Filmski klasik i na daskama

Nakon više od dvadeset godina od kinopremijere filmskog hita nastala 1996. prema scenariju Ive i Vinka Brešana na daskama šibenskoga kazališta izvedena je 14. svibnja praizvedba predstave Kako je počeo rat na mom otoku. Predstava sadržava bit i ideju filma, ali sama je interpretacija bitno drukčija zbog dramskoga pristupa i korištenja drukčijega medija.

Mlađoj generaciji to je možda samo jedna u nizu predstava humornoga karaktera, dok je starijima i sjećanje na davne devedesete, kada se svaki pokret, uzvik i susret promatrao sa strepnjom i iščekivanjem. Iako je radnja smještena u ruralnom području, među domicilnim stanovništvom jasno se ističu crte poveznice s cijelom nacijom. Događaji koji su se odvijali u „kasarni narodnih heroja“ vrlo se lako mogu projicirati i generalizirati na ratno stanje cijele Hrvatske.

Janko Rakoš kao Major Aleksa / Snimio Ante Baranić

„Otok“ na kojem se odvija radnja prezentira sliku Hrvatske u tom trenutku, a „kasarna“ je simbol JNA i koncepta jedinstvene Jugoslavije. Sven Gajski, kojega je na pozornici uprizorio Boris Svrtan, na kraju predstave, kao pratnju konvoja, odvodi vojnike – Albanca (Ivan Grčić), Makedonca Šćepanovića (Nikola Baće), Slovenca Martina (Igor Kovač) i Hrvata Svena Gajskoga (Šime Bubica) i simbolično prikazuje raspad Jugoslavije.

Major Aleksa (Janko Rakoš) osim vanjskoga rata za jedinstvo Jugoslavije vodi i unutarnji rat sa samim sobom. Rastrgan između osobne vezanosti i ideologije bratstva i jedinstva dovodi u pitanje vrijednost svojih ideala te se pokušava ubiti. U nekoliko navrata vidljivo je da je rat zapravo sukob između prijatelja, susjeda, žene i muža, a poslije prerasta u nešto veće. Predsjednik kriznoga štaba Roko Papak (Jakov Bilić) i Murko Munita (Nenad Cvetko) pokušavaju ga odgovoriti od njegovih načela, ali kada major Aleksa uvidi da su ga svi napustili, jedino je rješenje za njega borba za vlastite ciljeve. Rivalstvo supruge Lucije (Franka Klarić) i ljubavnice Spomenke (Anica Kovačević) prikazano je na humorističan i seksipilan način.

Treba istaknuti Dantea (Zoran Grgić), lokalnog pjesnika koji recitira domoljubne pjesme radi podizanja nacionalne svijesti, pokušavajući publici dočarati krvavu hrvatsku povijest od vremena Hrvatskog proljeća do današnjih dana. Predstava započinje i završava njegovim recitalom. Iako je na filmu prikazana njegova smrt, u predstavi gašenje svjetla simbolizira njegov kraj i tamu koja će se nadviti nad Hrvatsku. Dok Dante recitira stihove A. G. Matoša 1909, u pozadini mještani slave mašući hrvatskim barjacima. Sve se smiruje, mještani se razilaze shvaćajući da to nije kraj, već početak novoga rata. Do toga trenutka predstava je imala humorističan karakter, a tada se naglo mijenja u tragediju, koja će potrajati sljedećih nekoliko godina. Na pozornici ostaje Dante izgovarajući stihove domoljubne pjesme:

... Jer Hrvatsku mi moju objesiše, 
Ko lopova, dok njeno ime briše, 
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

U predstavi je korišten glas radijskoga spikera koji predočuje ratno vrijeme u izvedbi Darka Stazića.

Uprizorenje filma pred glumačku ekipu stavilo je velike izazove, koje je ona vrlo uspješno ostvarila. Predstava je nastala u koprodukciji dvaju kazališta – GDK Gavella i HNK u Šibeniku. Adaptaciju scenarija potpisuje dramaturginja Željke Udovičić Pleština, a režiju Dražen Ferenčina, koji je vrlo glatko povezao sve scene.

Scenograf Dragutin Broz smješta cijeli otok na pozornicu. Četiri ključne pozicije iz filma: krizni štab, ured majora Alekse, dvorište s rampom i pozornica na kojoj su se izmjenjivali brojni izvođači adekvatno su se adaptirali prostoru kazališta i pokrili ključna događanja iz filma. U prednjem je planu pozornice prostor okupatorske JNA, u drugom planu prostor „domaćih“ iz kojeg se uzdiže pozornica na kojoj se danonoćno izvodi „kulturno umjetnički program“. Slojevita scenografija sintezom viših i nižih obzora usklađeno prati radnju. Oblikovatelji svjetla Zdravko Stolnik i Joško Bakula izvrsno mijenjaju motrišta i perspektive prostora i protagonista. Scene iz filma poput veslanja i vožnje kamionima dopunjene su zvučnim i vizualnim efektima. Kostimografkinja Sara Lovrić Caparin izborom kostima vjerno je prikazala „modu“ onoga vremena. Glazbu, kao i u filmu, potpisuje Mate Matišić. Šibenske gledatelje posebno je oduševio izbor sudionika „kulturno-umjetničkog programa“ na kojem je sudjelovao najpoznatiji šibenski trubadur Vlađa Nalis te šibenska klapa Adriaticum.

U izvedbu predstave ugrađeni su i elementi današnjice, modernim se pristupom žele prikazati svakidašnji problemi, ali opet kroz prizmu humora da bi se zadržao okvir žanra u kojem je predstava nastala. Osim duhovitosti iz filma dobili smo i niz humorističnih situacija koje su aktualne danas.

Glumačka postava izvrsno je iskoristila ambijent šibenskog kazališta te događaje s filma vjerno prenijela šibenskoj publici. Iako je još rano govoriti o možebitnom hitu, iz ovacija i pljeska publike može se naslutiti da će predstava biti dostojan nasljednik filmske verzije.