Kultura je danas u Rijeci top-tema

O pripremama projekta Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020. razgovaramo s Ivanom Šararom, pročelnikom Odjela za kulturu Grada Rijeke te predsjednikom Nadzornog odbora Trgovačkog društva RIJEKA 2020 d.o.o., zaduženoga za provedbu toga značajnoga projekta. 

Poštovani gospodine Šarar, koliko su Riječani zainteresirani za kulturu?

Izrazito, kao publika i aktivni sudionici, ali i kao polemičari, kritičari kulturnih politika, ulaganja, planova. Projekt Europska prijestolnica kulture učinio je kulturu javnom top-temom i sada se o tome raspravlja, da li nam je to trebalo ili nije, što ćemo dobiti, a što izgubiti, hoćemo li uspjeti, iako nikome nije baš jasno kako taj uspjeh uopće izgleda. Sve je to jako dobro, ljudi o kulturi razgovaraju, bruse stavove, osvješćuju da li im je važna ili nije. Pozitivan fenomen za današnje vrijeme. Osim toga postoje i egzaktne brojke, broj posjetitelja u kazalištima i knjižnici raste, naša najmlađa ustanova, Art-kino Croatia, koja prije nekoliko godina nije ni postojala, sada već bilježi 50.000 posjeta godišnje. Sve su to jasni pokazatelji interesa.

Kako biste ocijenili riječku kulturnu scenu danas? Tko su njezini glavni akteri?

Scena ima svoju širinu i dubinu. I raste. HNK je uvijek tu kao stožerna institucija, zbog svoje veličine, ali i dvjestogodišnje tradicije. MMSU nakon preseljenja dobiva novu ambiciju, nakon što se oslobodio teška bremena neadekvatna podstanarstva. Već spomenuto Art-kino radi briljantno. Ali to je samo birokratsko-institucionalna perspektiva. Vjerovati da je kultura obuhvaćena perspektivom javne uprave jest kao vjerovati da je priroda obuhvaćena zoološkim vrtom. Kultura se događa mimo sustava i usprkos sustavu. Riječka scena je primjerice i arhitekt Idis Turato i karnevalske skupine i neki novi bend u podrumu za koji još ne znamo i ilegalno partijanje i opća sloboda izražavanja u gradu. Kulturna scena je čitav taj gradski ambijent, u kojem, čini mi se, još postoji vjera u slobodno stvaranje.

Kakav je odnos Grada prema kulturi?

Nježan majčinski, čim smo kulturu stavili u fokus razvoja grada što je prilična rijetkost. Rijeka tradicionalno velik dio proračuna, oko 10 do 11 posto, izdvaja za kulturu, što je najviše od većih hrvatskih gradova. Osim toga redovnog financiranja sektora, što godišnje iznosi oko 80 milijuna kuna, u petogodišnjem EPK-ciklusu s partnerima ulažemo dodatnih 70 milijuna eura, dakle više od pola milijarde kuna. Time više nego udvostručujemo sredstva za kulturu u tekućem razdoblju. Mogli bismo reći da u kulturu ozbiljno ulažemo i da od nje mnogo očekujemo.

Što projekt Rijeka 2020. – Europska prijestolnica kulture znači za Rijeku i Hrvatsku? Kako napreduju pripreme?

Za Rijeku taj projekt znači veliki iskorak u načinu života grada i njegovoj međunarodnoj reputaciji. Nikada nismo imali tako veliku i važnu međunarodnu manifestaciju. Trudimo se da EPK za nas bude barem u nekoj mjeri ono što su Univerzijada i Mediteranske igre bile za Zagreb i Split. Prijelomna razvojna točka. Rijeka naime još ima identitet i imidž postindustrijskoga grada koji se još nije dovoljno jasno odredio prema svojoj budućnosti. EPK je katalizator za nekakav dovršetak tranzicije, ukoliko se tranzicije uopće ikada dovršavaju. Za Hrvatsku EPK također može značiti mnogo, osobito u kontekstu činjenice da 2020. predsjedamo Europskom Unijom te ćemo biti u prilici da se kvalitetno predstavimo. Pokažimo nešto više osim lijepe obale, koja se ovdje ionako slučajno zatekla.

Veliki broj hrvatskih umjetnika, kulturnjaka, producenata bit će uključen u rad na EPK-u, zapravo već jesu.

Što EPK sve obuhvaća i što je zasad realizirano?

EPK obuhvaća programski dio i infrastrukturni dio. Programski dio odnosi se na sve troškove tvrtke Rijeka 2020, kao i sve programske troškove gradskih kulturnih institucija i partnerskih institucija poput Županije i Sveučilišta. Nipošto nismo htjeli sav proračun projekta i moć donošenja odluka koncentrirati na jedno mjesto. EPK se zaista tiče čitave riječke kulturne scene. Infrastrukturni dio odnosi se na ukupno sedam objekata na koje smo se obavezali dokumentacijom, kojima smo u međuvremenu dodali i osmi: novu zgradu gradske knjižnice. Najveći je infrastrukturni projekt obnova bivšeg industrijskog bloka Rikard Benčić, u kojem obnavljamo sva četiri objekta i u njih selimo postojeće gradske institucije: MMSU (koji se već preselio), Muzej grada, već spomenutu Gradsku knjižnicu, dok je četvrti objekt takozvana Ciglena ili Dječja kuća, kulturno edukativni centar za djecu. Tri su projekta već realizirana, prva faza već spomenutog MMSU-a, kulturni centar Gervais u Opatiji, a ovih dana dovršavamo tzv. RiHub, središnje javno mjesto projekta Rijeka 2020, svojevrsni EPK-ov dnevni boravak. Tu su još i motorni brod Galeb, kao ekspozitura Muzeja grada, i velik županijski projekt Putovima Frankopana, koji se bavi nasljeđem velike hrvatske velikaške loze. Ukupna kapitalna ulaganja vrijedna su oko 350 milijuna kuna, od čega smo više od pola osigurali pravovremenom pripremom za EU-fondove. Samo Grad Rijeka, nosilac EPK-titule, ovog trenutka provodi pet projekata, za koje je osigurao 138 milijuna kuna iz EU-fondova.

Kako izgleda financijska konstrukcija toga projekta?

Infrastrukturni smo dio opisali. Programski dio EPK-a težak je 30 milijuna eura. Od toga deset milijuna dolazi s državne razine, deset od Grada Rijeke, a preostalih deset od Primorsko-goranske županije, EU-fondova te prodaje i sponzorstava.

MMSU prošle je godine uspješno preselio u kompleks Benčić. Kako napreduju radovi na dovršetku obnove muzeja?

Trenutno planiramo uređenje ostatka prizemlja zgrade, preostalih 550 m². Tamo ćemo smjestiti posjetiteljski centar kulturnoturističkih ruta naše regije, financiran EU-sredstvima, kao i prostor koji bi trebao biti baza programskog pravca Kuhinja i središnji ugostiteljski punkt u bloku ex Rikard Benčić.

U programskim pravcima projekta EPK izdvojeno je sedam projekata. Možete li ih ukratko predstaviti?

Pokušat ću zaista ukratko, iako je teško. 27 susjedstava povezuju gradske kvartove ili mala mjesta s partnerima iz čitave EU (od tuda 27), kroz manje participativne projekte. Riječ je zaista o aktivizmu na lokalnoj razini, mimo velikih institucija i velikih sustava. Teme su raznovrsne, od suhozida u Bakru do urbanoga vrtlarstva u brutalnom betonskom kvartu Škurinje. Doba moći bavi se prešućenim i neprešućenim istinama i traumama naše gradske povijesti, čega nam ne nedostaje. Dopolavoro se bavi radom, s raznih aspekata. Od enormne gradske industrijske baštine, do robota, zagarantiranog osobnog dohotka i sličnih mogućih trendova budućnosti. Rijeka je doživjela i preživjela strašnu propast brojnih industrija i svjesni smo koliko je rad krhka i aktualna tema. Kuhinja se bavi manjinskim, drukčijim, migrantskim, kroz prošlost, sadašnjost i budućnost. Rijeka je grad imigranata, ona nije nastala sporim organskim rastom, nego masovnim useljavanjima. Rijeka je grad velikoga talijanskog egzodusa nakon Drugoga svjetskog rata, ali i velika iseljenička luka. Razumijevanje dinamike migracija, manjina, identiteta u žarištu je Kuhinje. Dječja kuća je već spomenuta kao infrastrukturni objekt, osim toga riječ je o nizu sadržaja namijenjenih djeci do dvanaest godina, u kojoj su oni akteri, a ne samo publika. Dugoročno, taj bi projekt trebao nadomjestiti kronične nedostatke odgojnih predmeta osnovnih škola. Lungomare je zamišljen kao kulturnoturistička ruta, muzej na otvorenom koji povezuje petnaest točaka našeg zaljeva, njegovu tradiciju, mitove, priče u suvremenoj reinterpretaciji. Slatko i slano bavi se oživljavanjem teritorija u središtu grada koji se nalazi uz obale mora i rijeke Rječine. Stoljećima je bio u funkciji luke i industrije, a sada traži nove namjene.

U programskom materijalu izdvojili ste i građane kao aktivne čimbenike u ostvarenju programa. Kako to planirate postići?

Zaista nam je važno da građani ne budu samo publika. Razvijamo intenzivan volonterski program, pripremamo niz natječaja za dodatne programe i male komunalne kvartovske akcije. Bitno je da ljudi shvate da mogu postići nešto vrlo opipljivo za svoj svakodnevni život kroz EPK-projekt. Također, bavimo se uličnim i narodnim temama, poput kulture nogometnog navijanja.

Uz socijalnu uključenost ranjivih skupina, stavili ste u program i ekologiju. Možemo li ekološku osviještenost smatrati dijelom naše baštine?

Nisam siguran, naročito ne mi u Rijeci, koji smo stoljećima bili zatočenici prljavih industrijskih postrojenja i samo je njihova slučajna propast vratila kakav-takav ekološki standard. Odrasli smo s bakarskom koksarom, dvjema rafinerijama i dvama brodogradilištima usred grada, tvornicom papira i klaonicom koje se rijekom po kojoj je grad dobio ime koriste kao otpadnim kanalom. Nije neka baština. Ekološka osviještenost mogla bi postati dijelom naše budućnosti, ukoliko tu temu dovoljno ozbiljno shvatimo.

Kako gledate na budućnost Rijeke?

Budućnost Rijeke samo je dio budućnosti svijeta, koja mi se čini prilično dinamičnom kategorijom. Iako na odgovornoj javnoj funkciji, duboko sam svjestan da su lokalni utjecaji na lokalni razvoj manji nego prije. Svijet je jedan i umrežen, na budućnost Rijeke možda više utječu Google, Facebook i Airbnb nego sve ove divne teme našega razgovora. Nije da mi se to nešto posebno sviđa, ali mi je kristalno jasno da je tako. Kao i trenutni egzodus iz Hrvatske; svi se pitamo što se dogodilo iznutra, a zapravo su samo otvorena vrata. Nije uvijek lako točno adresirati uzroke… Volio bih da Rijeka bude oaza normalnosti, opuštenosti, prava na drukčije. Pritom ne mislim na toleranciju kao neko pasivno trpljenje drugog zato što smo dobro odgojeni i politički korektni, nego na ozbiljan, zainteresirani suživot. To me zanima, dosadio mi je lijeni cinizam društva koje se istovremeno sve dublje zakopava u opasna jednoumlja bilo kojega predznaka, i totalni hipertrofirani konzumerizam. Po prirodi sam liberal, teško mi padaju duboki društveni rovovi koji rapidnom brzinom nastaju. Ne pripadam ni u jedan od njih. Volio bih da nas ne pregazi turizam, da središte grada i dalje bude mjesto za sve, da zadržimo nešto od našega prepoznatljivog ofucanog postindustrijskog šika. Grozim se ulickane srednjoeuropske hipsterske građanštine, koja postaje mainstream u, recimo, Ljubljani i Zagrebu, kao i turističkih eldorada Dubrovnika i Splita, gdje su domaći ljudi postali nebitni stranci. Volio bih da zadržimo neku našu ekscentričnu, tvrdoglavu, pomalo autističnu priču, kakva i jest dio našeg identiteta. Da budemo rubni. Mislim da je to dobra pozicija za stvaranje i život, kreativno nepripadanje. Koliko je to moja privatna budalasta utopija, a koliko stvarnost, pokazat će ionako vrijeme.