Produkcija ECM

Manfreda Eichera, bivšega njemačkog jazz-kontrabasista i glazbenog entuzijasta, susreo sam potkraj šezdesetih godina, kada je najavio da će svoj instrument zamijeniti ulogom diskografskog producenta. Krajem 1969. osnovao je u Münchenu diskografsku etiketu ECM –Edition of Contemporary Music. Vjeran idejama o izdavanju isključivo moderna, a nerijetko i avangardna jazz-izričaja protagonista takvih stilskih opredjeljenja, najsavršenijem mogućem zvuku, zbog kojega je uvijek tražio tehnički najopremljenije i najmodernije studije i najbolje snimatelje ne samo u Njemačkoj nego i u nekim susjednim skandinavskim zemljama te maksimalno moguću autorsku zaštitu potpisnika ugovora s glazbenicima. Rezultat je najprije bio niz LP-ploča s uvijek vrlo originalnim i unikatnim likovnim opremama i jazzom tadašnjeg američkog i europskog najmodernijeg pristupa, među kojima u počecima pamtimo imena poput pijanistice i skladateljice Carle Bley i pijanista Paula Bleya, gitarista Pata Methenyja, kontrabasista Davea Hollanda, bubnjara Paula Motiana i Jacka De Johnettea, a od europskih jazz-glazbenika primjerice norveškoga saksofonista i skladatelja poljskoga podrijetla Jana Garbareka.

Manfred Eicher
Snimio Bart Babinski

Taj je stilski izbor u drugoj polovici prošlog stoljeća imao veliki utjecaj i na dio naših ljubitelja jazza, od kojih će neki postati pravi jazz-obožavatelji ekskluzivnog ECM-ova repertoara. Iz tog razdoblja vrijedi istaknuti koncert u Kölnu i dvostruki LP-album Keitha Jarretta, na kojem je taj vrhunski jazz-pijanist predstavio na svoj tada nov i avangardan način niz poznatih jazz-standarda, što jazz-stručnjaci smatraju jednim od najboljih diskografskih poteza etikete ECM do danas. Poslije Eicher promptno slijedi sve tehničke napretke, među prvima izdaje tada najmoderniji pa i avangardni jazz na CD-ima, a u određenom smislu povremeno očijuka i s europskom klasičnom glazbom ostvarujući tako i neke gotovo fuzijske projekte.

Među imena ECM-ova programa danas možda široj jazz-publici slušljivijega jazza mogli bismo navesti LP-izdanje američkog gitarista Ralpha Townera i njegova kvarteta, duo gitarista Billa Frisella, tada avangardni kvartet njegova sunarodnjaka, saksofonista i multiinstrumentalista Chrisa Pottera, ili pak austrijskoga modernista trubača i skladatelja Michaela Mantlera. U tom se kontekstu, istina rijetko, našao i indijski umjetnik na sitaru i otac poznate pjevačice Nore Jones Ravi Shankar. No danas se uz te afirmirane, a nekadašnje avangardiste, ažurno na pločama ECM-ovih programa nalazi i niz u jazzu manje poznatih imena i njihovih ponekad neuobičajenih nerijetko komornih sastava glazbenika, kao što su: Jan Blake, na keyboardu, umjetnik na instrumentu oud Anouar Brahem, poljski avangardni saksofonist Maciej Obara s kvartetom, duo klavijaturista Davida Virellesa, multiinstrumentalist Stephan Micus, potom poznatiji američki jazz-avangardist, saksofonist Roscoe Mitchell sa svojim ansamblom, trubač Avishai Cohen, trio pijanista Aarona Parksa, njujorški kvartet poznatoga poljskog avangardnog trubača Tomasa Stanka, te niz drugih čak i za ljubitelje najmodernijega jazz-izričaja i improvizirane glazbe slabije poznatih glazbenika. To naravno nije sve, recentni katalog etikete ECM vrvi i većim brojem manje poznatih interpreta. Bogatiji je i poznatiji u svijetu današnje europske jazz-avangarde no što je u ovom tekstu navedeno, a sve je to zahvaljujući osnivaču Manfredu Eicheru i tradiciji produkcije ECM-a i više puta dokazano.