Problemi književnoga kanona

Čitam knjigu američkog teoretičara književnosti Harolda Blooma The Western Canon (1994). Iza zahtjevnog naslova krije se dvadesetak opsežnih eseja o pojedinim autorima u rasponu od Dantea do naših suvremenika. Podnaslov upozorava na to da je riječ i o razdobljima i usmjerenjima, što ih pisac nastoji obuhvatiti trijadom „plemićko doba“, „demokratsko doba“ i „kaotično doba“. Prvom epohom dominira Shakespeare, a druga pak vrhunac doseže u velikim pripovjednim djelima devetnaestoga stoljeća; „kaotično“ stanje, bez jasne stilske konfiguracije u istodobnosti različitih književnih pokreta, svojstveno je dvadesetom stoljeću.

Nije lako prosuditi okolnost što ta knjiga u nas nije prevedena. To se može požaliti, ali u isti mah i pozdraviti. Čitanje Bloomovih razmatranja sigurno nije suvišno, no eseji ne pružaju – izuzmu li se neki pokušaji takozvane dekonstrukcije – mnogo novih uvida. Spomenut ću bar dva primjera. S obzirom na golemu literaturu o Shakespeareu, autoru i nije preostalo ništa dugo nego da ponegdje osvježi boje u kritičkim portretima engleskog velikana. Ili Proust. Usporedi li se Bloomov tekst sa znatno starijom velikom studijom Ernsta Roberta Curtiusa, prednost pripada blještavom analitičkom poletu starijeg djela.

Bloomovi eseji i ne bi zaslužili veću pozornost da u njima nije prisutna namjera da se obnovi rasprava o problematici stvaranja normi i hijerarhija u tvorevinama pojedinih grana umjetnosti, to jest o smislu određivanja vrhova. Uostalom, kanon nije ništa drugo nego kodifikacija vrhova.

Bloomova (samo)obmana

Tim su pitanjima posvećena i ova čitateljska razmišljanja. Kao polazište neka još jednom posluži Bloom, jer su njegovi prilozi „kanonizaciji“ prikladni kao zanimljiv izazov. Nazivajući našu epohu kaotičnom, autor očito nije bio svjestan toga da je i njegov izbor očitovanje kaosa. Osnovna mu je karakteristika proizvoljnost. Odabrao je doduše općenito priznate pisce, ali su brojčani i stilski odnosi toliko arbitrarni da neupućeni čitatelji ne mogu u Bloomovim prosudbama i presudama razabrati što riječ „kanon“ uopće znači Ponajprije se nameće pitanje zašto nije zastupljeno stvaralaštvo na kojemu počiva velik dio europske a danas i svjetske tradicije: nema Biblije, kao što nema ni grčke ni rimske književnosti. Bloomu je Shakespeare apsolutni velikan. No engleska renesansa nezamisliva je bez antičke baštine; golem broj referencija ostaje bez izvora i ključa.

Dante je dakle u Bloomovu djelu najstariji pisac, a usto jedini talijanski. Opet se pitamo kako su mnogi kasniji vrhovi bili mogući bez Petrarce i Boccacciove novelistike. Francuska (zemlja s posebno gustom tradicijom umjetničke pismenosti, a na visokoj razini gotovo bez prekida) mora se u Blooma zadovoljiti trima autorima, u sastavu koji pruža disparatnu sliku: Montaigne, Molière i Proust. Kanon bez tako markantnih i utjecajnih ličnosti poput Rousseaua, Stendhala, Flauberta i Baudelairea? Teško je to razumjeti. Bloom je neko vrijeme propagirao književnokritičku „dekonstrukciju“, no njegova je krajnje sužena selekcija posve konvencionalna. Ako je izborom Montaignea želio upozoriti na značenje nefikcionalne proze, mogao je mnogo originalnijim pristupom posegnuti za Flaubertovim pismima pa tako u svoj prijedlog kanona unijeti istinsku inovaciju, koja uostalom, kako je pokazao Sartre u svojoj opsežnoj studiji o francuskom klasiku, upravo pristalici dekonstrukcije ne bi smjela biti nezanimljiva. Ta su privatna pisma, uz dnevnike braće Goncourt, svojevrsna duhovna enciklopedija devetnaestog stoljeća. Bloom se opredijelio za kulturološko pozicioniranje Montaigneova skepticizma (koji je naposljetku ipak ostao konforman), a odrekao se osvrta na djelo filozofova suvremenika Rabelaisa, koje načelima dekonstrukcije pruža mnogo obilniju građu.

Njemačko je jezično područje zastupljeno također trijadom što je tvore Goethe, Kafka i Freud. Odnosi ponavljaju francuski uzorak, a s gledišta recepcijskih tokova izbor je danas konvencionalan. Međutim, tko se drži mjerila reprezentativnosti, ne može zanemariti Thomasa Manna. Kanon bez autora Smrti u Veneciji i Čarobne gore? Dekonstrukcija je puka fraza ako ne dokaže svoje mogućnosti čitanjem izvanredno kompleksne venecijanske novele. A Čarobnu goru nazvao je neprijeporan autoritet poput Itala Calvina najuniverzalnijim pripovjednim djelom dvadesetog stoljeća.

S obzirom na otužnu činjenicu da je tako velika književnost kao što je ruska zastupljena samo Tolstojem, Bloomov kanon postaje groteska kad pogledamo izbor iz engleske (bez američke) književnosti. Tu je kanonizirano čak deset (!) autora, među kojima ima i lokalnih veličina skromna domašaja – to u knjizi koja želi biti ozbiljno shvaćena, iako u njoj nema ni Balzaca ni Flauberta ni Dostojevskoga. Hirovit je uostalom odnos i prema američkoj književnosti. Pisac je smatrao da su dostojni pozornosti samo Whitman i Emily Dickinson. Preko bogatog stvaralaštva dvadesetog stoljeća prešao je parni valjak. Latinska Amerika zastupljena je samo dvojicom autora, Borgesom i Nerudom, premda svaki iole upućen čitatelj znade da upravo taj jezični korpus ima obilje velikih imena.

Još jednom: Bloomova je knjiga korisna u svakoj biblioteci, ali joj je jednostavno naslov pogrešan. Ona je zbirka eseja ad libitum, i ništa više. U nazivu „kanon“ sadržana je obmana, i samoobmana.

Važno je napomenuti da knjiga posve iznenadno ukoričuje i Dodatak, apendiks, u kojemu se očituje nešto poput panike. Vjerojatno je nakladnik prigovorio zbog nekoherentna izbora, pa je autor na brzinu nabacao oko sedam stotina imena, pa neka svaki čitatelj složi svoje popise. Njemu će to jedva pomoći, jer je revija smušena, a svakako bez ikakvih omjera. Moderna književnost Sjedinjenih Država najednom ima stotinu i šezdeset pisaca, dok su druge književnosti i opet neproporcionalno zastupljene. Esejistički dio Bloomove knjige djeluje poput popisa na poleđini tramvajske karte, a s Dodatkom je ona konfuzno sastavljen telefonski imenik.

Što je kanon?

Vrijeme je da razmotrimo pitanje što je doista kanon. Fenomen ima dugu povijest. Ona počinje u Europi u srednjem vijeku, kad su po školama i drugim obrazovnim ustanovama počeli kolati popisi, mahom rimskih odnosno općenito latinskih pjesnika i filozofa, koji su smatrani naobrazbenim uzorom. Izbor i normativnost postali su stupovi kanona, a širenje školskog sustava u kasnijim stoljećima pospješivalo je potrebu za selekcijom, dakle kanonom. (Uostalom, praksa normiranja sačuvala se u svim zemljama na ovaj ili onaj način do danas, samo što je preporučena „lektira“ postala nestabilnija, varijabilna, pa i predmet ideološke licitacije.) Najviše je dinamike u shvaćanje kanona unijela definitivna prevlast nacionalnih jezika u posljednjih nekoliko stoljeća. Latinska tradicija (čiju slavnu prošlost oduševljeno zazivaju čak i, bar dijelom, radikalno modernistički autori 20. stoljeća, osobito ustrajno T. S. ­Eliot) gubila je tlo prvo u književnosti, pa u filozofiji, a naposljetku i u znanosti. Razvoj književnosti na nacionalnim jezicima, francuskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom i drugima, omogućili su dvorovi kraljevina, kneževina, vojvodstava i srodnih političkih tvorevina.

To su bili društveni preduvjeti za stvaranje nacionalnih kanona. U Engleskoj je postupno poseban položaj stekla književnost elizabetanske epohe, Španjolci su isticali svoje „zlatno doba“, sedamnaesto stoljeće, u poeziji, drami i romanu, a Francuzi su dugo njegovali klasicistički kanon. Posebno zanimljiv primjer neobičnog trokuta u kanonizaciji jednog autora pruža Shakespeareova recepcijska sudbina u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, u trima zemljama: u pjesnikovoj domovini, u Njemačkoj i u Francuskoj. U Engleskoj je već za života bio popularan i cijenjen, a u osamnaestom stoljeću istaknuti su se britanski pisci ponosili radom na uređivanju novih izdanja njegovih djela. Stotinjak godina kasnije Shakespeare je postao predmet sulude farse: potomci plemića iz pjesnikova doba uporno su tvrdili da velebne drame nije mogla napisati slabije naobražena osoba malogradskog podrijetla; nudili su hipoteze o autorstvu svojih predaka. Spominjati se u vezi s apsolutnim klasikom bila je stvar prestiža.

Recepcija na kontinentu tekla je složenije. U Njemačkoj je Shakespeare već u drugoj polovici stoljeća smatran kanonskom veličinom. Mladi Goethe posvetio mu je zanesen esej, a prijevodi su se nizali. Kongenijalni prepjev većine drama iz pera romantičara A. W. Schlegela postao je ključ za upoznavanje autorovih djela u mnogim europskim zemljama, osobito u slavenskima. Francuzi su pak vrlo dugo jedva imali sluha za Engleza. Klasicističkom duhu osebujne su drame bile strano tijelo. Znakovit je bio Voltaireov sud; neke drame doduše imaju snažne obrate, ali u cjelini se radi o djelima književnog barbarina. Tek je drugi naraštaj francuskih romantičara kapitulirao pred veličinom. No otpora prema kanonizaciji bilo je i kasnije. Treba upozoriti na začudo slabo poznat opsežan Tolstojev esej (1903), u kojemu se dramatičaru poriče svaka vrijednost.

Danas je Shakespeare svagdje auratična stvaralačka ličnost. Štoviše, ušao je u predodžbu o idealnom kanonu univerzalnih klasika. Potkraj devetnaestog stoljeća nastao je najstroži europski kanon: to je trijada Dante, Shakespeare, Goethe. U isto je doba predložen proširen kanon, koji je ostao predmet rasprava i modifikacija. Navest ću najširu varijantu, u koju ulaze Homer, Vergilije, Cervantes, Calderón, Molière, Lessing, Hölderlin, Balzac, Flaubert, Dostojevski i Tolstoj. Trijada je dakako neprijeporna i u tom sastavu. Francusku nelagodu izrazio je Gide, upozorivši na neobičnu okolnost da književnost s najotpornijim kontinuitetom nema apsolutnoga klasika.

Trebalo bi nas, međutim, više zanimati pitanje prepoznaju li se obrisi kanona koji će obilježiti prošlo stoljeće. Postoje li, sociološki motreno, osnove za stvaranje neprijepornih umjetničkih ličnosti? O tome su mišljenja podvojena. Mnogi su kritičari ipak suglasni, u prosudbi će novi kanon, učvrsti li se on uopće, biti teško zamisliv bez Kafke i Borgesa te bez nekih od velikih romanopisaca i pjesnika dvadesetog stoljeća. No hoće li Thomas Mann za sobom povući Musila i Kunderu, Gide Prousta i Virginiju Woolf, a Lorca Garcíju Márqueza i Grassa, nije moguće pretkazati. „Kaotična epoha“ nameće niz posvema različitih prijedloga – neusporedivih. Rilke, Valéry, Pasternak, Brecht, Joyce, Eliot, Hemingway, Camus? Slika je posve disparatna, pa će se usprkos programima avangarde opet jednom nametnuti razvrstavanja po starim književnim rodovima. Jedno je ipak sigurno: Nobelova nagrada neće utjecati na stvaranje kanona.

U prošlom stoljeću bilo je nekoliko pokušaja da se pitanje kanona aktualizira na nov način, naime tako što je odlučivanje književne kritike suženo, a utjecaj takozvane šire javnosti pojačan. Ankete su postale poluga, rekli bismo, demokratizacije, dakako uz pomoć medija. Godine 1952. i 1953. studirao sam u Njemačkoj (tada, kolokvijalno, Zapadnoj). Znanac, romanist, upozorio me na znakovitu publikaciju francuskog pisca Queneaua (poznatoga našim gledateljima po scenskoj verziji Stilskih vježbi), koji je 1950. priredio anketu u kojoj je trebalo navesti stotinu najvažnijih književnih pa i filozofskih djela. Među mnogim ispitanicima našli su se istaknuti pisci, na primjer Claudel, Breton, Éluard, Simenon. Zabilježio sam tada rezultate, a bilješka mi još uvijek pomaže. Na prva mjesta dospjeli su Bib­lija i Shakespeare, a najviše (dvije trećine) francuskih je autora, što je s obzirom na nacionalni obzor razumljivo. Antička kultura bogato je zastupljena, primjerice Homerom, grčkim tragičarima i filozofima poput Heraklita i Platona, a među rimskim piscima su Vergilije, Tacit i Augustin. U novijim književnostima ima neobičnih disproporcija. Cijela je talijanska svedena na Dantea, jedinog predstavnika, dok englesko štivo, uz Conrada, Lawrencea i Joycea, reprezentiraju i pisci koji su daleko od svjetskog kanona. Na popisu je Robinson, a nema talijanske novelistike (Boccaccio). Neki su ispitanici očito zaboravili da u Shakespearea ima talijanske tradicije. Njemačka sudjeluje s Goetheom, Hölderlinom, Novalisom, Kafkom i Marxom (ali nema Brechta), a Rusija s Dostojevskim i Tolstojem. Vrlo je slabo prošlo španjolsko stvaralaštvo: spominju se samo Cervantes i Lorca.

Otad je prošlo mnogo povijesnog vremena – u političkom, mentalitetnom i tehnološkom pogledu. Natuknuo sam da rasprava o kanonu nikad nije posve utihnula. Suvišno je navoditi daljnje primjere, jer bitnih pomaka nije bilo. Zanimljiva bi bila kulturološka dijagnostika u novom stoljeću. Ankete i druga ispitivanja mogla bi pokazati opseg promjena iz francuskog pokusa, a isto tako pomake u raspoloženju u najširem sloju čitatelja. Možda postoje i naznake antikanona. Rado bih to saznao.