Pjesnik kao sfinga

Dok čitamo sedmu knjigu obilno nagrađivana i od kritike hvaljena i antologiziranoga pjesnika, prozaika, esejista te agilnog urednika uglednoga časopisa Europski glasnik, školovanoga filozofa, ne možemo se oteti a da ne parafraziramo Platonovu estetsku konstataciju: znakovi su posvuda oko nas iako sve još nije označeno, a Katunarićevu ideju ljepote poetskog izraza svakako podržavaju sjene tih znakova. Knjiga, koja ima sedam naslovljenih ciklusa (uglavnom svi u znaku znaka) započinje uvodnim pjesmama koje predvodi simbolični naslov pjesme Sfinga. Kameni objekt polegloga lava s ljudskom glavom, nadomak egipatskih piramida, a s krilima viđen i u staroj Grčkoj, fascinira pjesnika zagonetkom, naime, ona bdije nad svime, na rubu vječnosti, pogleda uprta prema obzoru gdje izlazi sunce. Ona je čuvar zabranjenih mjesta i osluškuje pjev planeta. Katunarić takvu sfingu kao predmetak za pjesmu i kao zapadnjak i kozmopolit (rođen u Zagrebu 1954) ne upjesmljuje romantičarski, niti je mitizira – on joj pridaje znakovit vjekovječni značaj, posve katunarićevski – nit' na nju iznovice podsjeća maniristički, nit' pukim tekstualizmom, već u obnovljenu vlastitu govoru pa makar to bilo i kroz fenomen simulakruma – uvijek s osjetnom i opažajnom čistotom poetske slike i razvidne suvremene misaonosti.

Dražen Katunarić  / snimio Mirko Cvjetko

Otkrivanje skrivenog

Nakon izabranih starih i novih pjesama Katunarić se odmah odlučio na novu knjigu pjesama, Znak u sjeni. I nije to jedini primjer da suvremeni hrvatski pjesnik s početkom treće dobi postaje stvaralački razdražljiv i potentan te ispisuje i istiskuje iz sebe sve mješavine svakodnevne poganske varke pa onda i sakralno nadahnutih obećanja koje uočava. I ovaj put bit će to uz nepokoravanje bilo kakvu poetološkom autoritetu, osim onom tradicijski baštinjenu, a sada u Katunarićevoj spisateljskoj oblandi. Danas kada svi razmišljaju kako komunicirati brže, mudrije i jeftinije, za rapsodski posao pisanja pjesama malo je pitomaca, a vječnik u tom poslu pisanja pjesama bio je i ostao Dražen Katunarić.

Autor prati suglasje sjena, to jest znakovlje kao novi harmonični svijet, vješto uklopljen u prošlost i sadašnjost. Iako će posegnuti za stvarnim i sveopće poznatim znakovima, koji naprosto bljeskaju oko nas, kao što je to npr. općepoznata metonimija križa, ispod te istraživačke pokožice pjesnik zapravo traži nove znakove i tumači njihova značenja te umije otkriti i ono što se nalazi iza očiju. U pjesmi Sve što sam zaboravio jedne godine narativnim govorom pjesme u prozi pokazuje kako zna pojmiti, sjetiti se i izraziti povratno djetinjstvo i mladenaštvo – dojmljivo i nostalgično. U tom smislu, upravo neki znak pruža priliku za vrsne paralelizme kao u pjesmi Zalijepljen na nečitko pismo putujem od rođenja do smrti. Dakle riječ je o pismu, beznačajnu povodu sa svakodnevnom uporabnom registracijom, a pjesnik će, zapravo, dosjetljivo podastrijeti znakove rođenja, putovanja i smrti.

Izd. DHK, Zagreb, 2018.

Zašto znak kao nosivi stup ove knjige i ovih pjesama? Pa znak upućuje na nešto izvan sebe i uvijek je blizak nekom sustavu kao što je i svaka Katunarićeva knjiga sustavno osmišljena (npr. Kronos iz 2011), ali naposljetku funkcionira kao oslobođena emocionalna refleksija nekog znaka. Katunarić je svjestan da postoji neograničeni broj znakova koje on otkriva kao čuda u prirodi, u čovjeku i stvarima, pa čak i u znakovitim mislima, kao što je autorovo autoreferencijalno upletanje u pjesmu – kada nam želi objasniti što je to pjesma: „tvoje postojanje / bilo je mađioničarski trik / kao kad nagneš čašu vode / iz koje ne iscuri nijedna kap / rodila si se kao noćni leptir / privučen noćnim suncem / kroz zatvoren prozor...  u dosluhu sa zajedničkom čarolijom / bez ljudskog dlana / koji bi te držao za ruku“. Znak je, uostalom, pojava kulturne komunikacije koje je autor svjestan i koju prikuplja ne bi li je upjesmio slijedeći primarne znakove u jeziku. Pjesnik, pritom, zapaža tjelesne, glasovne i misaone znakove. Za njega znak ima mnoštvo distinktivnih i konotativnih obilježja podatnih za pjesničku intervenciju. Ali za ovog lirika možemo slobodno reći da je klasični modernist (ako uzmemo u obzir cijeli njegov opus), koji s ovom knjigom već prekoračuje modernost s prefiksom neo.

Pjesnik vješto, kao fascinirano, mudro i maštovito dijete, a ne kao zdravorazumski i uračunljivi građevinac, izbjegava poetsku kombinatoriku – bivajući sam svoj medij u vlastitom govornom lancu. U svakom slučaju Katunarićevi stihovi nose izrazito raznježena (ne i patetična) značenja, bez formalno gramatičkih i semantičkih ograničenja.

Poetsko putopisanje

Za ovoga pjesnika i nadalje je povod za pjesmu sve što grandiozni i spektakularni (spekulativni) svijet može ponuditi u svojoj impresivnoj beznačajnosti, iskonskoj izvornosti i smislenosti, veličajnoj obmani, rasipnosti i siromaštvu. On je od onih pjesnika koji vidi neviđeno pa to izdvaja kao vrijedan certifikat postojanja, a sklon je i poetskom putopisanju (kao uostalom i u svom proznom opusu). On s toponimskom lakoćom prolazi Rumunjskom, Urugvajem, zatim Europom i posebice Latinskom Amerikom pa i Afrikom (za taj kontinent indikativna je pjesma Božji bijeg iz pustinje u kojoj se sjeća hodočasnika iz Maroka, Charlesa de Foucaulda, osnivača katoličkog reda Male braće, koji je tamo podmuklo umoren), a neće zaboraviti ni domovinu, svoj grad kao ni svoj hrvatski zavičaj u kojem živi ili ga je prisvojio. Referira se i na brojna veličajna imena iz povijesti i kulture kao što su: J. L. Borges, W. H. Auden, Rafael Alberti, Paul Valéry, Patric Mercier, Josip Broz Tito, Cezar, kralj David, Mojsijeva djeca: Izak, Japet, Sem i Ham te Kain, Juda i Holoferno, Vlado Gotovac, Jules Superveille i Julio Cortázar. Također, neće se libiti da posveti pjesme ocu i majci koje odista odišu prisnošću i vjerom u postojano očinstvo i majčinstvo. Pritom nas neobičnom snagom privlače poetske slike koje po metodi dostupne sličnosti potpomažu i vrsnosti pjesme, npr.: „parketi koji se dižu kao mrtvaci“.

Ako se dosadašnja povijest očitovala kao zaborav bitka, pitamo se, čitajući Katunarića, neće li dokinućem zaborava biti dokinuta povijest. Ipak ne, zahvaljujući njemu i sličnim poetskim pregaocima, koji vraćaju dušu svijeta na vidjelo, kao jezični korelat koji nije lišen protega, kakvoće i dinamike, mi i nadalje znamo dokle se stere ovo naše tlo pod nogama, kakva je oćuta, od koje je ljepotne tvari i konfiguracije stvoren te se nadamo da ipak postoji vezivno tkivo koje nam na tom tlu dopušta da i nadalje bivamo i još k tome da pišemo pjesme kao saopćivi simbolni arhetip. Zaključno, kao što to radi Dražen Katunarić. Mogli bismo još ove zadnje riječi polirati jednom avangardnom misli: umjetnost poezije ne teži ni za čime, teži jedino za time da bude poetska umjetnost koja nam nešto, između redaka i iza očinjeg vida, ipak znakovito poručuje.