Španjolske natruhe u hrvatskom jeziku (1)

Hrvatska ni danas ne graniči sa Španjolskom niti je s njom ikada izravno graničila, što još ne znači da jedna s drugom nisu imale nikakvih veza. Imale su ih preko dinastije Habsburgovaca, pa će utjecaj španjolskoga jezika na hrvatski bez neposrednoga susjedstva biti, razumljivo, slabiji od utjecaja susjeda i/ili okupatora. Već je i samo ime Španjolska (pa onda i njezine izvedenice) došlo k nama kroz jezik filtar, u ovom slučaju talijanski (tal. spagnolo, šp. español). Ipak, to ne znači da su nas riječi iz španjolskoga jezika potpuno zaobišle. Izraz hispanizam – jer tako se zove izraz potekao iz španjolskoga jezika koji je u upotrebi u nekom drugom jeziku – prozvan je tako po jednom nazivu za Pirenejski poluotok, a to je bila Hispanija. Nešto od toga imena prenio je i Kolumbo na otok u Velikim Antilima dok je otkrivao Novi svijet (1492). Današnju Hispaniolu (u kolonijalno doba Haiti, a danas je otok podijeljen na Haiti i na Dominikansku Republiku) nazvao je La Isla Española (Španjolski otok). Otok je dugo bio razapet između Francuske i Španjolske, dok ga na početku 20. stoljeća nisu okupirale Sjedinjene Američke Države. Danas je od španjolskih elemenata na tom otoku ostao španjolski jezik, kojim se govori u Dominikanskoj Republici (istočni dio otoka), dok se u Haitiju (zapadni dio otoka) govori francuski. No neka se i hispanizmima i općenito španjolskim jezikom, književnošću i kulturom bavi ona znanost kojoj je to ionako predmet proučavanja, hispanistika.

Oni koji su još gledali Bizetovu operu Carmen u tzv. zlatno doba Zagrebačke opere, kada su se sve opere prevodile na hrvatski jezik i na njemu i pjevale (a to je bilo do 1970-ih godina), sjetit će se i španjolskih naziva koji se u njoj spominju. Neizbježni su oni iz koride – toreador, torero, pikador, matador, jer baritonska uloga pripada upravo tom (pomalo razmetljivo hvalisavom) liku. U operi, naravno, nisu razrađeni svi sudionici koride (šp. corrida de toros), borbe (izvorno utrke) s bikovima, obično u ograđenom prostoru (arena), karakteristične za Španjolsku od 11. stoljeća, a i neke južnoameričke zemlje. Danas se i sama ta borba sve više napušta (jer su sve glasniji prosvjedi prijatelja životinja protiv doista besmislena ubijanja bikova). Bile su četiri vrste boraca (toreadores): pikador (šp. picador) izaziva bika ubodima koplja; banderillero ubodima sulice; chulo (capeador) crvenim plaštom, a matador (ubojica, lat. mactare, ubiti) zadaje biku završni udarac mačem (pa se zove i espado).

Carmen pak, kao neobuzdana Ciganka (kad pjeva kako je ljubav ptica lakih krila, ne kaže da je to tako kod Roma nego kod Cigana), ne može bez pjesme i plesa, ne muče nju ni moralne dvojbe oko krijumčarenja robe, jer sve je to njoj milije od dosadnoga crnčenja u tvornici duhana. Da izbjegne zatvor, pleše zavodljivu segvidilju (šp. seguidilla, od seguir, lat. sequi, slijediti), andaluzijski narodni ples, prateći se samo kastanjetama, od čega će se do tada smjerni vojnik Don José raspametiti i krenuti za njom stranputicom. Inače u tom plesu plesne figure izvodi jedan par ili dva para plesača, no temperamentnoj Carmen nisu potrebni plesači koji bi je slijedili (teško bi je i mogli slijediti), kad ionako svojom osobnošću i svakim svojim pokretom ispunjava cijelu pozornicu. Kastanjete (šp. castañetas) drvene su, limene ili bjelokosne udaraljke koje se natiču na prste da bi ritmičkim udarcima pratile ples. Zanimljivo je da se s kastanjetama povezuju i neki drugi instrumenti, npr. stari su Grci imali čegrtalo ili klepetalo krotalon (grč. krótalon), a Turci čamparete (što doslovno znači od četiri komada). Naime, na dva prsta dolazio je po jedan par tih udaraljki, ukupno četiri komada. Kastanjete se tako zovu po tome što njihove polovice podsjećaju na kestenov plod, a sam njihov jezični lik umanjenica je od šp. castaña, kesten. Kao pratnja neizostavne su i u fandangu, brzom starom španjolskom narodnom plesu, a danas nema turista u Španjolskoj kojega marni turistički vodiči neće odvesti na večer flamenka (šp. flamenco), narodni ples i pjesmu iz Andaluzije, praćene gitarom, kastanjetama i pljeskanjem rukama. Treba pripaziti da vas ne prevedu žedne preko vode, pa da umjesto na strastvenom plesu završite kod flaminga, što je španjolski naziv za plamenca, jer su i ptica i ples dobili ime od lat. flamma, plamen – ptica po crvenoj boji na krilima, a ples po vatrenom tempu i senzualnim pokretima.

U ovom tekstu izdvojit ću još jednu sekvencu iz vremena dok su se opere u Zagrebu pjevale u hrvatskom prijevodu. Imam punu glavu takvih nepotrebnih znanja, pa neka bar nešto od toga pridonese temi kojom se bavim – španjolskim elementima u hrvatskom. Bit će iz Verdijeve opere Don Carlos (danas Don Carlo). U jednom prizoru dječak (paž) najavi markiza Posu: „Došao je markiz Posa, španjolski grand.“ Nekoć se taj izraz i u Hrvatskoj dobro razumio (zato je i dospio u hrvatski tekst opere), no sigurna sam da bi danas bio nerazumljiv. A grand (šp. grande) bio je plemić, povlašteni dvorski dostojanstvenik, pripadnik najvišega španjolskoga plemstva. Pa kad takav pred cijelim (kazališnim) pukom zatraži od Carlosa, sina kralja Filipa II, da mu preda svoj mač, narod misli da se markiz Posa okrenuo protiv Carlosa, pobunjenika i borca za odcjepljenje Flandrije, s kojim je dotad dijelio dobro i zlo. Dakako, to je samo tenzija u libretu, jer opera bez plemenite žrtve ne bi bila dramma per musica, pa je i ta Posina javna gesta te kasnija smrt bila zapravo spašavanje Carlosa i mogućnost da Flandriju spasi upravo Carlos, kraljev sin, a ne Posa, španjolski grand.