Solidan temelj za dalju gradnju

Mariji Rakić Mimica (Split, 1982), profesorici hrvatskog jezika na jednoj splitskoj srednjoj školi, Ples u dvorištu prva je knjiga, a tiskana joj je kao dobitnici književne nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina za 2015. Autorica je kratke priče počela objavljivati tek prije nekoliko godina, najprije na nekim književnim portalima, pa u novinama, na radiju, u časopisima, na natječajima i književnim festivalima. Ne može se zanijekati da je tek pojava ove zbirke kratkih priča autoričino prvo ozbiljno predstavljanje javnosti.

Izd. Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2018.

Četrnaest priča uvrštenih u knjigu ujedinjuje bliskost realističkoj tradiciji, no s obzirom na tematiku, jezik i neke strukturne elemente tekstova (npr. pripovjedač) ona je prilično heterogena. Pretežan dio priča pisan je hrvatskim standardom (Ples u dvorištu, Mi ćemo znati, Tihana samo što nije došla…), ali ima ih nekoliko koje su u potpunosti – i naratorovo pripovijedanje i dijaloške dionice – realizirane govorom dalmatinskih priobalnih gradića i ruralnih predjela Zagore (Mater četnička, Kajić, Kip s oltara) ili pak takvih u kojima su dijalozi ostvareni lokalnim idiomom, a naratorovi iskazi standardom (Doći će, Oči kamene). Da bi čitateljima olakšala razumijevanje, autorica je na kraju zbirke priložila kratak Rječnik dalmatinskih izraza. Uvođenje dijalekta u umjetničku prozu spisateljica doživljava s jedne strane kao posvetu rodnom kraju roditelja (selo kod Vrgorca) za koji je vežu lijepe uspomene na godine odrastanja; s druge strane dijalekt joj je od koristi u razobličavanju sredine koja u njoj „često izaziva bunt i nemir“ i obračunu s mentalitetom ljudi, njihovom „grubošću i naglom naravi, primitivizmom i ograničenošću“.

To su priče u kojima se Marija Rakić Mimica obračunava, ponekad okrutno otvoreno, s patrijarhalnim nasljeđem prošloga stoljeća, koje se još zadržalo u obiteljskim odnosima po manjim dalmatinskim gradovima i zaleđu. Rade Joškin, lik iz priče Mater četnička, koji „živi od mora i zemlje“, nabusit je i nagao čovjek, a njegova Kata je „skromna žena, živi i diše za svog Radu. Kuva, čisti, pere, okopava vrt. I sluša svog čovika.“ Ali ako tom obiteljskom nasilniku nešto nije pravo, „zna je i pljunit u lice“, a svog nedoraslog sina Vida i grubo istući: „‘Ma dat ću ti ja šta si proda, đubre jedno malo, kad ti zavrnen šijon!’ Udre Rade nogom kašetu s tikvicama, sve se razletile. Pa se zaleti, gurne dite u zid i opali mu plesku. Okrene se malom Vidu glava, a oči se napune suzama. Viče Kata, plače i zove upomoć. Ne čuje Rade, vuče malog za vrat i psuje.“

Tonči iz priče Kip s oltara na drugi način razara svoju obitelj. On se sa ženom Slavonkom vratio na more iz Zagreba ne bi li promjena klime pomogla njihovu malom sinu. Međutim, sve vrijeme provodi s društvom u birtiji ili u crkvi, izbjegavajući pomoći ženi u kućanskim poslovima ili družiti se sa svojim bolesnim djetetom kojemu treba i otac i koje na očigled kopni. Priča Doći će s nostalgijom govori o starosti, osamljenosti i naglom nestajanju sela. U priči Oči kamene autorica se bavi raspadom obitelji kao posljedicom rata. Martin se iz rata vratio kao sasvim drugi čovjek: šutio je i osamljivao se, godinama majčini i ženini napori da ga izvuku iz tunela nisu uspijevali. Žena se onda s djecom vratila ocu, a majku je jedno jutro našao mrtvu u bunaru. Poenta priče upravo je brutalna. Dok je Martin plakao shvaćajući da je skrivio majčino samoubojstvo, začuo je u dvorištu glasove i vidio kako iza zida vire četiri znatiželjna oka: „Djeca zakorače pred njega. Začuje se krik. Iza njih stajala je njihova majka i pokušavala im rukama prekriti oči.“

U zbirci je dosta priča o temama koje su bliske današnjem vremenu teške borbe za golu egzistenciju, o bolestima i strahovima, o psihološkim, emotivnim dramama i lomovima koje uzrokuje neizvjesnost. U priči Ples u dvorištu, po kojoj je i zbirka dobila naziv, glavna junakinja, ujedno pripovjedačica u prvom licu, govori o svom postoperativnom oporavku u bolnici nakon teške operacije. Usput pripovijeda o mladoj ženi s kojom dijeli sobu, koja je u dramatičnoj materijalnoj situaciji, rastavljena je, ima dvoje djece, bez stana je i izgubila je posao, a u vezi je s čovjekom koji je nijednom nije posjetio. S vremenom je prema toj ženi razvila duboku suosjećajnost, ali je na koncu shvatila da je cijelo to vrijeme radio njezin obrambeni mehanizam: mnogo je lakše bilo suosjećati s tom ženom, koja se oporavila i otišla iz bolnice, dok ona sad ostaje sama, nepokretna, u neizvjesnosti. U priči Mi ćemo znati govori se o precizno isplaniranu preljubu iz ženskog rakursa, čiji kraj zapravo ostaje otvoren, a u Majčinom mlijeku o dvojbama i majčinskim iskustvima u razdoblju nakon poroda. Priča U drugoj uvali donosi dramu dviju mladih žena koje su bile suočene s istim pitanjem – prekinuti trudnoću ili roditi dijete koje nosi rizik bolesti, i koje su na to pitanje odgovorile različito.

Ova knjiga solidan je temelj za gradnju. Spisateljica ima osjećaj za bilo vremena, za atmosfere ustreptalosti i nespokoja, zna naći zanimljive narativne strategije, efektne završetke. Tekstovi su joj zasad „rastresiti“, fragmentirani, ali to je stvar vježbe i strpljenja.