnosti. Primjerice, nema ni jednog dana da u Matici nije priređena neka manifestacija, i to manifestacija otvorenoga tipa, toliko potrebna i toliko moderna da privlači velik broj korisnika svih uzrasta. Zanimljive sadržaje nude i Matičini odjeli ovdje u Zagrebu i naši ogranci po mjestima gdje postoje. Prema tome, mogući prigovor o zatvorenosti nema temelja, Matica nije zatvorena ni prema unutra ni prema van. Matica je otvorena i spremna za sve izazove našega vremena.

Što Matica danas nudi mladima?

Ono što mi se čini najvažnije, nudi optimizam, nadu, smisao i važnost kulture u beznađu koje nas okružuje, često i potencirano medijima koji nude samo negativne primjere. Matica cjelokupnim svojim radom pokazuje kako se i u našem vremenu pozitivnim primjerima može biti koristan i sebi i društvu. Mladi to, vjerujem, bolje osjećaju nego mi stariji. Prema tome, Matica mladima nudi sustav vrijednosti dostojan čovjeka, za koji se isplati živjeti, truditi, djelovati.

Nudi im i konkretne programe?

Naravno, tu je veliki broj Matičinih programa. Navodim samo neke: već godinama projekt Mladi glazbenici najdarovitijima omogućuje da održe svoj prvi cjelovečernji koncert u Matičinoj palači, Galerija MH likovnim umjetnicima. Mladima (novinarima) namijenjena je Komunikološka škola, mladim filozofima Filozofska škola… Matica, kao što sam rekao, za sve društvene i profesionalne skupine tijekom cijele godine nudi niz manifestacija i aktivnosti. To je moguće i zato što, primjerice, samo Središnjica u Zagrebu, uza sve drugo, ima dvadeset i jedan odjel za sva područja umjetnosti, znanosti, gospodarstva, profesionalnih skupina. Sve naše odjele vode ugledni stručnjaci, volonterski. Na skupovima se pred javnost iznose i analiziraju mnoge značajne dileme kroz koje prolazi hrvatsko društvo, nude se odgovori i konkretna rješenja. Parafrazirat ću jedan zagrebački grafit koji kaže: „E, kad bi političari više čitali grafite!“ i reći: kad bi naše društvo više čitalo, vidjelo i slijedilo što radi Matica, bili bismo daleko, daleko svježiji, otvoreniji, spremniji riješiti mnoge dileme kroz koje prolazimo.

Prati li politika što radi Matica?

Da ne ulazim u starija razdoblja, može se točno pratiti kako se politika odnosila prema Matici od osamostaljenja. To je bilo skokovito, pa i ovisno o dužnosnicima na vlasti. Ipak, vjerujem da Matica kao takva u svijesti i hrvatskih političara ima visoko mjesto i uglavnom je respektiraju. Nesporazumi o Matici ovog i onog tipa obnašatelja vlasti bili su sporadični. I po Pravilima Matice hrvatske, i njezinu značenju za cjelinu hrvatskoga društvenog i kulturnog života, ostaje pravilo: Matica se neće miješati u politiku, ali će znati braniti bolje od bilo koga hrvatski nacionalni i kulturni identitet. A to znači da ćemo, ako zatreba, i politici pokazivati povećanu brigu za važne sastavnice hrvatske nacionalne i kulturne samobitnosti. Jer, i unatoč velikoj sreći što danas imamo slobodnu Hrvatsku, unutar ove velike ustanove i dalje živi silna briga o našoj državnosti i strah od onoga što bi joj moglo naškoditi. Matica je svjesna da je primarna uloga države očuvanje državnosti. Matica također zna da pojmove država i vlast treba razlikovati i razdvajati. U tom pogledu ističemo ono što stalno govorim i svojim studentima: država je svetinja, a vlast je prolazna kategorija. Nadam se da će i u budućnosti svaka razumna politika vidjeti i prepoznati vrijednost Matice u našem društvu.

Jedni misle da bi Matica o politici trebala govoriti više, drugi da govori i previše. Što vi mislite?

U Predsjedništvu i u Glavnom odboru ujednačen je stav da Matica treba danas, kao i prije, progovarati u prijelomnim trenucima kad je ugroženo ono što čini nacionalnu ili kulturnu bit ovoga naroda. Reagirati i jadati se za svaku sitnicu, stalno kokodakati, to nije u naravi Matice. Povijest Matice, njezinih 176 godina, pokazuje da je uglavnom pravilno postupala kad je reagirala.

Često se govori o šutnji hrvatskih intelektualaca. Što je tomu uzrok?

Mislim da je teza o nedovoljnom istupanju intelektualaca utemeljena. I meni osobno smeta da intelektualci o mnogim stvarima ne progovaraju iz pozicija onoga što znaju i da češće ne nude rješenja. Hoće li vlast poneku reakciju intelektualaca poduprijeti – to je već drugo pitanje. Ipak je žalosno da onda, umjesto intelektualne reakcije i govora, reagiraju ljudi koji imaju malo dodirnih točaka s inteligencijom. To je, nažalost, bolna slika hrvatskog društva.

Je li tomu razlog i loše školstvo, koje ne nudi „suvremene kompetencije i ishode učenja“, kako se to danas kaže?

Mislim da je ipak pretjerana hajka na slabost hrvatskoga školstva. Kako radim u školstvu više od četrdeset godina, poznajem ga izbliza: od najniže razine do najviše. Ima slabosti, ali da je sve tako loše – to je činjenična laž. To mogu govoriti samo oni koji nikada nisu bili u učionici. Sigurno da školstvo treba prilagoditi potrebama suvremenog društva, no temeljne odrednice školstva nisu toliko slabašne da bi trebalo sve posve mijenjati. Trebalo bi napraviti model koji je moguće provesti ovdje i sada, a ne o tome filozofirati i teoretizirati po kabinetima. Praksa se u školama može dobro vidjeti tek iznutra, a kad uđete u učionicu, vidite da nije sve toliko loše kao što se prezentira u javnosti. Čini se da i ovdje Hrvati uživaju u gomilanju lošega i samo lošega.

Mislite da je priča o obrazovnoj reformi prenapuhana?

Apsolutno se previše dramatiziralo. Treba učiniti korake smjelo, odvažno, jasno, u skladu sa suvremenim tendencijama i potrebama, ali ne rušiti cijeli obrazovni sustav. Najlakše je rušiti, a teško je graditi. Osobno volim dobre graditelje.

Graditelji Matice sigurno se nisu nadali da će im u samostalnoj Hrvatskoj netko oduzeti zgradu. Je li pitanje dubiozne nacionalizacije Matičine zgrade u potpunosti riješeno?

Taj problem potpuno je riješen i Matica je ponovno vlasnik svoje zgrade, ponosa Matice hrvatske, Matičine palače. To nas je jako opterećivalo u ovom četverogodišnjem mandatu. Znali smo da je oduzimanje, i nacionalizacija (po tobožnjoj odredbi iz 1959) nezakonita, ali je cijela zbrka oko toga unosila nemir. Tek se nedavno, hvala Bogu, to razriješilo pozitivno za Maticu. Graditelji Matičine palače 1886, samo Matičini članovi, kad su je gradili odredili su da će ona dijelom biti u najmu i da će se od najma financirati Matičina djelatnost. Taj najam je, oduzimanjem, bio doveden u pitanje i zato je Matica zadnje dvije godine financijski tek životarila. Sad, kada je Palača ponovno u našim rukama, planiramo temeljitu obnovu, uzdajući se, naravno, i u pomoć dobrotvora.

Što još planirate u svom mandatu?

Knjiška djelatnost najvažnija je Matičina djelatnost i Matica će i dalje objavljivati kako nove rukopise, tako i tekstove iz sveukupne hrvatske baštine koje treba nanovo revalorizirati i oživiti. U tom smislu planiramo nastavak i jačanje edicije Stoljeća hrvatske književnosti, dovršetak važne edicije Povijest Hrvata, a u zamahu je i četvrti svezak Enciklopedije Matice hrvatske, koji će na jednom mjesto okupiti sve dokumente koji svjedoče o 176 godina dugu životu Matice. Uz nastavak ostalih redovitih aktivnosti u planu je i pokretanje novih projekata u skladu s potrebama našega vremena.

Vaš stručni interes vezan je uz ono izvorno narodsko. Kako u tom kontekstu gledate na odumiranje hrvatskoga naroda i iseljavanje mladih?

To je teško i složeno pitanje. Najprije o narodskom. U vrijeme kad se Matica osnivala, u vrijeme ilirizma, tada je kategorija narod i narodsko bila iznimno, iznimno čvrsta, jaka, ishodišna točka oko koje se sve vrtjelo. Područje kojim se bavim, usmena književnost, nastala je na osnovi potreba upravo takva naroda koji će preko raznoraznih tekstova pokazivati svoju narodsku bit i uživati u plodovima „narodnog genija“. Tadašnji čvrsti i neprijeporni pojmovi narod, narodni duh (genij), nacija danas nailaze na velike kritike s raznih strana. No kategorija nacije i u naše vrijeme ima vrlo čvrstu stručnu elaboraciju i nema nikakve dileme da ona kao takva i danas ima potpuno opravdanje.

Naravno, narod živi u novim generacijama i ono što mi sada bolno osjećamo jest nedostatak rođenih ljudi. To je složen kompleks koji nije moguće lako razriješiti. Vidimo da se i naša država i vlast muči oko svega toga i Matica bolno osluškuje ovo demografsko nestajanje mnogih naših sredina. Vjerujem da će svojim radom, i kao Matičin čelnik, kolega Akrap, naš uvaženi demograf, pridonijeti jačanju svijesti o tom problemu, kao i stvaranju pozitivnog ozračja i optimizma koji bi mogao promijeniti trendove.

Što mislite o tezama o jačanju nacionalizma u Europi?

Kao što sam već rekao, kategorija nacije i nacionalnoga kao važne komponente čovjeka nešto je iznimno pozitivno i nema razloga da se tomu, ako je to u normalnim okvirima, daje negativno suzvučje. No, kad nacionalno postane krivotvorina u smislu da se gleda samo interes svoga naroda, a pritom se gazi sve drugo, to je onda zloporaba koju treba osuditi. Osobno, ne bih se složio s tezom da je porast nacionalizma nešto što karakterizira Europu u ovom trenutku. Treba razlikovati zloporabe od legitimnih nastojanja nekih nacija da obrane nacionalni identitet.

A kako nacionalne identitete, jezik i kulturu obraniti od globalizacije koja teži unifikaciji?

Nacionalno sigurno neće nestati, tu nema nikakve dileme. Pronaći neki suživot ili model u kojem će to nacionalno biti pričvršćeno u ovaj globalizirani svijet, a da ga globalizirano ne proguta, to je umijeće. Matica će pokušati djelovati u tom smjeru.

Početkom prošle godine u Vijencu ste izjavili: „Naravno da treba osuditi zlo ustaštva i nacizma, i to osuđuje 99 posto Hrvata, a zlo komunizma izbjegava se osuditi i mnogi nastoje na sve moguće načine umanjiti zločine kojima je kumovao komunizam. Dokle god ta dva zla ne izjednačimo i na isti način tretiramo, mira neće biti.“ Je li se po tom pitanju što promijenilo?

Volio bih da jest. Nažalost, bojim se da je stanje ostalo isto i da je ovo jedna poprilično tužna i alarmantna situacija u hrvatskom društvu. Polarizacija ovoga tipa među Hrvatima ne samo da ne donosi ništa dobro, nego još više razara normalan život i suživot u Hrvatskoj.

Kako vi vidite rješenje tog problema?

Kažu: vrijeme liječi sve. Bojim se da u ovom pitanju ova poslovica ne vrijedi. Sve tipove polarizacija u Hrvata, osobito ovu, trebalo bi što je moguće prije olabaviti, stvari svesti u normalu. Prvi preduvjet za to jest okvalificirati svaki put zlo kao zlo i ne dopustiti da zlo pobjeđuje. Bavim se narodnim bajkama i one su pokazale kako u toj arhetipskoj strukturi zlo nikada nije trijumfiralo. Iskreno se nadam da će i unutar ovoga vrlo složena kompleksa pobijediti dobro.

Je li rad Vijeća za suočavanje s prošlošću pomogao rasvjetljavanju povijesne istine?

Rekao bih da je to Vijeće više dalo načelne upute kako bi se to moglo rješavati, a na drugima, pa i na cijelom društvu, jest ostvarenje tih uputa. Do suočavanja s prošlošću, sa svim njezinim manama i nedostacima, doći će samo onda kada se bez unutarnjega gnjeva i ideologiziranih postavki pristupi rješenju. U tom je pogledu korisno i kompromisno rješavanje spornih pitanja. Nije dobro uvijek ostati čvrst u svojim stajalištima koja nekada imaju, a nekada i nemaju realnoga razloga, nego se, kad je potrebno, usuglašavati i s onima koji drukčije misle. Ne treba se plašiti drugog mišljenja. Drukčije mišljenje često dobro dođe u raščišćavanju. Ali to su složena pitanja koja, ponavljam, daj Bože da ih vrijeme razriješi, no bojim se da će proteći još dosta vremena da do toga dođe.

Koliko opterećuje što je u Hrvatskoj teško postići konsenzus gotovo o bilo kojem pitanju, bilo da je li riječ o Drugom svjetskom ili Domovinskom ratu, nacionalnim bogatstvima, hrvatskom jeziku i pravopisu?

Naravno da opterećuje, silno opterećuje i unosi veliku dozu nesigurnosti i nepovjerenja, desperatnosti. Jedan od načina bijega od svega toga jest i bijeg mladih u tuđinu, čemu nažalost svjedočimo. Rekao bih da su neka od tih pitanja krucijalna za nacionalni dignitet. I to se neće riješiti ideologiziranim stajalištima, nego stručnom, znanstvenom, moralno utemeljenom analizom i raspravom. Vjerujem da će o navedenim temama postupno ipak doći do konsenzusa. No, ponavljam, moramo osvijestiti da se do konsenzusa i optimalnog rješenja dolazi postupno, ali i s uvažavanjem i drugoga i drukčijeg stava. Optimalno pritom ovdje ne znači usuglašenost na svim razinama u najvećoj mjeri. Oko bitnih nacionalnih tema mora se postići usuglašenost.

Čitav akademski život posvetili ste hrvatskoj usmenoj književnosti, našoj tradicijskoj kulturi i nematerijalnoj baštini, po kojoj smo prema UNESCO-u u svjetskom vrhu. Koliko smo mi Hrvati svjesni blaga koje imamo?

U materijalnoj baštini devet je naših lokaliteta na popisu zaštićene svjetske kulturne i prirodne baštine. UNESCO je to prepoznao i time su oni postali svjetski kulturni fenomen. Glede nematerijalne baštine, tu stojimo izvanredno dobro. Petnaestak je naših kulturnih dobara prepoznao UNESCO kao iznimnu vrijednost i stavio ih na svoj popis. Među njima su i brojni hrvatski običaji koji svjedoče bogatstvo i kulturni kontinuitet hrvatskoga narodnog života u svim mogućim varijacijama.

Nismo toga, nažalost, dovoljno svjesni. Sami ne znamo dovoljno procijeniti vrijednost onoga što imamo i čemu se kulturni svijet divi. Nadam se da će to postupno ulaziti u svijest Hrvata. Evo, kolika je vrijednost Hrvatske i hrvatske kulture na cijelom našem području, neka pokaže činjenica da Zagreb još nema ni jedan spomenik na UNESCO-ovu popisu ni materijalne ni nematerijalne baštine. Naša kultura, dakle, i materijalna i nematerijalna, raspršena je diljem hrvatskoga kulturnog prostora. Matica to prepoznaje, cijeni, valorizira i ugrađuje u opseg svoga djelovanja.