Kamov, Rijeka, avangarda

Kad je 1988. objavljena knjiga Kamov, apsurd, anarhija, groteska Darka Gašparovića, koji je obilježio riječku kazališnu i sveučilišnu scenu, bila je to nakon osamnaest godina i gotovo prešućene lucidne knjige Brune Popovića Ikar iz Hada – Janko Polić Kamov, u izdanju Matice hrvatske 1970, prva ozbiljnija studija i monografija. Premda su talent i avangardnost hrvatskoga književnika, pjesnika, prozaista i dramatičara iz Rijeke neprijeporni, o Janku Poliću Kamovu, koji je pod nejasnim okolnostima umro u 24. godini (Pećine kraj Sušaka, 1886–Barcelona, 1910), napisano je relativno malo tekstova, od Čerinine studije Janko Polić Kamov u Rijeci 1913. do studije književnika Bekima Sejranovića, koji i sam ide Polićevim stazama: Modernizam u romanu Janka Polića Kamova iz 2001.

Zanimljivo je da su velik broj tekstova o Kamovu napisali upravo vrhunski hrvatski književnici, npr. A. G. Matoš u Vijencu 1910. i drugdje, ili Dragutin Tadijanović u bilješkama koje su pratile izlazak Sabranih djela Kamova u Rijeci od 1956. do 1958. Veličinu J. P. Kamova i omjeravanje sa svjetskom književnosti sagledavaju i Ljiljana Gjurgjan u knjizi Kamov i rani Joyce, 1984. i Tomislav Sabljak u knjizi Teatar Janka Polića Kamova, Matica hrvatska, 1995, a časopisno i Mladen Machiedo u tekstu Eksplozija poticaja: inozemni Kamov, 1996. Kamovljeva književna poetika promatra se iz rakursa „književnosti moderne“ (Miroslav Šicel). Kakva su Kamovljeva „lica i naličja“ (Drago Šimundža, 2001), do danas još nije, naravno, potpuno odgovoreno.

Ivo Frangeš u Povijesti hrvatske književnosti, 1987. tvrdi da J. P. Kamov nudi rješenja koja će se poslije njegovih tekstova, a neposredno uoči prerane smrti, oblikovati kao futurizam i ekspresionizam. Manifest futurizma, naime, objavljen je 20. veljače 1909, kad je Kamovljeva Isušena kaljuža bila već davno zamišljena, a njezin prvi dio Na dnu napisan još 1907. Složili bismo se da se Kamov može odrediti kao avangardist, čak protoavangardist, i to ne samo u uvjetima arnoldovsko-hranilovićevske idile, nego i u europskim razmjerima, u kojima se avangardizam tek oblikuje.

Kamov je nastavljač prve žestoke kritičnosti u hrvatskoj književnosti, Ante Kovačića i S. S. Kranjčevića kao sljedbenika bajronovsko-hajneovskoga prosvjeda, ali i, u nemirnom diskursu, Kranjčevićevih biblijskih motiva.

Zvonimir Kamenar, spomenik Kamovu u Rijeci

Majstor vezane forme konačno je ustoličio slobodni stih u hrvatskoj književnosti. Već u Preludiju jedine svoje zbirke pjesama Psovka iz 1907. pokazuje se kao mladi pjesnik koji namjerava izmijeniti mizanscenu pjesničkoga rječnika i položaj pjesnika. Većina je Kamovljevih djela, „prokletoga pjesnika“, objavljivana poslije njegove smrti, pa ga je tako i Wiesner uključio u antologiju Hrvatske moderne lirike 1914, premda ne pripada kasnosimbolističkoj estetici i razlikuje se od pjesništva Ive Andrića i Tina Ujevića, ali i vlastita brata Nikole Polića.

Sličan položaj zauzima i u drami na tradiciji, tvrdi Cvjetko Milanja „radikalnoga europskog modernizma“ (Tragedija mozgova, 1907, Na rođenoj grudi, 1907) u novelama (Ćaskanja, 1914), kritici (Novele i eseji, 1938), ili romanu (Isušena kaljuža, 1957), pandanu Kovačićevoj Registraturi.

Kamov, anticipator književnosti apsurda, pisao je za budućnost, nisu ga objavljivali pola stoljeća, jer: „kaljuža“ se nadaje istodobno kao stanje i kao kip domovine. Hrvatska je za (anti)junaka Arsena Toplaka, duševno stanje koje se ne da prevladati.

Antiromantični romantik, Kamov u hrvatskoj književnosti nije stvarao ljepotu, prikazivao je gole, neugodne, okrutne istine, kao umjetnik bivajući izopćen iz društva, o čemu piše i bratu Vladimiru 1907: „Ja sam sâm! I nije mi žao.“

„Rođen rano, umro još ranije“, tragiku svoga postojanja pokazuje stihovima Intermezza: „Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene; / ne čitajte djela moja i sažgite hartiju....“

Jedna od prijelomnih pojava novije hrvatske književnosti, Kamov danas živi na različite načine. Čitaju ga gimnazijalci u Bradi i Bitangi prepoznajući vlastite, mladenačke promjene identiteta, iznenađeni njegovom Pjesmom nad pjesmama, studenti u ciklusu novela, tzv. „lakrdija“ uočavaju igre svijesti i podsvijesti, estetiku rugobe, psihozu straha.

Kazališni umjetnici poveznicu Kamova s našim vremenom vide u buntu protiv društvenih normi u prvim dramama iz 1907, ali priklanjaju se i izvedbama Samostanskih drama iz 1909, Orgijama monaha i Djevici te Čovječanstvu iz 1908, kao i Maminu srcu iz 1910, pa sve do pokušaja inscenacije Kamova Kazališne družine Kufer ili nedavnoga utemeljenja Riječkoga kazališta mladih Kamov HNK-a u Rijeci.

Napokon, književna nagrada Janko Polić Kamov za najbolju prozu inovativnoga izraza – koju svake godine dodjeljuje HDP, a prošle ju je godine u Kamovljevoj Rijeci dobio Zoran Roško – svjedoči o intrigantnim nitima hrvatskoga avangardista, koji bi vjerojatno bio svjetski priznat da je odmah bio preveden na barem jedan svjetski jezik.

I dok se pitamo o sudbini časopisa Novi Kamov utemeljena 2001, u ovogodišnjem zimskom broju Nove Istre čitamo ogled Josipa Krajača o Kamovu i filozofiji apsurda. Razotkrivši oca Nou, golotinju svijeta, biblijski Kam bio je proklet. Usporediv s Baudelaireom i Cvjetovima zla, Kamov je autor za tešku sadašnjost i možda još težu budućnost.