Fluktuirajući identitet

Monika Herceg, pjesnikinja i studentica fizike, za pjesnički je rukopis 2017. nagrađena Goranovom nagradom za mlade autore i potom joj je nakon godinu dana objavljena knjiga pjesama Početne koordinate. Slađan Lipovec, jedan od članova odbora za dodjelu nagrade, ističe kako je riječ o dobro izvedenoj poetskoj zbirci, kojom se autorica upušta u avanturu promišljanja i ispisivanja događaja i osoba u vezi s tematikom vlastitog podrijetla, iznova gradeći iz pjesme u pjesmu vlastiti fluktuirajući identitet. Lipovec još ističe kako Monika Herceg polazi od vlastitih iskustava iz djetinjstva, porodice ili zavičaja, pa ih univerzalizira i stvara pjesme o ratu, izbjeglištvu, smrti. Zbirka počinje i završava poemama, a unutar toga podijeljena je na tri ciklusa: Ptičje smrti (bijeg), Mačje smrti (izbjeglištvo), Zečje smrti (povratak). I kao da se u tim ciklusima opisuje i ciklus života obitelji prisiljene tijekom rata napustiti dom, pa mu se ponovo vraća. Uz tu temeljnu potku, otvara se i poetsko propitivanje prošlosti te hereditarnosti koja u sebi sadržava elemente odmaknutosti, čak i predestiniranosti.

Monika Herceg – dobitnica nagrade Goran za mlade pjesnike 2017.

Autorica piše veristički precizno, ekspresionistički dojmljivo, a posebno mi se važnim i začudnim čini prepletanje ljudskog i životinjskog svijeta, koje se ostvaruje na metaforičkom polju. Nastaju hibridni oblici, slike koje pokazuju kako je ta dva svijeta gotovo nemoguće razdijeliti, pa kod čitatelja može nastati i neugoda zbog jakih prizora u kojima se čini da je riječ o bajci, šamanističkoj poemi, fantazijskoj priči u kojoj ne postoje jasne granice između svjetova. I sam prostor šume posve je personificiran, pa začuđuje način na koji šuma komunicira s čovjekom.

Matematička preciznost

Iz prve poeme treba izdvojiti stihove koji to najbolje oslikavaju: „dno jeseni / mjesto je na kojem se budimo / vrelih tabana / probodeni rebrom bukve / uvijek propupamo“. Monika Herceg pjesme gradi gotovo matematičkom preciznošću, prati mijene u prirodi i mijene u životu čovjeka. Miješaju se lirične slike iz djetinjstva i miris jeseni, prožet prizorima smrti ili nagrizanja, ugriza, uboda, izjedanja. I kao da se u tim dojmljivim analogijama mikrokozmos i makrokozmos povezuju u slikama propasti i kraja. Unatoč općem rasapu, autorica želi zadržati smisao života, cjelovitost, pa nije slučajno da spominje ocrtavanje punoga kruga, koncentrične kružnice, zdravu jezgru. Velike zelene zmije koje se pojavljuju oko kuća postale su već kao stražari, one „prezimljuju kao mi“, pa se neraskidivim čini to supostojanje, taj egalitarni pristup svemu živom koji može izazvati zapitanost o samoj prirodi čovjeka, o esenciji života.

Izd. Goranovo proljeće, Zagreb, 2018.

Posebno je zanimljivo kad autorica opisuje život svoje obitelji, na neočekivan način stvara atmosferu fatalnosti, jer sitni događaji iz prošlosti ili pak prirodne pojave dobivaju hiperbolički važnu ulogu, koja iznimno utječe na život ljudi i na njihove sudbine, stvarajući čuda. O tome lijepo govori pjesma ­Gromovnik. Temeljno mi se čini upravo to da Monika Herceg u poeziji prelazi granicu ljudskog, biljnog i životinjskog svijeta, pa nastaju neobični oblici i metamorfoze koje kao da su kozmogonije, ili kao da je riječ o svijetu magije (spominju se uroci, prokletstva), a nije slučajno da autorica spominje i sintagmu „početak svijeta“, jer kao da je riječ o stvaranju praiskonskih slika. Nestaju granice između vanjskog i unutrašnjeg svijeta, između doma i šume, pa je svijet o kojem piše jedinstven, kaos od kojega tek treba nastati red.

Uostalom, iskustvo izbjeglištva i jest oblik ispadanja iz reda, napuštanje oblika dotadašnjeg života, gubljenje građanske egzistencije, pa zato nije slučajno da se govori o prostoru izvan društvenoga vremena svijeta. I Lipovec je uočio da je smrt jedna od centralnih osi, a posebno je važno to da je smrt shvaćena „kao dio stalnih kružnih životnih procesa“. U tom smislu, prizori smrti ujaka, primjerice, pisani su bez povišene emotivnosti, odmjereno i precizno. U metaforici se miješaju slike organskog i anorganskog, npr. metci i bilje, a sve to još više pridonosi stvaranju osjećaja kao da se sve to moralo dogoditi, pa samo treba prihvatiti smrt, raščetvoriti je, kao što to već seljaci rade kad ubijaju životinje radi prehrane. O tome sjajno govore stihovi: „rezali su drveće kao svinje / i ponekad se činilo da više krvi isteče / kad hrastu prerežu povezanost s tlom / nego kad svinju objese / da izađe iz nje /ostatak smrti“ (pjesma Rast). Svakako bih izdvojila tu pjesmu jer u njoj se spominju i grad i željezara kao „složeno biće koje je hranilo svu svoju djecu“. Sam pak grad dobiva oznake bolesti („širi se kao tuberkuloza“), a sve je to prostor u kojem sve buja, raste, probija se (treba napomenuti da se ta riječ često spominje) pa je nemoguće odrediti smjerove, označiti prostor urbanog.

Svakodnevnost smrti

Sve su to smrti koje se povezuju i pokazuju kako je smrt dio svakodnevice. Baš u tim rustikalnim prizorima smrti, u povezivanju seoskog s božanskim, Hercegova se približila slikama ruskih avangardista. Treba istaknuti i autoričin smisao za stvaranje atmosfere, koji nastaje nizanjem slika vezanih uz zemlju, godišnja doba, prijelaze; pretvorba riječi u misli, tijela u bilje, životinje u čovjeka. I sve se te preobrazbe događaju u jeziku koji začarava i pretvara sve u biosustav u kojem paralelno supostoje razna bića i oblici. U pjesmama koje govore o obitelji autorica prati sve te neobične sudbine, nasljedne osobine, koje govore o odmaknutosti, ludilu, obilježenosti, govori o zbližavanju sa zemljom, ali i o bliskom doticaju između živih i mrtvih, koji komuniciraju. O ciklusu ljudskih i životinjskih smrti ponajbolje govori pjesma Zečje smrti, a o tom kauzalitetu svjedoče stihovi: „smrt kojom hranimo druge / ponekad se nehotice / vrati i u nas“.

Zbirka nosi naziv prema sintagmi iz pjesme Ptičje smrti, a te su početne koordinate vraćanje u normalu, ravnotežu, izlazak iz tjeskobne zime ili jeseni, pod kojima je zemlja tmasta, a nebo teško, pa se čovjekova egzistencija čini još strašnijom. Poetiku Monike Herceg mogli bismo označiti i kao poetski magijski realizam, magmu u kojoj se miješa metafizičko s fizičkim, tvarnim, u kojem ljudi žive u nekom posebnom ekosistemu, izvan vremena, kao divlje zvijeri koje su ispale iz uređenoga svijeta. U pjesmi Urobor nalazimo stihove koji to potvrđuju : „izgledali smo kao obitelj zečeva / kad bi tko i zaplakao / golim bi tijelima šuma gušila / gustoću jecaja“. U označavanju poetskog rukopisa Monike Herceg treba istaknuti kako je riječ o hiperboličkom iskazu, koje je na ponekim mjestima hipertrofiran, ali na kraju važno je da su Početne koordinate inovativan i snažan, autentičan poetski tekst, koji zaslužuje pomna iščitavanja.