Život plaćenog ubojice

Podrijetlom Škotkinja Lynne Ramsay afirmirala se u drugoj polovini 90-ih kratkim filmovima Male smrti i Gasman, ovjenčanima nagradama žirija u Cannesu, no unatoč uspjehu izvrsnog dugometražnog prvijenca, socijalne drame Lovac na štakore iz 1999, ostala je ispod radara širega kruga filmofila. Lynne Ramsay redateljica je četiri dugometražna i četiri kratkometražna filma, a njezino najpoznatije dosadašnje ostvarenje precijenjena je psihološka triler-drama Moramo razgovarati o Kevinu iz 2011, adaptacija romana Lionela Shrivera. Riječ je o neosporno darovitoj autorici koja se ponajprije oslanja na vizualna i auditivna izražajna sredstva i ekspresivnost, na atmosferičnu i nenametljivo estetiziranu fotografiju, montažna rješenja, glazbu i dizajn zvučne kulise, na autentičnost likova i njihova obiteljskog i socijalnog okruženja, na preglednu i vrlo sugestivnu naraciju te na prepuštanje gledateljima da na temelju onoga što vide naslućuju i donose zaključke o likovima i priči. Radi se i o filmašici trajno zaintrigiranoj kompleksnim psihotičnim karakterima, podjednako muškim i ženskim, beskompromisnoj u slijeđenju vlastitih tematskih i autorskih preokupacija, vještoj u oslikavanju intrigantnih i tjeskobnih obiteljskih i društvenih okruženja, kao i u izboru glumaca i radu s njima.

Joaquin Phoenix vrsno je utjelovio antijunaka Joea

Riječ je o samosvjesnoj autorskoj ličnosti nesklonoj kompromisima, o čemu svjedoče i podaci da je 2009. trebala režirati adaptaciju romana Ljupke kosti Alice Sebold, a 2015. vestern-dramu Ubojita Jane, da bi od obaju projekata odustala zbog kreativnih nesuglasica s producentima.

Reklo bi se da je Ramsay ljubimica Cannesa, jer je i neonoarovska psihološka triler-drama Iskupljenje u New Yorku ondje nagrađena za najboljeg glumca (Joaquin Phoenix) i najuspjeliji scenarij. Očito je da redateljicu privlače intrigantni i provokativni književni predlošci, jer je i ovaj film temeljen na knjizi, romanu You Were Never Really Here američkoga pisca i TV-scenarista Jonathana Amesa. Pred gledateljima je film koji barata dobro znanim premisama i motivima – najočitiji su utjecaji glasovita Scorsesejeva Taksista te Bessonova Léona profesionalca, ali u određenoj mjeri i naslova Samo Bog oprašta i Vožnja Nicholasa Windinga Refna – te je u tom smislu konvencionalan i generalno klišeiziran, no izabranim premisama i motivima pristupa na sugestivan, svjež te prilično zanimljiv način. U rukama nekog drugog filmaša Iskupljenje u New Yorku moglo bi biti sasvim derivativno i generičko ostvarenje, no Ramsay ga oblikuje kao u okvire žanra skladno uklopljenu priču o osveti koja je fokusirana na oslikavanje psihe protagonista. Taj protagonist, odnosno antijunak, sredovječni je Njujorčanin imenom Joe (izvrsni Joaquin Phoenix), plaćeni ubojica i „sređivač poslova” koji radi za privatnoga detektiva, koji živi sa starom dementnom majkom i za kojeg je od sama početka jasno da ga intenzivno progone demoni prošlosti, od djetinjstva u kojem je bio zlostavljan do vojne službe (njegova fotografija u odori pored majčina kreveta) i aktualne „karijere” profesionalnog ubojice i utjerivača.

Joe je teški psihotik, autodestruktivan tip koji razmišlja o samoubojstvu, koji se kljuka lijekovima, koji kao ubojito oružje najviše koristi čekić te kojega traumatična sjećanja na djetinjstvo i vojnu službu, vjerojatno u Iraku ili Afganistanu, progone kroz vješto umetnute kratke nelagodne flešbekove. Kad dobije zadatak pronalaženja nestale mlade kćeri (odlična Ekaterina Samsonov iz Muzeja čudesa Todda Haynesa) senatora Vottoa, koja je navodno pobjegla od kuće, Joe će se odjednom naći u svijetu maloljetničke prostitucije, pedofilije i srodnih opačina. U tom je smislu stav Lynne Ramsay i pisca izvornog romana Jonathana Amesa sasvim jasan i nedvosmislen, visoka politika leglo je najgoreg i najnemoralnijeg kriminala i razvrata, a dekadentni i besprizorni političari u svrhu zametanja vlastitih zločina ljude ubijaju kao muhe. Joe je onaj koji nema izgubiti što drugo osim majke, jer i sam stalno pleše na rubu samoubojstva, a kad mu ubiju majku, njegov obračun s organizatorima otmice djevojke – s kojom će se prepoznati u zajedničkoj sklonosti suicidu – postat će i osoban. Iskupljenje u New Yorku film je sugestivne i energične režije, sekvence nasilja dijelom su izravne i brutalne, a dijelom prikazane elipsama, jednostavno izostavljene ili efektno predočene kroz staklo te objektive crno-bijelih nadzornih kamera. Autorica spretno koristi konvencije i nadilazi ih te stvara uspio film, koji kakvoćom ipak zaostaje za njezinim dugometražnim prvijencem Lovac na štakore.