Iskustvo otpora i nomadizma

Među trideset jednim prilogom u drugoj knjizi zborničkog projekta Vinka Brešića Iz pr(a)ve ruke: nove autobiografije hrvatskih pisaca nalazi se i autobiografija Nede Mirande Blažević-Krietzman Bifokalnost. Na dvadesetak kartica teksta autorica govori o svom životu od rođenja do trenutka u kojem piše, naznačuje važnije događaje u svojoj obitelji te skicira povijest razvoja svoje ličnosti i građenja umjetničkog (književnog i likovnog) identiteta. Brešićev je zbornik tiskan 2014, a samo tri godine poslije spisateljica objavljuje obujmom pozamašnu (300 str.) autobiografsku knjigu Opseg otpora.

Da je autoričina odluka da već objavljen tekst bitno proširi neočekivana, potvrđuje i njezina izjava kako joj „nikad nije padalo na um“ da napiše autobiografiju. Iz napomene Kompas na kraju knjige može se zaključiti da joj je najveći problem stvarala „zahtjevna koncepcija“ žanra, o čemu govori Lejeuneov autobiografski ugovor – da za istinitost onoga o čemu pripovijeda, čitatelju (prešutno) odgovara autor koji se potpisuje na koricama knjige. A za pisanje takva teksta, koji je „skup mnogih zanimljivih, nezanimljivih, sretnih, tragičnih, svakodnevnih, tajanstvenih, nevjerojatnih itd. događaja i saznanja“, autor mora imati okretnosti i hrabrosti. Spisateljica se odlučila na pisanje „da održim živima slike moje obitelji, prijatelja, školovanja, bivših profesorica i profesora, putovanja, razmišljanja i izazovnih događaja u kojima sam sudjelovala u gradovima diljem svijeta i u kojima sam živjela kraće ili duže vrijeme“.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2017.

Dojam je da je kraća autobiografija bliža Lejeuneovoj žanrovskoj definiciji, da se više oslanjala na dokumente i na provjerljivu građu: autorica je imala četiri fascikla kritičkih osvrta na svoje knjige i zbivanja vezana za književnost, likovnu umjetnost i glazbu što su ih ona i njezina majka izrezivale iz novina i časopisa. Kad bi te događaje tek naznačila i dodala pokoju riječ o svojim brojnim putovanjima, umjetničkim stipendijama i predavačkim poslovima u Njemačkoj i Americi, nije preostajalo prostora za komentare i literarizaciju intime i privatnosti. Arhivirana građa pomogla joj je da pouzdano rekonstruira datume izlazaka i predstavljanja knjiga ili izložaba svojih slika na platnu, crteža, fotografija, skulptura i instalacija, ali mnoštvo materijala uvjetovalo je „kronološku matricu“ kao jedini mogući način da se sve to dovede u neki red. Kronološko je načelo autoričine životne i umjetničke priče ostalo na snazi i u Opsegu otpora: tekst počinje rođenjem, a okončava godinu dana kasnije nego u Bifokalnosti, izlaskom knjige pjesama Nomadi (2015). U novijoj autobiografiji otvorila je autorica širi prostor za dokumentarističko-maštovitu rekonstrukciju događaja u svom životu, pogotovo u mlađim, formativnim godinama, ali događaja koji su trajno odredili njezin svjetonazor.

Dvije su autoričine sklonosti ključne: sklonost otporu i sklonost nomadizmu (u prenesenu značenju). Otpor je, metaforički, dospio i u naslovnu sintagmu; na jednome se mjestu govori o „krupnim i sitnim vrstama otpora kojima su i pojedinci i cijela društva morali pribjeći da bi stekli i/ili sačuvali svoj izbor da žive u slobodi“. Jedan od tih banalnih, ali važnih otpora jest autoričino suprotstavljanje očevim vremenskim ograničenjima za večernje izlaske i drugim uskraćivanjima koja je doživljavala kao nepravde. Otpor se, vjerujem, može tumačiti i kao otpor materijala piscu, prvotni nered, kaos što ga pisac mora dovesti u (literarni) red. Nomadizam pak, u značenju ‘nomadski život’, „seljenja zbog posla iz jedne države u drugu, i iz jednog grada u drugi (…) amblematično pokazuje ne samo nomadsku narav mojeg života nego i života mnogih Amerikanaca“. Autorica ga doživljava kao genetsko nasljeđe jer su oba njezina djeda nakon Prvoga svjetskog rata otišla za poslom u Kanadu, kao što se ona sada našla u Americi. Žali što o nomadizmu nije iscrpnije pisala, npr. o njegovoj pogubnosti za prijateljstva, jer su pametni telefoni, internet i e-mail uništili prirodnu povezanost između pošiljatelja i primatelja.

Iako je u Opsegu otpora sačuvala kronološki slijed zbivanja, povremenim je prekidanjem vremenskog slijeda i ubacivanjem kratkih epizoda o događajima koji su se zbili prije ili će stići kasnije vješto izbjegavala monotoniju i dinamizirala naraciju. U poglavlju o studentskim godinama govori tako o svojoj lektiri i formiranju vlastitih stavova, o atmosferi na fakultetu, profesorima, ali i bistrenju u Kavani Corso i Kazališnoj kavani, utjecaju Poleta, stripova (Alan Ford) i stranih filmova. Hrabro pripovijeda o svojoj borbi protiv teške srčane bolesti, o intimnim situacijama, o šokantnim susretima s policajcima i carinicima na talijanskoj i njemačkoj granici u vrijeme hladnog rata te u Americi. Zanimljiva su i zapažanja o susretima sa studentima i predavačima na američkim koledžima i sveučilištima te nastupi s američkim i istočnoeuropskim disidentskim piscima. Piše kako funkcionira memorija u situaciji kad se prelazi s jednog jezika na drugi, o „paradoksu dvojezičnosti“, o motivima nastanka pojedinih likova ili tekstova, o vlastitoj poetici.

Autobiografija je zahtjevan žanr, u kojemu se mnogi žele presvući i umiti, a samo rijetki postižu vjerodostojnost. Mislim da Nedi Mirandi Blažević-Krietzman čitatelj može vjerovati.