Amerika kroči u izolacionizam

Jasne i nedvojbene najave predsjednika Donalda Trumpa odmah nakon preuzimanja dužnosti da će njegova deviza biti Amerika prva te da će umjesto na slobodnoj trgovini ustrajavati na pametnoj trgovini, u prvoj verziji, odnosno na poštenoj trgovini, u kasnijim njegovim istupima, jasno su ukazivale na to da će, ne samo na retoričkoj razini, doći do ozbiljne promjene u američkoj vanjskoj politici. Načelo Amerika prva značilo je da SAD neće poštivati važeće multilateralne sporazume i odluke postojećih globalnih organizacija ako on kao predsjednik ocijeni da nisu u interesu Amerike. Inzistiranje na tobožnjoj poštenoj trgovini svodi se na odustajanje od načela slobodne trgovine i na uvođenje protekcionizma kao netržišnoga načina zaštite interesa američkih kompanija.

Vladavina Donalda Trumpa sve više sliči na opasni reality show  / Snimio Olivier Douliery / DPA / PIXSELL

Amerika je bila pokretač osnivanja Ujedinjenih nacija i institucija Breton Woodsa, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske trgovinske organizacije. Ujedinjene nacije trebale su poslužiti kao instrument kolektivne sigurnosti koji je trebao omogućiti efikasno kažnjavanje država koje su prijetnja globalnoj sigurnosti. Međunarodne financijske i trgovinske institucije trebale su jamčiti razvoj slobodne trgovine kao sredstva poticanja razvoja i uspostave globalne ekonomske međuovisnosti, čime bi, prema vjerovanju zagovornika liberalizma, trebali biti smanjeni izgledi za izbijanje ratova.

Pokazalo se da su postojanje nuklearnog naoružanja i izgledno međusobno uništenje nuklearnih velesila u slučaju njegove masovne primjene u većoj mjeri utjecali na izostanak globalnog vojnog sukoba negoli same Ujedinjene nacije. Kako je postojanje globalnog ideološkog i vojnog suparnika tijekom Hladnoga rata onemogućavalo postizanje harmonične globalne ekonomske politike, Sjedinjene Države zadovoljile su se ulogom hegemona u okviru Zapada. Kao vodeća država slobodnoga svijeta, liberalne demokracije i kapitalističke ekonomije, Amerika je presudno utjecala na definiranje pravila suradnje sa svojim saveznicama, ali obvezala se da će i sama poštivati prethodno donesena pravila. Prihvaćanje dolara kao univerzalnoga sredstva plaćanja, s jedne strane, i uloga jamca vojne sigurnosti, s druge, pribavili su Americi neupitno povlašten položaj. Bio je to, kako se izrazio Geir Lundestad opisujući odnos Amerike i Europe, „imperij po pozivu“.

SAD i novi svjetski poredak

Raspad Sovjetskoga Saveza pokazao se kao uzrok ozbiljne kušnje za Ameriku. Ostavši jedina preostala supersila, Amerika je odlučila trajno zadržati taj unipolarni moment. Očekujući da će baš on i u sljedećem mandatu provoditi američku vanjsku politiku, tadašnji predsjednik George Bush stariji 1992, u dokumentu naslovljenu Novi svjetski poredak, ovako je odredio buduću američku misiju: „Politička i vojna misija Amerike u posthladnoratovskom razdoblju bit će osigurati da se ne dopusti pojavljivanje nijedne suparničke velesile u Zapadnoj Europi, Aziji ili na području bivšega Sovjetskog Saveza.“

Različite američke administracije na različite su načine pokušavale ostvariti tu misiju. Pod utjecajem neokonzervativaca u administraciji predsjednika Georgea Busha mlađeg Amerika je dotadašnji sustav liberalne hegemonije ili imperija po pozivu, koji je podrazumijevao multilateralizam i savjetovanje sa saveznicama prije donošenja strateških odluka, odlučila zamijeniti unilateralizmom. To je značilo da Amerika samostalno donosi odluke, a to tko jest, a tko nije saveznica određuje se prema tome prihvaća li neka zemlja ili ne prihvaća unaprijed donesenu američku odluku. Tadašnji američki ministar obrane Donald Ramsfeld tu je poziciju opisao dosjetkom: „Ne određuju saveznici misiju, nego misija određuje saveznike.“ Rezultat je bio rat u Iraku koji je narušio ugled Amerike kao neupitnog lidera i definitivno otklonio iluzije o poštenju, pravdi i slobodoljubivosti kao motivima koji su pokrenuli američku vojnu mašineriju.

Potresi na neoliberalnom tržištu

Predsjednik Obama nastojao je obnoviti povjerenje saveznica dovedeno u pitanje tijekom Bushova mandata. Sporazum s Iranom i Pariški sporazum o klimatskim promjenama primjeri su spremnosti tadašnje američke administracije na barem djelomičnu obnovu multilateralizma kao okvira za rješavanje globalno relevantnih pitanja.

No predsjednik Obama morao je rješavati i problem financijske krize koja je pogodila Ameriku i Zapad 2008. Neoliberalna bajka o nereguliranim financijskim tržištima kao jamstvu situacije dobitne za sve završila je državnom intervencijom za spas upravo onih institucija koje su do krize dovele. Dogma o nedopuštenoj državnoj intervenciji u ekonomiju, koju su MMF i Svjetska banka nametale kao uvjet za dodjelu kredita zemljama u razvoju, u trenutku je bila odbačena kad su se najrazvijenije zemlje suočile s posljedicama neoliberalnih politika na svoje ekonomije. Tisuće milijardi dolara poreznih obveznika kojim su zapadne države spašavale vlastite posrnule banke i industrijske divove, recesija i rast nezaposlenosti bili su jasna upozorenja da je optimizam u pogledu globalne neoliberalne ekonomije kao definitivnog jamstva općega blagostanja bio puka iluzija.

Uvodeći sankcije Rusiji bez prethodnih konzultacija s EU i inzistirajući da ih poštuju i europske kompanije, Amerika zapravo provodi svojevrsni bullying dojučerašnjih partnera. Gomilanje vojske s obiju strana granice između Rusije i Unije povećava rizik izbijanja incidenata s potencijalno katastrofalnim posljedicama

K tome, pokazalo se da su se neoliberalnom globalnom tržištu bolje prilagodile neke nedemokratske zemlje nego tradicionalne zapadne demokracije. Porast razlika u prihodima između bogatih i siromašnih i stalna praksa smanjivanja poreza za bogate i nametanja poreza srednjem sloju u demokratskim zemljama dovodili su do političkih problema. Političke elite nedemokratskih zemalja, poput Kine, oslobođene obveze da građanima objašnjavaju uzroke i posljedice svojih politika i neovisne o izbornim rizicima, uspješnije su se prilagodile uvjetima globalnoga tržišta koje je presudno oblikovala Amerika. Tako je Kina stasala u najozbiljnijeg ekonomskog suparnika Americi igrajući po pravilima koja je Amerika smislila predviđajući da upravo ta pravila osiguravaju njezinu trajnu prevlast.

Budući da pripadnici političkog establišmenta u Americi i Europi – ni konzervativni, ni liberalni, a ponajmanje socijaldemokratski – nisu biračima ponudili ništa drugo nego upravo one politike koje su dovele do krize, birači su se okrenuli antisistemskim strankama. Opća estradizacija politike i njome uvjetovana težnja prema efektima koji nisu ni u kakvoj vezi s odlukama koje bi trebale riješiti probleme birača rezultirale su izbornim uspjesima političara koji u većoj mjeri pripadaju u Monty Python Show negoli u parlament ili vladu. Bepo Grillo, Silvio Berlusconi i Donald Trump pravi su primjeri takvih političara.

Svjesno ili nesvjesno, Donald Trump radi na sustavnom rušenju svjetskog poretka kojemu je Amerika bila u središtu. Na međunarodnom planu operacionalizacija njegova slogana Amerika prva sve češće se pokazuje kao Amerika sama.

Europa kao kolateralna žrtva

Istupanjem iz Pariškog dogovora Amerika je, nedvojbeno, dovela u pitanje ostvarivanje njime zacrtanih ciljeva, ali je isto tako nedvojbeno učvrstila – barem privremeno – predanost ostalih relevantnih država načelima toga sporazuma. Prekidom pregovora o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu s Europskom Unijom i kasnijim odlukama o uvođenju carina na čelik i aluminij predsjednik Trump dodatno je oslabio ionako već uzdrmano američko-europsko savezništvo. Odluka o premještanju američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem isto je tako donesena bez konzultacija s europskim partnerima. Istupanje iz dogovora o iranskom nuklearnom programu samo je pojačalo potrebu EU za iznalaženjem sigurnosnih aranžmana koji neće uključivati Ameriku. Sve intenzivnije bavljenje zemalja članica EU pitanjem izgradnje vlastitog sustava sigurnosti posljedica je uviđanja činjenice da se Europa pojavljuje kao sve izrazitija kolateralna žrtva američkog nadmetanja s Rusijom. Američki je interes da Rusiji nametne utrku u naoružanju uz istodobne gospodarske sankcije koje bi Putinov režim trebale dovesti do kolapsa. Američka je vanjskotrgovinska razmjena s Rusijom neznatna, dok je Europa višestruko usmjerena na Rusiju. Uvodeći sankcije bez prethodnih konzultacija s Unijom i inzistirajući da ih poštuju i europske kompanije, Amerika zapravo provodi svojevrsni bullying prema dojučerašnjim partnerima. Gomilanje vojske s obiju strana granice između Rusije i Unije povećava rizik izbijanja incidenata s potencijalno katastrofalnim posljedicama.

Alternativne činjenice – što je samo drugi izraz za puke izmišljotine – bile su korištene kao povod za pokretanje rata i u vrijeme kad su na čelu Amerike bile osobe mnogo ozbiljnije od predsjednika Trumpa. Sjetimo se nepostojećeg incidenta u Tokinškom zaljevu koji je bio povod za američki vojni angažman u Vijetnamu ili obmane o oružju za masovno uništenje kojim je navodno raspolagao Sadam Husein, a poslužila je kao opravdanje za početak rata u kojem je poginulo više od milijun ljudi. Incident s trovanjem bojnim otrovom u Salisburyju, koji je kratkotrajno poslužio za američko-europsku homogenizaciju pred prenaglašenom ruskom opasnošću, samo nadopunjuje niz događaja koji daju povod za krajnji pesimizam. Vodeća ekonomska sila svijeta, personificirana u liku svog reality show predsjednika i suočena s činjenicom da ipak nije jedina i bez ikakve konkurencije, ponaša se kao maloljetni delinkvent za kojega se ne može sa sigurnošću reći hoće li stasati u pouzdanog odraslog čovjeka ili postati pravi kriminalac.