Opasnost na svakom koraku

U prvom nastavku ovog feljtona naglašeno je da nam ukupno djelovanje Službe državne sigurnosti još izmiče. Naime, velik dio gradiva nastao radom tajne političke policije nije dostavljen Hrvatskom državnom arhivu i ostaje nam jedino nadati se da se i dalje nalazi u nekom spremištu hrvatske obavještajne zajednice. Istraživačima i drugima zainteresiranima još nije, pored ostalog, omogućen uvid u evidencijsku dokumentaciju službenika i Službinih doušnika, korespondenciju tajne policije s partijskim i drugim državnim te republičkim centrima odlučivanja te niz operativnih akcija uperenih protiv „neprijatelja poretka“. Stanovita količina, nazovimo je ovom prigodom, redovite uredovne dokumentacije (godišnji izvještaji o radu i sl.) ipak je nekim čudom predana Državnom arhivu pa nam, makar okljaštrena, ipak otvara prozor u tajnoviti i zlokobni svijet djelovanja tajne policije. Dokument kojem ćemo u ovom nastavku feljtona posvetiti pozornost omogućava nam – pored dokumentacije iz famoznih dosjea – uočavanje temeljnih područja interesa SDS-a na prijelazu iz 1970-ih u 1980-e. Riječ je o dokumentu naslovljenu Programska orijentacija i program rada za 1979. godinu i klasificiranu oznakom strogo povjerljivo.

„Neprijateljska djelatnost“ iz redova vjerskih zajednica

U najkraćim crtama, tajna je policija početkom 1979. posvuda vidjela „neprijatelje poretka“, podjednako unutarnje i vanjske, k tome još i u međusobnoj sprezi. „Neprijatelj u zemlji“, navedeno je u uvodnom dijelu dokumenta, „pripremajući se za, kako često ističe, nastupajuće krizne događaje vrši pripreme da ta stanja što bolje iskoristi. Karakteristično je njegovo nastojanje da u zemlji ostvari čvrstu spregu između ideološki raznorodnih struktura radi stvaranja ‘jake intelektualne opozicione jezgre’, koja bi trebalo da predstavlja značajan politički faktor u zemlji i inozemstvu.“ O kome se točno radilo? Prema tipologiji SDS-a „neprijatelj u zemlji“ bile su ove skupine: hrvatski nacionalisti, frakcionaški dio bivšeg rukovodstva Socijalističke Republike Hrvatske, srpski nacionalisti, talijanski nacionalisti „s obilježjima iredentizma“, neprijatelji „s birokratsko-dogmatskih pozicija“, anarholiberali, neprijatelji „iz redova vjerskih zajednica“ i neprijatelji s pozicije „podrivanja ekonomskih osnovica“. U inozemstvu je, pak, najveću pažnju trebalo posvetiti hrvatskim emigrantskim organizacijama, koje su sve odreda okarakterizirane kao „fašističke“. Radilo se o organizacijama: Hrvatsko narodno vijeće, Hrvatsko revolucionarno bratstvo, Hrvatske osloboditeljske snage, Hrvatski narodni otpor, Ujedinjeni Hrvati Evrope, Hrvatski narodni odbor, Hrvatska republikanska stranka i Ujedinjeni Hrvati Francuske. Svaka veza između nekog domaćeg disidenta ili tek čovjeka u vezi sa svojom rodbinom, primjerice, u Zapadnoj Njemačkoj, poput upućivanja pisama ili primitka emigrantske literature te tiska, mogla se, dakle, proglasiti „vezom s fašističkim elementima“.

Živko Kustić, glavni urednik Glasa Koncila, u razgovoru s biskupima i redovnicima
Fotoarhiv Glasa Koncila

Kako se glavnina djelovanja tajne policije tematizirana u ovom feljtonu odnosila na „hrvatske nacionaliste“, potrebno je pažnju čitatelja skrenuti i na njezino postupanje prema drugim „neprijateljima poretka“. U spomenutom dokumentu velika je pozornost posvećena djelovanju klera. Vjerno se držeći ocjene Vladimira Bakarića o tome da postoji namjera „u nekim krugovima u svim crkvama da svoje antikomunističke poglede i tendencije pokriju plaštem borbe za nacionalne interese“, SDS je početkom 1979. odlučio još veću pozornost posvetiti „antidržavnom djelovanju“ svećenstva i sl. Stoga je odlučeno – u prvom redu – posvetiti se ovim zadacima: praćenju zatvorenih sjednica „rukovodećeg klera“, svih zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije, dodira „naših biskupa s Vatikanom“, raznovrsnih djelatnosti redovničkog klera, kod muških redova prvenstveno isusovcima, franjevcima, dominikancima, kapucinima i salezijancima, te istaknutijim ženskim redovima, „najposjećenije crkvene manifestacije: razna hodočašća, obilježavanje raznih godišnjica, komemorativne svečanosti, manifestacije povodom uskrsnih i božićnih praznika i slično, jer kler kroz provođenje ovih manifestacija nastoji ojačati svoj utjecaj, pri čemu ekstremni pojedinci nalaze prostora za svoje neprijateljsko djelovanje“, „djelovanja obrazovnih institucija vjerskih zajednica“ te posebno „neprijateljsko djelovanje pojedinaca iz redova klera na pastoralnom radu u inozemstvu“.

Posebno je, pak, naglašeno kako treba pojačati postojeće obrade – tj. oblike nadzora – nad zapaženim pojedincima „iz rukovodećeg [sic!] vrha vjerskih zajednica“, poput „nadbiskupa Kuharića, riječkog nadbiskupa Pavlišića, splitskog nadbiskupa Franića, šibenskog biskupa Arnerića, zadarskog nadbiskupa Oblaka, đakovačkog biskupa Kosa, pomoćnog zagrebačkog biskupa Škvorca, ravnatelja za inozemnu pastvu Vladimira Stankovića, urednika ‘Glasa Koncila’ Živka Kustića, episkopa Nikolaja, Simeona, Jovana i drugih“. Dakle, neovisno tome što je, primjerice Katolička crkva nastojala odnose s režimom držati barem u stanju primirja, svejedno ju je tajna policija držala za jednog od najopasnijih neprijatelja.

„Fašistička emigracija“

Tematizirani dokument vrijedan je povijesni dokument jer pokazuje do kojeg je stupnja SDS uspio u hrvatske emigrantske organizacije infiltrirati svoje doušnike. Primjerice, navedeno je kako je 1978. Bruno Bušić u redove Hrvatskog narodnog vijeća „uspio okupiti ne samo ekstremiste iz tzv. ‘hrvatskog proljeća’ (…) već i izvjestan broj terorista“ iz redova Hrvatskog revolucionarnog bratstva i „drugih ekstremnih organizacija“. Stoga je odlučeno da se „započeta aktivnost“, posebno preko suradnika Oskara i Ivana nastavi. Ali i da se operacionalizira „ugradnja“ novih, tj. suradnika Gvido, Janko i Labud. „U narednom periodu“, zaključeno je, „posebnu pažnju treba posvetiti vezama pripadnika Hrvatskog narodnog vijeća, a napose proljećara sa našim građanima u inozemstvu i zemlji. Realizirane obrade ‘Kupa’ i ‘Teolog’“ – koje nisu predane Državnom arhivu! – „i druge najbolje ilustriraju postojanje takvih veza i tendencija da se te veze sa zemljom prošire, naročito sa nacionalističkim elementima“.

Pažnju tajne policije, kako je navedeno, privukla je i emigrantska Hrvatska republikanska stranka, koja je činila dio Hrvatskoga narodnog vijeća na čelu s Matom Meštrovićem, ali je zadržala organizacijsku samostalnost. SDS je bio uglavnom upoznat s unutarnjim odnosima u stranci, i to preko suradnika nazvanih Sever i Branko. Posebno mjesto pripalo je emigrantskoj organizaciji Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Premda ju je SDS „uspio unakaziti“, uz vrijednu pomoć „njemačke i australske policije“, zaključeno je da organizacija „još uvijek raspolaže s izvjesnim brojem obučenih terorista i znatnijim novčanim sredstvima, koje želi namjenski iskoristiti“. Za tajnu policiju najopasniji je bio „glavni punkt“ organizacije „u Evropi“. Stoga mu je posvetila velik broj suradnika, poput Oskara, Marka, Marinka i Šimuna. Ipak, navedeno je dalje, „jedino preko ‘Oskara’ ostvarujemo dublji uvid u neprijateljsku djelatnost“ organizacije. Opet treba konstatirati kako je samo dio izvještaja navedenih suradnika predan na pohranu u Državni arhiv.

SDS u lovu na strance

Velik dio pažnje u predmetnom dokumentu posvećen je suprotstavljanju SDS-a stranim obavještajnim službama u neposrednoj blizini Jugoslavije. Već na prvi pogled iznenađuje u kolikoj je mjeri SDS uspio infiltrirati svoje suradnike u američke vojne baze u Italiji, Grčkoj i drugdje. Primjerice, planiran je nastavak operativne akcije Maun, usmjerene špijuniranju vojno-obavještajnih središta SAD-a u Rimu, Napulju, Ateni i drugdje. Tako je, pored ostalog, regionalnom središtu SDS-a u Splitu naloženo da prioritet dade „dubljem“ prikupljanju podataka o američkoj bazi u Brindisiju. Primjerice, na dva načina. „Intenzivnije nego prošle godine“, navedeno je, obrađivati Muter Franka, koristeći suradnika ‘Tin 2’ i druge mogućnosti Službe u tom rajonu. Sa ‘Tinom 2’ urediti vezu tako da ga se može češće osobno kontaktirati i u mediteranskim lukama, kao i posebnim sistemom veze, i postepeno realizirati zadatke što proizlaze iz već sačinjenog plana.“ Ali i tako da se raščisti „situacija“ sa suradnikom Sašom (zaposlenim kod Amerikanaca u SR Njemačkoj).

Način s pomoću kojeg je SDS nastojao „probiti“ Amerikance bio je i infiltriranje „suradnika – dvojnika“, tj. osobe koju bi oni sami „angažirali“, a u biti bi djelovala kao špijun jugoslavenske tajne policije. Tako je predviđen nastavak djelovanja „kombinacije Lord“. Čini se da su Amerikanci počeli nasjedati na dvostruku igru SDS-a. Jer, kako je ocijenjeno, „čitav dosadašnji razvoj ove kombinacije ima pozitivan tok, te je ona sada dovedena do točke kad moramo odlučiti da li ćemo ‘Lorda’ plasirati u svojstvu suradnika – dvojnika (‘dozvoliti im da ga angažiraju’) ili ne. Odluku o tome trebat će donijeti bez daljnjeg odlaganja (Centar Osijek).“ Ostaje nepoznato, a vjerojatno se odgovor krije u nekom od skladišta hrvatske obavještajne zajednice, kako je sve završilo, tko je Lord i sl. Naravno, Amerikanci nisu bili skroz naivni te su neke doušnike SDS-a uspjeli otkriti. Primjerice, suradnicu Nanu, zaposlenu u stožeru zelenih beretki u Münchenu. „Zavisno od razvoja njene situacije“, navedeno je dalje, „(bila saslušavana od pripadnika CIA-e zbog sumnji da je u vezi sa našom Službom) (…) kontaktirat ćemo je isključivo u zemlji.“

Zanimljivo je da je SDS potkraj 1970-ih počeo „obrađivati“ i Fitzroya McLeana, nekadašnjeg šefa britanske vojne misije u Titovu štabu u vrijeme Drugoga svjetskog rata. „Kao što je poznato“, istaknuto je, „tokom protekle godine zaveli smo nad njim obradu zbog osnova sumnje da ne samo britanskoj, već i američkoj obavještajnoj službi pribavlja informacije iz naše zemlje. Rezultati naših mjera pokazuju da je ova mjera bila ispravna.“ Mnogo se nade polagalo i u angažman suradnika Donata, koji je uživao „izuzetno povjerenje rukovodećeg kadra Generalnog konzulata Velike Britanije u Zagrebu. „Kad bi bio adekvatnije vođen i korišten“, preporučeno je, „ovaj suradnik mogao bi nekoliko puta godišnje ‘snimiti stanje’ na Generalnom konzulatu, a kako se do njegovog mišljenja drži, i sukcesivno utjecati na stvaranje mišljenja ovih diplomatsko-konzularnih predstavnika o stanju prilika u nas.“ Treba, dakle, primijetiti da je SDS suradnike koristio ne samo kako bi saznao što drugi rade nego i kako bi širio prorežimsku propagandu u inozemstvu. O navedenome, također, u Državnom arhivu nema mnogo dokumentacije.

SDS se u nekim slučajevima uspio infiltrirati visoko. Tako je suradnik Viki bio „ugrađen“ u središte policije u Parizu. Bio je, istina, još sumnjičav i nepovjerljiv pa je ocijenjeno da je jedan od prvih zadataka „da u okviru postojećeg koncepta dalje radimo na razvoju i učvršćivanju ovog odnosa“. S druge strane, eventualna uspješna „ugradnja“ operativne kombinacije Lučo dosta je obećavala. Ako bi regionalno središte SDS-a u Rijeci uspjelo u svojim planovima, tajna bi policija mogla računati na dragocjene podatke o najvišim časnicima francuske Legije stranaca.

K R A J