Romaneskna oda fotografu

Knjiga Povijest svjetlosti diplomiranoga sociologa i dramaturga Jana Němeca (rođ. 1981), 2014. ovjenčana Europskom nagradom za književnost, romansirana je biografija slavnoga češkog fotografa Františeka Drtikola (1883–1961). Drtikol je bio prvi svjetski poznati češki umjetnički fotograf čija su djela izlagana u najuglednijim galerijama triju kontinenata, a koji se od vješta obrtničkog portretista prometnuo u češkoga pionira fotografskog akta, da bi se u završnoj fazi umjetničke karijere posvetio avangardističkoj, apstraktnoj fotografiji. Njegovu romansiranu biografiju Němec kreira kronološkim, linearnim pripovijedanjem, a klasično strukturiran narativ pisan arhaičnim, ali profinjenim, elegantnim i često vrlo poetičnim stilom – usklađenim s epohom koju prikazuje, ali i karakterom protagonista – Němec oneobičuje koristeći se pripovijedanjem iz pozicije drugoga lica jednine. Time uspješno postiže neposrednost i bliskiji, empatičniji odnos čitatelja i protagonista, uz snažnije ostvarenu identifikaciju. Narativna Du-forma omogućila je i završno autorovo dijalogiziranje s junakom romana, čime se sugerira propusnost granice između stvarnosti i svijeta teksta.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2017.

Němec život slavnoga fotografija izlaže kronološki, od djetinjstva u rudarskome gradiću Pribramu (gdje Drtikol u ranoj dobi svjedoči tragičnoj nesreći u kojoj je živote izgubilo više od 300 rudara), preko njegova šegrtovanja u lokalnoj fotografskoj radnji te obrazovanja u Münchenu i sudjelovanja u Prvome svjetskom ratu pa do odlaska u Prag, gdje otvara fotografski atelijer i ostvaruje veliki međunarodni umjetnički uspjeh. No uspjeh prati nesređen obiteljski život, s dvjema propalim ljubavnim vezama, nakon kojih ostaje kći s kojom Drtikol nikad nije ostvario dobar odnos. Nažalost, Drtikolovu životnu priču Němec ostavlja nedovršenom i ne vodi je do kraja njegova života, već roman naglo prekida u vremenu uoči Drugoga svjetskog rata, više od dvadeset godina prije umjetnikove smrti. Šteta, jer je pri kraju romana jednom rečenicom sugerirana Drtikolova rastuća fascinacija, ali i brzo razočaranje komunističkom idejom, pa zbog neobrađivanja kasne faze njegova života – koja je također bila ispunjena umjetnikovim analitičkim pristupom društvu i svijetu – treba žaliti.

Drtikolovo sudjelovanje na bojišnici prve svjetske ratne klaonice obrađeno je u epistolarnoj formi, u poglavlju Intermezzo, a povod takvu naslovljavanju njegova je tadašnja onemogućenost bavljenjem umjetničkom fotografijom. Sadržaj i karakter pisama koje s prve linije bojišta šalje (nerealiziranoj) velikoj ljubavi Eliški otkrivaju da ga je to iskustvo promijenilo, očvrsnulo, učinilo ciničnijim i ugasilo dio njegove sanjarske prirode. Nasuprot lapidarnosti epistolarnih dionica stoji iznimna vjerodostojnost i naturalistička uvjerljivost dočaravanja tegobnosti života rudara. Uvjerljivo je prikazan i revolucionarni bijes osiromašenoga puka nakon Prvoga svjetskog rata, jer se Němec trudi uz intimitet životne priče slavnoga fotografa iznijeti i društveno-političku i socijalnu atmosferu vremena bremenita turbulencijama, kao sjenovit, mračnim tonovima obojen kontrapunkt umjetnikovu svijetu svjetlosti. Němec diljem narativa raspršuje lucidne eruditske esejističke minijature posvećene svjetlosti kao esenciji fotografske umjetnosti, ali i kao esenciji života. 

Františeka Drtikola Němec minuciozno psihološki portretira, otkrivajući i proturječja njegova karaktera, npr. njegovu raspolućenost između sklonosti proleterstvu i dendijevštini, te frustraciju zbog primoranosti, iz egzistencijalnih potreba, na bavljenje obrtničkom fotografijom, što mu ostavlja premalo energije i vremena za umjetničku fotografiju, stvaranje koje osjeća stvarnim svojim zvanjem i istinskom potrebom. U prikazu razdoblja nakon Prvoga svjetskog rata Němec pozornost pridaje promjenama u umjetnosti, kada je „rat rekao zbogom radosnoj secesiji i prigušio tradiciju prethodnog stoljeća“, zbog čega cjelokupno klasično shvaćanje umjetnosti kao da je preko noći zastarjelo i odumrlo, ustupajući mjesto avangardističkim tendencijama, futurizmu, eksperimentu. Drtikol u početku spram toga osjeća odbojnost, jer mu smeta napuštanje ljepote kao vodećega načela umjetnosti, ali poslije avangardu potpuno prihvaća, prepoznavši „ljepotu besadržajne forme“. Usporedno se raspada i njegov brak i od ostvarenja žuđene vizije života ispunjena ljubavlju i umjetnošću ostaju samo krhotine. Načet deziluzijom, okreće se misticizmu i okultizmu, teozofiji i učenju Rabindranatha Tagorea, da bi potragu za obnovom smisla završio prigrlivši budizam, koji ga dovodi do spoznaje da „svjetlost jest svijest i svijest jest svjetlost“, što prihvaća kao konačnu jednadžbu svog života.

Cijeli njegov život tako se pokazuje intimnom potragom za svjetlošću, koju smatra simbolom života, vitalnosti, svjetlost koja svemu daje smisao – jer bez nje ostaje samo tama, mrtvilo i nepostojanje. I kad radi obične obrtničke portretne fotografije, Drtikol nastoji obasjati ono unutarnje svjetlo, možda čak dotad ni subjektu fotografije neotkriveno i nepoznato, nevidljivi skriveni sadržaj čovjekove nutrine, njegovu „svjetlosnu dragocjenost“. František Drtikol svjetlost smatra jedinom vječnošću i prapočelom svega, osnovnim uvjetom za nastanak života, jer će i života zauvijek nestati gasnućem Sunca i nestankom svjetlosti. Ali koja je također u osnovi spoznaje, znanja, jer u korijenu riječi prosvjetljenje također je – svjetlo.