Je li Rijeka grad knjige?

Od 13. do 21. svibnja u Rijeci je održano 11. izdanje sajma knjiga i festivala autora vRIsak, u organizaciji zagrebačke izdavačke kuće VBZ. U tu manifestaciju organizator, u suradnji s riječkim domaćinima (antikvarijat Ex libris, brod Marina, Book-caffe Dnevni boravak, Dječji odjel Gradske knjižnice) ulaže mnogo truda, osmišljavajući programe na kojima sudjeluju brojni hrvatski i inozemni pisci, urednici, prevoditelji, kritičari. Sajamski dio vRIska uključuje prodajne popuste u rasponu od 20 pa sve do 80 posto na knjige izložene pod dvije „kupole“ na dva riječka trga te u VBZ-ovoj knjižari, i traje čitav svibanj. To je nagnalo i ostale riječke knjižare da istaknu popuste, kako im prodaja ne bi patila zbog akcijskih cijena konkurencije, pa riječki ljubitelji knjiga imaju dodatni razlog za veselje.

Gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel na otvaranju vRIska  / Snimila Tanja Kanazir

Umjetnički ravnatelj festivala Drago Glamuzina u promotivnim najavama istaknuo je da je moto pod kojim organizacijska ekipa vodi vRIsak: „Zašto bi sve bilo samo u Zagrebu?“ S tom parolom na umu u Rijeku su izmjestili proglašenje dobitnika književne nagrade kojom autora/icu najboljega neobjavljenog romana prijavljena na njihov anonimni natječaj nagrađuju sa 100.000 kuna. Brojna publika okupljena 16. svibnja navečer u riječkoj Guvernerovoj palači saznala je da je ovogodišnja laureatkinja Marina Šur Puhlovski za roman Divljakuša. Naravno, to je bio najposjećeniji i medijski najpopraćeniji događaj ovogodišnjeg vRIska; organizatori su ga pretvorili u opušteno druženje, uz razigranu svirku banda White on White. Nagrađeni roman izabran je između čak 112 rukopisa pristiglih na natječaj, a žiri (Zoran Ferić, Strahimir Primorac, Drago Glamuzina, Jagna Pogačnik i Mile Stojić) predstavio ga je kao (anti)ljubavni roman u kojemu autorica izbrušenom naracijom potresnu dramu međuljudskih odnosa transformira u snažnu jezičnu umjetninu, u priči smještenoj u 1970-e, koja obuhvaća sedmogodišnje životno razdoblje žene koja prekasno shvaća da je postala žrtva ženskara, lijenog, intelektualno nedorasla, beskrupuloznoga čovjeka.

Bogat program vRIska

Festivalski program vRIska sastoji se od više programskih cjelina i obuhvaća pedesetak događanja, uz sudjelovanje stotinjak ljudi. vRIsak je kao i prijašnjih godina otvoren na brodu Marina u riječkoj luci, gdje je tzv. ceremonijal-majstor, iskusni Vojo Šiljak, uz predstavnike organizatora duhovito festival „porinuo“. Ležernosti ugođaja nastupom je pridonio riječki rock-bend Turisti predvođen Vladom Simcichem Vavom, odličnim rock-gitaristom, a i piscem (dva dana poslije na vRIsku je predstavljena njegova nova zbirka priča Canzoni d’una volta). Jedan od vrhunaca festivala bila je književna večer programa EPK na vRIsku, u sklopu kojeg su Daša Drndić, Bekim Sejranović, Robert Perišić, Tea Tulić, Dorta Jagić i Enver Krivac tijekom ožujka i travnja boravili u tzv. rezidencijama na raznim kvarnerskim lokacijama, sa zadatkom da napišu kratke priče, koje su pročitali 14. svibnja u book-caffeu Dnevni boravak.

Organizatori su se potrudili program učiniti raznovrsnim, pa su uz prozu podjednako zastupljeni i poezija i publicistika, a u nešto manjoj mjeri i književnost za djecu (program vRIsak Junior s predstavljanjima slikovnica i knjiga za djecu te gostovanjem dobitnika nagrade Grigor Vitez 2017. za ilustraciju). Poetska dionica programa već naslovom Čemu pjesnici u oskudna vremena? sugerira nakanu organizatora – da se predstavljanje novoizašlih knjiga poezije koje su bile povodom uvrštenja autora/ica u program (Irena Vrkljan, Abdulah Sidran, Mile Stojić, Marko Pogačar, Tomica Bajsić, Dražen Cuculić) nadogradi razgovorom o poziciji, tj. (ne)važnosti koju poezija ima u našemu književnome polju, o recepciji pjesništva i položaju pjesnika unutar matične kulture, o temama kojima se oni u svom stvaralaštvu bave.

Nagrađena Marina Šur Puhlovski / Snimio Nel Pavletić / PIXSELL

Program posvećen nefikcijskoj literaturi Publicistički periskop, osim hrvatskih autora Igora Mandića, Zdravka Zime, Dražena Lalića i Duška Ljuštine (prva dvojica predstavila su dnevničke knjige Predsmrtni dnevnik i Dnevnik jednog mitomana, Ljuština memoare Rasprodano, a Lalić studiju Nogomet i politika) u Rijeku je doveo i inozemne goste. Slovenska sociologinja Ana Ješe Perković predstavila je knjigu Zapadni Balkan na putu u EU; škotski povjesničar Neal Ascherson govorio je o knjizi Crno more, u kojoj, krenuvši od vremena Herodota i Eshila i nastavljajući kroz povijest dolazi sve do doba staljinističkih čistki te uvjerljivo oslikava taj najburniji prostor europske prošlosti, a njemački povjesničar Norman Ohler predstavio je knjigu Potpuna ekstaza: narkotici u Trećem Reichu. U programu U fokusu gostovala su tri pisca iz susjedstva – bosanskohecegovački pisac Selvedin Avdić s romanom Kap veselja, dobitnik NIN-ove nagrade za 2017. Dejan Atanacković predstavio je nagrađeni roman Luzitanija, a slovenski autor Aleš Šteger s urednikom Seidom Serdarevićem razgovarao je o svom romanu Oprost. U Rijeku je došla i Ana Cecilia Prenz Kopušar, književna znanstvenica i spisateljica podrijetlom iz Argentine, rođena u Beogradu, koja je živjela u Argentini, Italiji, Srbiji i Sloveniji. O iskustvima života u različitim kulturama (u Argentini za vrijeme diktature, u SFRJ tijekom socijalizma, ali i krvavoga raspada, te u Sloveniji, koja joj je sadašnji domicil, i Italiji, gdje na sveučilištu predaje latinoameričku književnost) pisala je u knjizi Preko reke, na biciklu, neprevedenoj na hrvatski. U programu se našlo prostora i za večer sa strip-umjetnicima Štefom Bartolićem, Darkom Macanom i Vladimirom Šagadinom, u povodu desetogodišnjice smrti Sime Mraovića priređeno je čitanje njegove poezije, a pojedini su autori u sklopu triju događanja gostovali i na Malom Lošinju. Ipak, uza sve zaslužene pohvale, organizatorima vRIska svakako valja prigovoriti zbog svojevrsne isključivosti, jer program već godinama kao da je zatvoren za članove DHK-a te se redovito na vRIsku predstavljaju samo knjige članova HDP-a.

Rijeka, nažalost,
nije grad knjige

Festival vRIsak odlučili smo iskoristiti kao povod za kratku analizu Rijeke u kontekstu knjige i književnosti. vRIsak redovito u Rijeku dovodi ugledne domaće i strane pisce (uz već spomenute gostovali su i Kruno Lokotar, Emir Imamović Pirke, Roman Simić, Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Senko Karuza, Jadranka Pintarić, Ivan Sršen), što barem tih festivalskih dana Rijeku čini središtem knjiških događanja i „gradom knjige“. A to se za taj grad u ostatku godine, nažalost, ne može reći. Pokazatelj stanja riječkoga književnog aktualiteta jest program Forza Rijeka, posvećen predstavljanju novih knjiga riječkih pisaca. I baš je taj program vRIska, nažalost, bio najoskudniji, sa samo dva događanja: predstavljanje knjige priča već spomenutog Vlade Simcicha Vave te romana Troslojne posteljine Dunje Matić. Dokaz nevesele riječke književne stvarnosti jest i činjenica da su između dva vRIska izašle samo četiri prozne knjige pisaca iz Rijeke i okolice (uz te dvije to su još odličan roman Srpanjski diptih Josipa Krajača, koji virtuozno ispreplećući struje svijesti Ivana Gorana Kovačića i Drage Gervaisa ispisuje životne priče te dvojice pjesnika, te roman riječkoga književnog veterana Srećka Cuculića Ljubav u doba recesije. Šteta što se u programu Forza Rijeka nije našlo mjesta za predstavljanje i tih knjiga).

Svoj stav da Rijeka, nažalost, nije grad književnosti i knjige opširno sam argumentirao u tekstu Slijepe ulice riječkoga književnog života, objavljenu na portalu Magazin Gradske knjižnice Rijeka u listopadu 2017. Otad se, nažalost, nije ništa promijenilo nabolje, pa ću ovdje ukratko ponoviti glavne aspekte toga teksta. Rijeka je grad bez dostojne centralne knjižnice. Nakon urušavanja stropa središnjeg odjela gradske knjižnice, građa je prije nekoliko godina preseljena u neprimjerene prostore gradske kavane, gdje će ostati do (već dvadeset godina najavljivane) izgradnje nove zgrade knjižnice, koja bi, kako nadležni obećavaju, trebala biti dovršena do kraja 2021. Riječke gradske vlasti nikako da prepoznaju važnost financijskoga poticanja književnog izdavaštva (pa su npr. u 2017. i 2018. izdvojili samo nekih 50.000 kuna godišnje za sufinanciranje tek nekolicine (5–7) knjiga riječkih pisaca u pojedinoj godini), a oštro im valja zamjeriti što su od 2016. prestali financirati jedini tiskani riječki književni časopis Književna Rijeka, koji u izdanju riječkog ogranka DHK-a izlazi već dva desetljeća. Dijelom i stoga što izdavači znaju da ne mogu računati na izdašniju pomoć iz gradske blagajne, Rijeka nema nijednu veliku, ali ni izdavačku kuću srednje veličine, nego postoji nekoliko malih izdavača koji godišnje izdaju malen broj knjiga, i to se uglavnom svodi na priručnike, kuharice, monografije, dok su u njihovim izdavačkim programima knjige poezije i proze vrlo rijetke. Što se tiče riječkoga tzv. javnog života književnosti, valja reći da se, nažalost, ne može govoriti o sustavnosti, već tek o sporadičnosti.

Promocije knjiga i tribine nedovoljno su brojne za grad te veličine. Postoje samo dva takva programa (Knjigopsija te Pisac i građanin), a i oni su pokrenuti tek prije dvije godine i zajedno ne skupe ukupno ni deset termina unutar godine. To, uz rijetka gostovanja pisaca prigodom izlaska novih knjiga, nije dovoljno da bi se stvorila brojnija redovita publika takvih događanja. A toga kao da su svjesni i organizatori vRIska pa svoje programe održavaju u prostorima koji i ne mogu primiti velik broj publike.

Tavorenje u prosječnosti

No Rijeci, nažalost, nedostaje i ono najvažnije: kvalitetne spisateljice i pisci. Osim Daše Drndić, u Rijeci, nažalost, nema autorskog imena koje bi bilo značajno ni u nacionalnim okvirima, a kamoli u širim, europskim. Unatrag nekoliko godina pozornost javnosti privukli su autori/ice mlađe i srednje generacije okupljeni u neformalnoj skupini Ri  Lit (Krušvar, Krivac, Tulić, Žmirić, Zagorac, Vrbnjak, Horvat Čeč, Beleš…), koji su zahvaljujući trudu na samopromociji ostvarili određenu medijsku vidljivost. No kvalitetom pisma oni se, nažalost, ne uspijevaju izdići iznad solidnosti te i dalje ostaju tek na razini autora koji imaju potencijala, ali nikako da taj potencijal ostvare nekom iznadprosječnom knjigom kojom bi zauzeli važnije mjesto na književnoj mapi Hrvatske.

Kao riječki književni kritičar smatram nužnim ukazati na te probleme, u nadi da će oni u budućnosti biti prevladani te učiniti da spomen Rijeke u ljudima probudi asocijaciju i na književnost (kao što je to već dugo slučaj npr. s rock-glazbom). Dakle, ostaje nadati se da će gradske vlasti prepoznati važnost književnosti i izdašnije financijski potpomagati književno stvaralaštvo i izdavaštvo, da će Rijeka dobiti knjižnicu dostojnu grada te veličine s upravom koja će, osmišljavanjem kvalitetnih programa koji bi se provodili u njihovim prostorima, pomoći popularizaciji čitanja i književnog stvaranja, osobito među mlađom populacijom, te da će barem netko od riječkih autora/ica mlađe i srednje generacije svojim budućim knjigama uspjeti nadići prag prosječnosti i zauzeti važnije mjesto na vrijednosnoj ljestvici hrvatskoga književnog polja.