Još je mnogo prostora za razvoj

Mlada i zanimljiva riječka vizualna umjetnica Dajana Durić nedavno je otvorila izložbu u prostorima galerije Matice hrvatske. Njezin rad ističe se unutar okvira recentne umjetničke produkcije jer se autorica poziva na istočnjačke principe izgradnje umjetničkog artefakta, što je čini iznimnom pojavom na sceni. O Dajani Durić slobodno se može govoriti kao o novom i drukčijem glasu, koji se nedavno pojavio na zagrebačkoj sceni. Prostorna instalacija Strukturiranje praznine / Structuring the Void povod je razgovoru o poetičkim postavkama njezina djelovanja proizašlim iz proučavanja japanske estetike, ali i o samim radovima kojima se predstavila zagrebačkoj publici.

Dajana Durić ispred instalacije u Galeriji MH / Snimila Ana Čveljo

Vaša trenutna izložba Strukturiranje praznine u mnogočemu se poziva na postavke japanske duhovnosti i estetike. O čemu je tu zapravo riječ?

Strukturiranje praznine konceptualno se nadovezuje na prethodno Boravište praznine. U tom radu pozvala sam se na princip wabi sabi, važan u okviru japanske estetike i, recimo, specifično japanskoga svjetonazora. Usko je povezana s principom wabi sabi i japanska čajna ceremonija, koju sam tematizirala odnosno slobodno interpretirala u prethodnom radu. Ovdje sam otišla korak dalje te se bavim isključivo fenomenom bjeline, koji se u japanskoj kulturi podudara s konceptom praznine. Tu se referiram na Kenya Haru i njegovo percipiranje bjeline, koje je izvrsno obrazložio u knjizi White. Bjelina je ovdje bitno obilježje rada, počevši od izbora materijala pa sve do uklapanja rada u sam prostor, gdje zidovi ostaju prazni odnosno bijeli.

Postoji li neki razlog za odmak od dominantnih modela zapadnjačke filozofije i estetike?

Već dugo vremena intenzivno proučavam japansku estetiku. To proučavanje proizašlo je iz vrlo osobnih razloga, no poslije mi je takav svjetonazor postao sve bliži te je sve zastupljeniji u mom radu – od materijala kojima se koristim, koji nužno moraju biti skromni i potrošnoga karaktera jer je to ključna odlika predmeta unutar japanske filozofije umjetnosti, preko postava rada pa sve do same percepcije prostora. Planiram se i dalje baviti tom temom, jer je japanska estetika vrlo slojevita, kompleksna i vrlo često nedorečena. Nedorečenost je zapravo važan element kako u izradi tako i u percepciji rada te, i meni kao umjetnici, ali i promatraču odnosno recipijentu, ostavlja veliki prostor za istraživanje.

Dio prostorne instalacije Strukturiranje praznine

Jedan od vodećih koncepata unutar japanske estetike jest već spomenuti wabi sabi, koji ste obradili u prethodnom radu. Ovdje se, kao što smo već razgovarale, pozivate na specifičnu ulogu bijele boje unutar tog istog estetskog modela. Možete li reći malo više o tome? Što vam je bilo nadahnuće i kako se taj fenomen bjeline odražava u vašem najnovijem radu?

Bijelu boju, odnosno bjelinu, počela sam proučavati i primjenjivati još za vrijeme studija u Poljskoj, konkretnije jedan veći segment mog diplomskog rada bio je baš o tome. Nakon toga imala sam potrebu na neko se vrijeme distancirati od takve koncepcije pa sam joj se poslije opet vratila. Bjelinom u rad unosim vrlo osoban aspekt, naime povezujem je sa svojim ocem, prolaznošću, s prirodnim ciklusom života i smrti, iako to nikada ne stavljam u prvi plan. Zen-budisti smatraju da konkretno definiranje stvari ili osjećaja ne ostavlja publici mogućnost za upotpunjavanje mentalnog prostora vlastitim iskustvom ili doživljajem. Ne želim da moj rad bude percipiran isključivo kroz osobnu priču, vjerujem da ga je moguće sagledati mnogo šire od toga. U najnovijem radu proučavam bit bjeline, njezin utjecaj na promatrača i sam prostor.

Rad Boravište praznine izlagali ste nekoliko puta, svaki ga put nadograđujući i prilagođavajući izlagačkom prostoru. Ovaj rad izlažete prvi put. Namjeravate li i njega dalje razvijati?

Rad Strukturiranje praznine namjeravam i dalje razvijati. Nažalost, zbog nedostatka novca nisam bila u mogućnosti realizirati rad kako sam zamislila. Stoga planiram i dalje na njemu raditi, dok ne dosegne zadovoljavajuće prostorne dimenzije. Naravno, ovisno o prostoru u kojem će biti izlagan, moguće je da će se i njegov oblik mijenjati. Već i ovdje mi je bila namjera proširiti instalaciju i na zidove galerijskog prostora, utopiti i njih u bjelinu, ali – kao što sam spomenula – zbog produkcijskih poteškoća to nije, u ovom trenutku, bilo izvedivo. Smatram da takav tip rada – ukoliko se sagleda vizualno i konceptualno – naprosto zahtijeva da u potpunosti ispuni određeni prostor. Zapravo, bit će to vrlo sličan proces kao i kod rada Boravište praznine, gdje sam postupno povećavala rad za potrebe konkretnog prostora. Zanimljiv mi je proces „nadogradnje rada“, odnosno način na koji se rad razvija s vremenom te kakav suodnos, posredovanjem toga, tvori s konkretnim prostorom.

Važan vam je odnos prostora i rada. Naravno, ako je riječ o instalaciji, to je neizbježno, ali nekako mi se čini da vi tome posvećujete dodatnu pažnju. Kao da upravo izlagački prostor postaje bitan dio stvaralačkog procesa, pa i sama rada?

Tako je. Uvijek nastojim da prostor i rad funkcioniraju kao cjelina, da se rad što više stopi s prostorom. Nekada je to veliki izazov, posebice kada je riječ o prostorima većih ili specifičnih dimenzija. Zanimljivo mi je raditi rad za konkretan prostor te ga poslije nadograđivati, odnosno prilagođavati drugim prostorima. Istraživanje prostora jednako mi je bitno kao i sam stvaralački proces.

Gostovali ste na nagradi T-HT-a prvi put. Kakvo je bilo to iskustvo?

Ovo je bio prvi put da sam se prijavila na natječaj i zaista nisam imala nikakva očekivanja. Iznimno mi je drago da je među ostalim radovima odabran i moj te da sam se mogla predstaviti publici kao netko tko je još zapravo anoniman. Također mi je velika čast da sam imala priliku izlagati s nekim umjetnicima koje osobno cijenim i pratim na umjetničkoj sceni. To je svakako bilo iskustvo koje me dodatno motiviralo na rad.

Sve ste više na zagrebačkoj sceni. Ovo vam je druga samostalna izložba u Zagrebu unutar godinu dana. Kakva su iskustva i ima li nekih razlika u odnosu na Rijeku i tamošnju umjetničku scenu, odnosno izlagačku praksu?

Zasad imam jako dobra iskustva. Teško mi je govoriti o Rijeci jer ondje nisam bila dugo, nije me bilo pet godina. To je dovoljno vremena da čovjek, kada se vrati, mora početi iz početka. Nisam jako dugo izlagala u Rijeci i mislim da se to neće tako skoro dogoditi. Rijeka je divna i ima izvrsnih umjetnika, no, iskreno rečeno, nikada nisam bila dio riječke umjetničke scene.

Znači li to da ćete se i u daljnjem radu koncentrirati na Zagreb? I, kad smo već na temi budućeg izlaganja, imate li u pripremi nešto novo ili vam je trenutno fokus na razvoju trenutačnog rada?

Kao što sam rekla, dosadašnja su izlagačka iskustva u ovom gradu, a također i suradnje, bili jako dobri i motivirali me na rad i razvoj, tako da sam zainteresirana i u budućnosti izlagati u Zagrebu, ali ne mogu reći da sam orijentirana isključivo na njega. Planiram izlagati i izvan granica Hrvatske, već sam imala samostalnu izložbu u Ljubljani. Također, sudjelovala sam i na nekoliko skupnih izložbi u Varšavi, gdje sam studirala, pa ću vjerojatno tako i nastaviti. Naravno, sada u obliku samostalnih izložbi. Što se tiče planova za budućnost, u srpnju imam samostalnu izložbu u Galerijskom centru u Varaždinu. Nastupam s novim radom, a instalaciju Strukturiranje praznine razvijat ću i dalje. Takav je koncept, a smatram da temu odnosa odsutnosti i bjeline trebam i dalje istraživati, odnosno da ona nikako nije potrošena i da tu ima još mnogo prostora za razvoj.