Šezdesete u mikrorajonu

Najnoviji projekt Muzeja za umjetnost i obrt, za naše prilike neuobičajeno dugo i glasno najavljivana izložba Šezdesete u Hrvatskoj: mit i stvarnost, pobuđuje interes ponajprije onih posjetitelja koji su i sami bili dionici tog uzbudljivog desetljeća.

U gradu Zagrebu šezdesete se pamte, između ostaloga, i kao razdoblje u kojem se grad počeo širiti na desnu obalu Save. Izgradnja novoga grada započela je, kalendarski gledano, već potkraj 1950-ih, kada su izgrađena prva dva novozagrebačka naselja, Remetinečki gaj (prvotno Naselje februarskih žrtava) i Savski gaj, no prve zgrade u Trnskom, najstarijem naselju izniklu „ni iz čega“ na prekosavskim ledinama, useljene su 1961, dakle na samu početku desetljeća. Ubrzo nakon Trnskog počela su se graditi i druga naselja, Zapruđe, Siget, Sopot, Utrina pa iako se u Novom Zagrebu i danas gradi (naselje Podbrežje), opravdano je reći da je Zagreb prekoračio rijeku u šezdesetima. Među sretnicima koji su putem stambene zadruge kupili stan u Trnskom bili su i moji roditelji, a s njima i moja malenkost. Istodobno je moj otac postao i vlasnikom novoga automobila, naravno fiće, pa smo se na taj način posve kvalificirali za sudjelovanje u tom pionirskom pothvatu.

Glavni kapital Trnskog nisu bili uslužni i popratni sadržaji, nego ljudi

Novi dio u gradskim se planskim dokumentima tada nazivao Južnim Zagrebom, a pojedina naselja nisu još imala svoja današnja imena. Naše se naselje prvotno nazivalo „mikrorajon Novi Zagreb“. S tim imenom upisano je i na prvi plan grada na kojem je zabilježeno, tiskan 1961. Nakon što je napušten pojam mikrorajon, neko je vrijeme aktualan naziv bila stambena zajednica, da bi tek u drugoj polovici šezdesetih prevladao danas uobičajeni pojam naselja.

Doselili smo se doslovce na rub grada. Po pitanju infrastrukture, usluga, opskrbljenosti i prometne povezanosti u svemu smo oskudijevali, no s vremenom i to se nekako počelo rješavati. Školsku zgradu dobili smo 1964, taman kada sam i ja stasao za đaka prvaka. Ubrzo potom otvorena je i robna kuća, već prije i samoposluživanje, a potom su stigli i ostali sadržaji potrebni za normalan život zajednice od desetak tisuća stanovnika. Kroz naše naselje, baš u blizini moje zgrade, prolazila je i željeznička pruga, odvojak sisačke pruge kojim je Zagrebački velesajam bio povezan s ostatkom svijeta. Promet tim pružnim odvojkom uglavnom je bio rijedak, no dvaput godišnje znatno bi se povećao, uoči, za vrijeme i nakon jesenske i proljetne velesajamske priredbe, kada bi uostalom cijeli Novi Zagreb zahvatila neuobičajena živost i gužva. Neki bi se ljudi iz naselja na Velesajmu i sezonski zaposlili, a drugi su pak velesajamskim gostima iznajmljivali sobe pa je stoga u naselju bio otvoren i turistički ured.

Glavni kapital naselja nisu, međutim, bili uslužni i popratni sadržaji, nego ono što se danas naziva humanim resursima. Ljudi koji su naselili Trnsko, uglavnom mlade obitelji s djecom, došli su iz svih krajeva Hrvatske pa ako hoćete i iz drugih dijelova „regije“. Za većinu njih bio je to prvi vlastiti stambeni prostor, početak zajedničkog obiteljskog života ispunjen nadama u bolje sutra. Nije se gledalo na to tko je odakle stigao i kakvu je naobrazbu pa i navike sa sobom donio, za većinu je Trnsko bilo mjesto ostvarenja životnoga sna. Kako se naselje gradilo, nastajala je i zajednica njegovih stanovnika, neopterećena prošlošću, okrenuta prema sretnoj stvarnosti i budućnosti, mikrokozmos u mikrorajonu. U stanove u naselju doselili su se „radni ljudi“ različitih profesija. Ponajmanje je bilo pravih tvorničkih radnika, ali je zato bilo službenika najrazličitijih vrsta, tehničara i inženjera, prosvjetnih radnika i sveučilišnih nastavnika, novinara, podoficira i oficira kao i slobodnih zanimanja, glumaca, glazbenika, likovnih umjetnika pa i poneki književnik.

U toj zajednici u nastajanju mjesta je bilo samo za dvije generacije, roditelje i djecu, dok je treća generacija, baka i djedova, uglavnom ostala tamo odakle su se prve dvije doselile u Trnsko. K tome, od jutra do popodneva, šest dana u tjednu, većina roditelja bila je na svojim radnim mjestima, obično izvan Trnskog, pa su djeca dobrim dijelom bila prepuštena nadzoru ovlaštenih ustanova, ali i nepisanim pravilima kvartovskoga preživljavanja, što će se poslije pokazati korisnom životnom prtljagom.

Za nas djecu središnji punkt bila je, naravno, osnovna škola, doslovce pretrpana đacima. Nastavu smo pohađali u tri turnusa, a i sve druge, tzv. vanškolske aktivnosti, odvijale su se u školi ili na školskom igralištu. A u školi, u skladu s vremenom zbivanja radnje, sve je bilo u znaku izgradnje socijalističkoga društva: primanja u pionire, ispraćaji i dočeci štafete, priredbe o državnim praznicima, pa čak i njezino ime. Naša je škola (poslije i mjesna zajednica) nazvana po manje poznatu ratnome junaku Kreši Rakiću, zagrebačkome ilegalcu i sudioniku nekih važnijih ratnih diverzija (akcija Stadion, prepad kod Botaničkog vrta). U susjednome Savskome gaju školu su nazvali po braći Kamilu i Klaudiju Horvatu, skojevcima baš s tog terena, premda još manje poznatima od našega Rakića. Današnji učenici zacijelo ne znaju nekadašnja imena svojih škola. Najzvučnije je nazvana škola u Zapruđu, koja je ponijela ime sama začetnika marksizma, a najbolje su, pak, prošli u Sigetu, gdje je škola već 1970. nazvana po gradonačelniku Holjevcu, vizionaru prekosavskoga iskoraka, pa je isto ime mogla zadržati sve do danas. U novozagrebačkim se školama pazilo da sve bude u skladu s općevažećim društvenim direktivama. Budući da su i sama naselja bila produkt novoga vremena, od njih se više nego od ostalih očekivalo da prednjače u svemu, a posebno u ideološkom čistunstvu.

Politički se okvir u šezdesetima činio nedodirljiv, no na sreću bilo je života i mimo politike, a većina ljudi kao da je toga bila i svjesna. Bili su sretniji i zadovoljniji nego dotad, život im je neprestano bivao bogatiji novim sadržajima i izazovima, imali su osjećaj da društvo ide naprijed. Izložba postavljena u MUO-u dokumentirano potvrđuje da su takva očekivanja bila utemeljena. Počelo se pomalo putovati i preko granice. Posjećivalo se rođake na „privremenom radu u inozemstvu“, ali se išlo i na prava turistička putovanja. Moja je obitelj, primjerice, vlastitim vozilom, i dalje je to bio fićo, 1966. poduzela dvotjedno putovanje do Rima, s usputnim zaustavljanjima u Trstu, Veneciji, San Marinu, Firenci i Pisi. Bio je to moj prvi posjet inozemstvu, koji mi se, treba li uopće isticati, duboko usjekao u pamćenje.

Sve ono dobro i poticajno što su šezdesete nosile sa sobom stizalo je u nezanemarivim količinama i do našeg mikrorajona. Stanovnici naselja, Trnskaši, pioniri prekosavske urbanizacije, bili su otvoreni za novotarije. Već spomenuti Velesajam dvaput je godišnje u neposrednu blizinu Trnskog donosio globalni kolorit. Sajamski eksponati, kao i izlagači, stizali su iz cijeloga svijeta, a posjetitelji iz cijele zemlje. Životni standard neprestano je rastao, a ponuda se u trgovinama širila. Radni ljudi i samoupravljači u to vrijeme sve su više i sve češće postajali i potrošači. U našem naselju 1966. otvorena je novoizgrađena robna kuća lanca NaMa.

I društveni život mladeži, pardon, omladine, bio je bogat i raznovrstan. Družili smo se po cijeli dan, čitali dobre knjige, pratili zbivanja u svijetu i raspravljali o njima. Do naselja je dopirala glazba ne samo Beatlesa i Stonesa nego i Zeppelina, Floyda i drugih „progresivnih“ sastava. Prvi naseljski diskofili, nešto stariji od mene, nabavljali su njihove albume pa su kroz otvorene prozore s njihovih gramofona treštali najaktualniji nosači zvuka.

Kada pomislim na šezdesete, pomislim najprije na naselje Trnsko i mlade ljude nasmiješena lica, a u pozadini čujem prve taktove Mlinarčeve uspješnice iz toga vremena: „Ko jutra što dolaze zorom...“.