Između prošlosti i budućnosti

Iako se pisanje povijesti Rijeke može započeti prizivanjem prvih ovdašnjih ljudi, stanovnika prethistorijskih gradina na brežuljcima uokolo Riječkoga zaljeva, o čemu i do danas svjedoče njihovi tragovi, prava povijest Rijeke počinje mnogo kasnije. Postoje i legende o grčkim pomorcima na Kvarneru i o Argonautima, no začeli su je i sudbinu joj usmjerili tek Rimljani. Tarsatika, prvo utvrda, a potom i grad na mjestu današnjega riječkog Staroga grada, u kasno doba Carskoga Rima postaje važno uporište, ključna utvrda na granici civiliziranog i barbarskog svijeta. Iako se upravo u to doba pojavljuje prvi povijesni protagonist, Lucije Artorije Kast (Lucius Artorius Castus), on ovdje nije slavni vojskovođa, nego samo upravitelj, prokurator kasnorimske provincije Liburnije. Nekadašnji zapovjednik rimskih legija u Britaniji, kojega je predaja britanskih starosjedilaca pretvorila u kralja Artura – središnji lik srednjovjekovnih legendi o vitezovima okruglog stola – i u Liburniji kao i u Britaniji ima posla s velikim zidom. Poput Hadrijanova zida ovdje je izgrađen Liburnijski limes, koji se protezao između istoka i zapada i odjeljivao Rimljane od Barbara. O Artoriusovu, Arturovu, životu u Liburniji znamo samo da je odlučivao o životu i smrti te da mu je to bila posljednja javna dužnost.

Nije dobro posezati za pretencioznim zaključcima, no taj je zid koji se proteže duboko u unutrašnjost te preko Gorskog kotara stiže sve do Slovenije, puni je milenij i pol bio istočna granica Rimskog i potom Svetoga Rimskog Carstva. Upravo do Rijeke, točnije do Rječine, još u 18. stoljeću protežu se zemlje i pokrajine toga velikog Carstva – Unutrašnja Austrija i Vojvodina Kranjska, pa je karakter Rijeke i u starija vremena dobrim dijelom kontinentalni, barem koliko i pomorski.

Srednjovjekovna obrtnička i trgovačka Rijeka ima obrambenu i duhovnu protutežu u obližnjem Trsatu. Njihov je odnos blizak odnosu zagrebačkoga Gradeca s Kaptolom. No ovdje nije poznat kakav Petrica Kerempuh koji pruža utjehu i okrjepu, nego se spominje samo mračni, po zlu zapamćen Petar Lončarić, koji se 1296. nabacio kamenom na raspelo pred crkvom sv. Vida: Isusovo je ranjeno tijelo oblila krv, a Lončarića je progutala crna zemlja. Na Trsatu se, pak, dogodilo drugo čudo. Otprilike u to isto vrijeme anđeli iz Nazareta donijeli su svetu kućicu u kojoj je rođen Isus. No kućica je kako došla tako i otišla; nekoliko godina poslije odnijeli su je u Loreto, na drugu stranu Jadrana.

U svakom slučaju upravo ovdje, umjesto davno porušena zida, rječica je dugo bila državna granica. Za jedne je granica posve nevidljiva jer s obiju strana živi isti svijet, no za druge je jedno od mitskih obilježja, kojim završava civilizacija i započinje Balkan! Ponosnim riječkim Talijanima ključna je točka neko vrijeme bio „sušački most“, nadomak terase hotela Kontinental. To je mjesto udaljeno samo nekoliko stotina metara od središnje riječke okosnice, Gradskoga tornja. Oni kojima se ne sviđa takvo razumijevanje zemljopisa mogu se podsjetiti i da je jedna od granica istoka i zapada rječica Leitha, Lajta, koja srednjoeuropsku Carevinu djeli na Cislajtaniju i Translajtaniju. Da ne spominjemo, pak, one kojima istok počinje već u Trstu, kao i u nekim slikovitim četvrtima Beča i Münchena! Mnogim je našim susjedima u nedavnoj prošlosti Il mondo slavo, slavenski svijet, započinjao u Kopru, a završavao u Vladivostoku! Nijanse pritom nisu bile od osobite važnosti, kao ni pitanje sviraju li se ovdje tamburice, balalajke ili harmonika triještinka i meh i sopeli!

Isprekidani kontinuitet

Osim rubnoga zemljopisnog položaja prošlost Rijeke obilježava i vremenski „isprekidani kontinuitet“. U tisuću godina novije povijesti doživjela je barem dva tragična civilizacijska loma. Kasnoantička je Tarsatika možda dugo odolijevala Avarima i Slavenima, ali nije odoljela pošasti koju su joj donijeli Franci. Prvo je nadomak grada poražen i poginuo franački vojvoda Erik, a potom je uslijedila odmazda – od sama početka 9. stoljeća ne čuje se više za Tarsatiku. Kada nakon nekoliko stoljeća na njezinu zgarištu nikne posve novi grad, pojavljuje se i sasvim novo ime – potvrda da je davno bila utrnula i posljednja rimska uljanica, da se ugasilo i posljednje ognjište staroga grada. Novi se grad zove Terra Fluminis Sancti Viti, Sankt Veit am Pflaum, Sveti Vid na Rijeci ili samo Rijeka i Fiume – za Primorce Reka ili Rika.

Riječki Korzo na razglednici iz 1904. i danas  / Muzej grada Rijeke / TZ grada Rijeke

U srednjem vijeku dolaze posve novi stanovnici i razvija se nova kultura. Poslije ovuda haraju i druge vojske, no ne obistinjuju se riječi mletačkoga ljetopisca izrečene početkom 16. stoljeća – neće se više govoriti ovdje je Rijeka, nego ovdje je bila Rijeka! Posljednji se veliki pogrom dogodio u 20. stoljeću, u Drugome svjetskom ratu i prvih godina nakon rata. Teška su ratna razaranja bila posljedica nekoliko desetaka anglo-američkih nadlijetanja; na povratku iz Njemačke do svojih baza na jugu Italije svoj neistovareni teret bombarderi istresaju u Rijeci. Nastojeći pogoditi luku i industrijske pogone na periferiji, pogađaju često i „u sridu“, posred najužeg i najranjivijega gradskog tkiva, pa je na prvim poratnim snimcima grad nalik Hirošimi! No nesporna je činjenica, iako to mnogima nije draga tema, da je kulturno razaranje grada bilo još teže nego materijalno, kao što je nasilno istiskivanje njezinih stanovnika, Fijumana, rođenih Riječana, bilo ravno onome davnom franačkom istrebljenju autohtonih rimsko-liburnskih građana Tarsatike.

Nit preživljavanja i istrebljivanja

U davna se vremena iza poharanoga rimskoga grada na nedalekom brijegu, na koji su se sklonili preživjeli starosjedioci, rodio Trsat (Tersactum, Tersatto) koji svjedoči o bar tankoj niti, o neprekinutom koncu preživljavanja i istrajavanja. Više od tisuću godina kasnije dogodila se nova tragedija; iza poharane Fiume, tada već posve talijanskoga grada, rodila se nova Rijeka, grad novih stanovnika. Ostaci stare Rijeke spojili su se s dotad upravno odvojenim Sušakom i Trsatom i započeli novi život koji je posve potisnuo ostatke stare Rijeke – Fiume.

Unatoč svim povijesnim nevoljama, naročito onima novijima koje su zahvatile mnoga mjesta na jadranskoj obali, neki su dalmatinski gradovi tisućljećima imali neprekinut život, te i među današnjim stanovnicima još uvijek imaju više desetaka obitelji s prezimenima koja su sačuvale iz romanske srednjovjekovne davnine. U nekim pak krajevima zapadne Istre potomci rimsko-histarskih starosjedilačkih predaka još govore jezikom naslijeđenim iz najstarijih romanskih dana.

Riva oko 1900. i danas /  Muzej grada Rijeke / TZ grada Rijeke

U Rijeci, naprotiv, ima malo obitelji čiji su preci potkraj 19. stoljeća bili svjedoci velikog prosperiteta grada, ima ih također vrlo malo kojima je materinski jezik talijanski – koji je u starije vrijeme prevladavajući jezik gradske uprave i građanskoga sloja, a potom do polovice dvadesetoga stoljeća i prevladavajući jezik puka. Posve je, pak, izumro hrvatski cakavski govor riječkoga Starog grada o kojemu najviše svjedoče duhovite i ironične novinske doskočice i sličice iz svakodnevnog života, objavljivane u riječkom hrvatskom tisku početkom 20. stoljeća. Preostao je samo čakavski govor riječkih predgrađa i okolice.

A riječki su i primorski političari 19. stoljeća, poput nekih pravaša, u kuloarima Hrvatskoga sabora u Zagrebu međusobno rado govorili talijanski. Gotovo je još do najnovijih dana bilo moguće čuti kako dva riječka uvjerena hrvatska domoljuba uzajamno govore talijanski, kao i da se došljak s talijanskog juga ljuti na svoju ženu, riječku Hrvaticu, i prigovara joj da slabo govori – hrvatski! Ta je istovremena uzajamna opstojnost više jezika u Rijeci i Primorju danas mnogima gotovo neshvatljiva. Na uskom pojasu koji obuhvaća Sušak, Rijeku, Volosko i Opatiju, na tih jedva petnaestak kilometara obale, prije Prvoga svjetskog rata službeno su u upotrebi četiri jezika – hrvatski na Sušaku, talijanski i mađarski u Rijeci, hrvatski u Voloskom, njemački u Opatiji. Jedan je francuski putopisac tada izjavio da je Rijeka mađarski grad u kojem žive Hrvati koji govore talijanski! Na kraju, u mnogo rigidnijim vremenima 20. stoljeća, razvila se apsurdna pojava da su se stanovnici malenoga grada često jedva sporazumijevali sa svojim rođacima u okolici; jedni su bili Talijani, drugi Hrvati. Nisu više razumijevali jedni druge; kao da su u Babilonu – pobrkali su im se jezici i ohladili odnosi.

Rijeka je tek u 18. stoljeću stekla svoju pravu fizionomiju, dobila je naročitu ­gospodarsku važnost kojom se izdigla iznad okolnih primorskih mjesta i gradića. Davna istočna obrambena utvrda na rubu Carstva postala je Habsburzima jedna od glavnih izvoznih luka. Istovremeno s početkom opadanja Venecije počinje se uzdizati carska mornarica i carski pomorski gradovi. Prvi veliki novovjeki preokret bilo je stjecanje statusa slobodne luke 1719, kojim je car Karlo VI. Rijeci zacrtao brz razvoj i uspješnu budućnost. No dogodilo se da je istom poveljom ista povlastica dodijeljena i Trstu, koji je ubrzo preuzeo gotovo sav promet austrijskih „nasljednih zemalja“, te je Rijeka sredinom osamnaestog stoljeća i upravno podvrgnuta novoosnovanoj Tršćanskoj intendanci, koja upravlja cijelim Primorjem, od Grada na rubu venecijanske Lagune do Karlobaga. To je područje namijenjeno razvoju izvoza i trgovine poznatije pod talijanskim nego pod njemačkim nazivom – govori se češće Litorale nego Kustenland.

Važan ugarski grad

Počeci su gospodarskog rasta u Rijeci bili podosta vidljivi prvenstveno u inicijativama dvorske komore – gradi se cesta od Rijeke do Karlovca (Karolina, 1728), gradi se lazaret i luka, niče i posve Novi grad uz obalu, nasuprot Starome gradu koji pada u drugi plan. Carskom je inicijativom, po uzoru na zapadne orijentalne, azijske, zapadnoindijske i istočnoindijske kompanije, osnovano i veliko Riječko povlašteno društvo (1750), u koje najviše ulažu veliki bankari i trgovci iz Antwerpena, Hamburga i Beča. Vodeći je ulagač i vlasnik bankarska kuća Charlesa Prolija iz Antwerpena, koji također posluje u Indiji i Kini, a njegov je glavni partner Urban Arnold, po kojemu se Kompanija poslije i naziva. Ovo se trgovačko društvo može smatrati velikim multinacionalnim poduhvatom. Poslovanje ovoga poduzeća proširilo se od Antwerpena i Rijeke do Sjeverne i Južne Amerike. Proširilo se i od Jadrana do Sjevernog mora. Riječka je kompanija, s podružnicama u Beču, Trstu, Temišvaru, kao i u Khersonu u ušću Dnjepra, tada u carskoj Rusiji, najveće trgovačko društvo osamnaestoga stoljeća u cijeloj Carevini. Glavni joj je posao rafiniranje sirovog šećera od trske, no jednako je tako zaokupljena i trgovanjem kolonijalnom robom.

Iako je Riječko društvo desetljećima bilo vrlo uspješno te zapošljavalo stotine radnika uglavnom je ostalo samo svijetla iznimka u gradu koji nije osobito napredovao. Pravi je uspjeh započeo kada je Rijeka dodijeljena Mađarima i statusom izjednačena s Trstom. Od 1779. ovdje vlada mađarski guverner, koji je i gradski kapetan i guverner pomorske oblasti. Rijeka postaje važan ugarski grad – jedina pomorska luka istočne polovice Carstva. Stoga, unatoč ratovima i revolucijama, upravo u mađarsko doba doživljava najveći napredak. Iako izgradnja počinje prije Napoleonskih ratova nastavlja se tek s počecima moderne industrije i prvim tvornicama. Od prvoga parnog stroja u Tvornici papira Smith i Meynier, do snažne metalske industrije proteklo je svega nekoliko desetljeća. Od polovice devetnaestoga do početka dvadesetoga stoljeća razvija se najveći industrijski grad na tlu današnje Hrvatske, nastaje Tvornica torpeda Whitehead, Ljevaonica Skull, Brodogradilište Danubius, Brodogradilište Lazarus...Već polovicom devetnaestoga stoljeća nastaje i Tvornica duhana, potom Tvornica čokolade, Ljuštionica riže i tvornica štirka!

Gotovo je još do najnovijih dana bilo moguće čuti kako dva riječka uvjerena hrvatska domoljuba uzajamno govore talijanski, kao i da se došljak s talijanskog juga ljuti na svoju ženu, riječku Hrvaticu, i prigovara joj da slabo govori – hrvatski! Ta je istovremena uzajamna opstojnost više jezika u Rijeci i Primorju danas mnogima neshvatljiva

Početkom 1870-ih željeznica povezuje grad s obje prijestolnice, Bečom i Budimpeštom, gradi se nova velika luka i čini se da ništa ne stoji na putu velikog razvoja važnog središta proizvodnje, trgovine i prometa, u koji se slijevaju tisuće trgovaca, pomoraca i poslovnih ljudi, toliko da grad ima više hotela nego obližnja turistička Opatija, a na ulici se čuju brojni strani jezici. Prekomorske parobrodarske linije uspostavljaju se već do početka dvadesetoga stoljeća s brazilskim, engleskim i američkim lukama! Uspon prekida Prvi svjetski rat, no unatoč dvama svjetskim ratovima, unatoč padovima država i promjenama granica i unatoč pripadnosti različitim nacionalnim zajednicama, zapravo je kontinuitet riječkoga poslovnog, industrijskog i prometnog usmjerenja zadržan u najmanju ruku do polovice dvadesetoga stoljeća, a velikim dijelom i obnovljen poslije Dugoga svjetskog rata te potrajao sve do osamdesetih godina.

Kakvu Rijeku želimo?

Iako se nekada za Riječane govorilo da su „šete bandijere”, da su promijenili sedam zastava, sedam državnih zajednica, gospodarstvo, prvenstveno proizvodnja papira i duhana, kao i metalska industrija i brodogradnja uvijek su se iznova obnavljali, kao što se uvijek obnavljala trgovačka luka i željeznički promet. Propale su Austro-Ugarska, Slobodna riječka država, Kraljevina Italija, Kraljevina Jugoslavija i Socijalistička Jugoslavija, propalo je i još nekoliko usputnih i kratkotrajnih državnih tvorevina kao i D’Annunziova Reggenza italiana del Carnaro, mijenjale su se kulture i nacionalna struktura građana, no trgovačka i industrijska Rijeka uvijek se obnavljala. Poslije Drugoga svjetskog rata zauvijek su propale Tvornica duhana i Tvornica čokolade, no opstale su i obnovljene brojne ljevaonice i tvornice strojeva. Neke su od njih samo promijenile vlasnike i dobila imena po važnim datumima i po važnim junacima i borcima, poput brodogradilišta 3. maj i Viktor Lenac, poput tvornice Rikard Benčić, no još su desetljećima povećavale svoje pogone i širile proizvodnju. Neko je vrijeme fraza o „Jugoslaviji u malom“ bila podosta omiljena, kao što je bila omiljena i Jugolinijina karta svijeta s ucrtanim brodskim linijama do svjetskih luka s kojima redovito održava promet najveći riječki brodar, ujedno i najveći u zemlji. Jugolinija je bila i jedan od najvećih brodara na svijetu, imala je nekoliko desetaka velikih prekooceanskih trgovačkih brodova.

Iako se odjednom sve ispuhalo kao mjehur od sapunice, i danas još neki žale za minulim vremenima govoreći da je tada bilo bolje. Doduše, nemaju baš odgovor na pitanje zašto je onda tako lako i brzo sve propalo. Ili, pak, propast pripisuju globalnim procesima i velikim svjetskim interesima.

U svakom slučaju trgovačka i industrijska Rijeka posve je izdahnula već do početka devedesetih, zapravo već prije novoga rata i prije novoga državnog preustroja. Rijeka više nije ni „najveća luka u Jugoslaviji“ – jer na tom je nekad zajedničkom prostoru sada bitno veća i uspješnija velika luka maloga grada Kopra. Željeznica je pak posve propala, a za većinu preostale industrije bilo bi bolje da već jednom i ona propadne da se više ne muče.

Što nam onda preostaje od stare Rijeke i kakva jest ili će biti nova Rijeka?

Istek drugog i početak trećeg milenija i u ovom je gradu bio pun velikih očekivanja i nada. Mnoge su od tih želja utrnule i prigušile se. Riječani sa strahom gledaju prema obližnjim gradovima kao što su nekada gledali prema većem i uspješnijem Trstu. Ubrzano rastu Zadar i Split, razvija se Pula i mali istarski gradovi. Svima je turizam u prvom planu i svima je jasan smjer kojim idu. Riječanima još nije dokraja jasno niti da je industrijsko doba njihova grada nepovratno propalo, da su im pred očima nepregledni kilometri praznih i oronulih tvorničkih pogona, kao i lučkih i željezničkih skladišta. Ti pogoni i skladišta već desetljećima pokazuju lošu sliku nekoć uspješnoga grada. Da im je jasno da nešto treba korjenito promijeniti, već bi dosad smogli snage i nešto učinili. Zasad još uvijek grade pogone koji više troše nego zarađuju – nove zgrade Sveučilišta, bazene, sportske dvorane… Govore i da će sagraditi marinu za sportske brodice, planiraju nove ceste za povezivanju luke s unutrašnjošću, sanjaju i o novoj željeznici, kao i o turizmu i hotelima, no još se ne nazire rješenje.

Jedno je od pokretačkih snaga, možda zapravo više poticaj i prilika nego pravi impuls, organizacija Kulturne prijestolnice Europe 2020. Po nekima bi to mogao biti i novi promašaj, no svakako je bolje vjerovati i nadati se da će Rijeka uskoro početi rasti i opet smoći snage za novi polet koji će propali industrijski grad 19. stoljeća pretvoriti u suvremen i uspješan sveučilišni, kulturni i turistički grad 21. stoljeća.