Zagrebačka škola šansone

Šansona se kao poetsko-glazbena vrsta (nazvana po francuskoj riječi „pjesma“) šezdesetih godina prošlog stoljeća udomaćila i kod nas zahvaljujući vrsnim autorima i interpretima.

Kada su talijanski kantautori potkraj šezdesetih „otkrili“ Brela, Brassensa, Ferrea i druge francuske šansonjere, počeli su ih prevoditi, skladati i pjevati. Trojica najvažnijih predstavnika hrvatske autorske pjesme, Arsen Dedić, Zvonko Špišić i Hrvoje Hegedušić, u mnogome se razlikuju. Ono u čemu se podudaraju, posebno Dedić i Hegedušić, jest sklonost talijanskoj autorskoj pjesmi.

Gramofonske ploče Gabi Novak i Arsena Dedića

Početkom pedesetih godina, kao najava konzumerizma, javljaju se i u nas festivali zabavne glazbe, a prvi od njih, zagrebački (1953) tek nekoliko godina nakon San Rema. Potkraj pedesetih naša je šlageristika već imala niz kvalitetnih glazbenika, dirigenata i orkestara. Među skladateljima (spominju se samo najmarniji) jesu Kuntarić, Biro, braća Körbler, Nardelli, Bogliuni, Mihaljinec, Vandekar, Piliš, Čaklec, braća Kalogjera. Pjevačku popularnost stječu Anica Zubović, Toni Kljaković, Marko Novosel, Gabi Novak, Zdenka Vučković, Betty Jurković, Vice Vukov, a među autorima tekstova sve se više čuje i za Igora Krimova (pseudonim Arsena Dedića) i Dragu Britvića. Na festivalske natječaje stizat će stotine skladbi, a slat će ih ugledni skladatelji čak i klasične glazbe (Prohaska, Pomykalo, Bjelinski, Papandopulo). Zabavna glazba postaje industrija te prestaje biti samo plesna glazba. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da se malo zahtjevnije skladbe izvode na večerima „slobodnih formi“, pod egidom Studio 64 (a neslužbeno kao Salon odbijenih) 17. siječnja godine 1964. u Dramskom kazalištu Gavella održava se Večer šansona. Bit će to sjajno! Dirigirali su Nikica Kalogjera i Miljenko Prohaska, a pjevali Ivica Krajač, Arsen Dedić, Zvonko Špišić, Ana Štefok, Hrvoje Hegedušić, vokalni kvartet 4M, Lela Margitić. Među skladateljima i pjesnicima su Zvonimir Golob, koji će postati spiritus movens buduće Zagrebačke škole šansone, Pero Gotovac kao autor nekih od najvažnijih budućih šansonijerskih uspješnica i čovjek koji je među šansonijere doveo Ibricu Jusića. Zvonko Špišić će se za skladbu Vrata Ruža koristiti elementima dviju pjesama Vesne Parun, tekst skladbe Pismo Ivice Krajača napisat će književnica Irena Vrkljan, a izvesti mlada glumica Lela Margitić. Šezdesete su godine cijenile i voljele poeziju pa su tako u Gavelli nastupili i brojni glumci recitatori: Ivo Serdar, Nada Subotić, Sven Lasta, Tonko Lonza, Sanda Langerholz i Vlado Štefančić. Tu se prvi put čulo i Moderato cantabile Arsena Dedića, prethodno odbijeno na nizu festivala, kojim se Arsen predstavio kao začetnik hrvatske autorske pjesme. Dedić, koji je ponajviše uglazbljivao vlastite stihove, u svojim će se pjesmama često referirati na druge autore (Moderato cantabile citira Diabelijevu sonatu na početku pjesme). To je značajno za autorsku pjesmu uopće, a naziva se intertekstualnost, kad jedan tekst ili pjesma utječe na drugu citatom, aluzijom ili parodijom. Intertekstualnost negira da je svaka pjesma, svako djelo, svijet za sebe. Služeći se citatima i aluzijama autori žele pokazati kojem misaonom sklopu pripadaju. Pjesme Georgesa Brassensa danas se izučavaju u francuskim školama, a upravo on je poznat po brojnim primjerima intertekstualnosti. Od naših pjesnika najintrigantniji je Ivan Slamnig, čiju je Barbaru sjajno uglazbio Zvonko Špišić.

Zagrebačka je šansona promovirala poeziju i književnost uopće. Već prije spomenuti skladatelji i interpreti satkali su neka od najljepših ostvarenja naše popularne glazbe i potvrdili da je prava šansona samo ona u kojoj je kvalitetno uglazbljen pjesnički stih izveden zapaženom interpretacijom.

Svaka je od tih pjesama istodobno remek-djelo orkestracije, u čemu su prednjačili Gotovac, Bosner, Kalogjere, Kabiljo, ljudi kojih inspiracije, znanja i dometa itekako nedostaje u današnjoj popularnoj glazbi.