Obrazovanje je budućnost Hrvatske

Izborna kampanja i ponovni izbor Damira Borasa za rektora Zagrebačkog sveučilišta protekao je u, za Hrvatsku, normalnim ideološkim i svim drugim polarizacijama, koje su bile važnije od rada i programa. Upravo program i buduće djelovanje rektora Borasa razlog su ovom razgovoru.

Gospodine Boras, jeste li rektor najstarijeg sveučilišta u Hrvatskoj?

Kad se govori o starosti Sveučilišta, važno je pitanje kontinuiteta. Zadar je imao sveučilište u doba kad ga u Zagrebu nije bilo, ali tamo nije bilo kontinuiteta jer je staro zadarsko sveučilište ukinuto s dolaskom Napoleona u Dalmaciju i u Zadru punih 195 godina nije bilo samostalnoga sveučilišta. Ipak, nikako ne smijemo zaboraviti ni zanemariti tu veličanstvenu tradiciju. Stoga ja često kažem kako je Zadarsko sveučilište prvo, ali je Zagrebačko najstarije.

Kada je tako, zašto je nakon vašeg reizbora splasnuo interes većine medija za sadržaj programa rada u vašem novom mandatu?

Iskreno rečeno, većinu tih medija to nije zanimalo ni prije pa su, zbog privida demokratičnosti, moj program predstavili u izvodima i s najgorim mogućim komentarima.

Damir Boras / Snimio Mirko Cvjetko

Nešto su i hvalili.

Da. Pretjerivali su u pohvalama i hvalospjevima druge strane. Općenito, njih nije zanimalo kakav je moj program, nego ih je zanimalo kako pomoći interesnoj skupini koju je zanimalo preuzimanje vlasti na Zagrebačkom sveučilištu.

Zbog očitih navijanja i manipulacija za drugi mandat pridobili ste ne samo dekane nego i većinu javnosti?

Hvala većini koja me podržala iako je, čitajući novine, javnost mogla dobiti drukčiju sliku. Ipak narod zna čitati između redaka i vidjeti da se radilo o uvjerenjima, manipulacijama i predrasudama koje nisu nudile istinu. Ali Sveučilište je imalo štete od toga.

Zašto?

Primjerice, kao član jedne velike i važne međunarodne udruge Zagrebačko je sveučilište, u povodu 350. godišnjice osnutka i kontinuirana djelovanja u tome razdoblju, trebalo 2019. dobiti organizaciju generalne skupštine te udruge. Kako je predsjednik – kojemu smo pomogli da postane predsjednik – čitao naše novine i stekao dojam da ja više neću biti rektor, nije nam dodijeljena organizacija skupštine te udruge. Organizaciju je dao jednom engleskom sveučilištu tvrdeći da je postupio odgovorno.

Ima li taj čovjek kakve prisnije veze s Hrvatskom?

Ima, žena mu je iz Hrvatske. Nije on protiv nas, ali je dobio krivi dojam. Takav jednostrani pristup medija štetio je Sveučilištu. I vaša pitanja, koja ste mi pročitali, utemeljena su na tzv. aferama na Sveučilištu u Zagrebu, za koje se pokazalo da ih nije bilo.

Onda, recite što ćete u novom mandatu promijeniti?

Prije svega moramo čekati novi zakon, koji se priprema, nažalost, sa samo jednim predstavnikom svih javnih sveučilišta u Hrvatskoj, i to u ime Rektorskoga zbora. Nikada se dosad nije dogodilo da svako od tih devet javnih sveučilišta nema u povjerenstvu za pripremu zakona svojega predstavnika, a Sveučilište u Zagrebu, koje je veliko kao sva ostala zajedno, barem dva ili tri.

Zašto se to dogodilo?

Kada smo to pismeno upitali Ministarstvo, dobili smo bizaran odgovor da ćemo kroz javnu raspravu, tijekom dva tjedna, kao i sve građanstvo, imati mogućnost davanja primjedaba na zakon.

Je li to atak na autonomiju?

Jest! Nitko me ne može uvjeriti da sveučilišta, koja su autonomna i koja moraju osigurati obrazovnu budućnost Hrvatske, ne trebaju imati barem po jedan glas koji bi obrazložio kakav nam zakon treba. Ona sama po sebi predstavljaju zainteresiranu javnost i morala bi sudjelovati s više svojih predstavnika u izradi zakona.

Umjesto njih to će raditi birokrati?

Radit će razni članovi svih sveučilišta, koji nisu predstavnici sveučilišta.

I, što će vam biti primarno u rješavanju položaja Sveučilišta?

Da bi sveučilišta mogla funkcionirati, moraju biti adekvatno financirana. Isto tako moraju biti financirana i istraživanja. Osobito je važno da nastava i cjelokupno obrazovanje izviru iz znanstvenih istraživanja. Europa, odnosno Europska komisija, prošli je mjesec posebno naglasila da je potrebno udvostručiti izdvajanja iz proračuna za visoko obrazovanje i znanost. U prosjeku Europa izdvaja od 1,4 posto do 1,8 posto, a mi 0,8 posto, što je nedovoljno. Naša strategija već tri godine zalaže se da se izdvajanja povećaju na 1,4 posto, a sve je izglednije da će – zbog rasta BDP-a i zadržavanja istih iznosa financiranja – udio pasti na 0,6 posto. To kaže Europska komisija, ali i Europska udruga sveučilišta (European University Association). Odluka je Europske komisije i da sve države Unije moraju dodatno izdvajati jedan posto iz proračuna, ne za plaće istraživača i suradnika, nego za čista istraživanja. Europa za znanost umjesto sadašnjih 80 mlrd. eura zagovara ubuduće od 140 mlrd. do 180 mlrd. eura. Mi za znanstvene projekte izdvajamo 90 milijuna kuna, odnosno jedva 12 milijuna eura.

Možda će se to u nas povećati smanjenjem broja studija, kako se obično radi?

Ne mogu komentirati što se prije događalo, ali broj studija se stalno mijenja jer se neki zastarjeli ukidaju ili transformiraju i stvaraju novi. Mora se znati, a ne zna se, da je Zagrebačko sveučilište i kao cjelina najbolja znanstvena ustanova u Hrvatskoj; proizvodi najviše radova, a nakon Sveučilišta kao cjeline slijede ga i pojedini fakulteti kao samostalne njegove sastavnice, prvo Medicinski fakultet, pa tek tada dolazi Institut Ruđer Bošković, a nakon toga više naših fakulteta koje predvode Fakultet strojarstva i brodogradnje i Fakultet elektrotehnike i računarstva.

Institut Ruđer Bošković je tek na trećem mjestu?

Ruđer je dosta stagnirao zbog politike. Na Ruđeru se financiraju projekti triju, četiriju najboljih znanstvenih istraživača, oni su povećali produktivnost, ali je sveukupna produktivnost Ruđera stagnirala. Zanemarena je znanstvena piramida iz koje se redovito stvaraju i odgajaju najbolji. I zato se svima moraju omogućiti znanstvena istraživanja koja su temelj za napredovanje znanstvenika.

U jednoj je televizijskoj emisiji Gordan Lauc iznio nevjerojatne činjenice o znanstvenicima koji, kada steknu određeni status, istražuju tek toliko da status održe. Je li to moguće?

Njegova dijagnoza nije sasvim netočna jer nam nedostaju instrumenti za stimuliranje izvrsnosti. Naime, vi nekoga tko nije izvrstan ne možete zamijeniti izvrsnim zbog zakona o radu i sindikata, koji štiti radna mjesta. Ipak, velika većina istraživača predano i entuzijastički radi svoj posao.

Jeste li zato dobili sudski spor protiv sindikata?

Sveučilište je dobilo spor na Vrhovnom sudu jer su nas netočno optužili. Sindikat je organizirao nezakoniti štrajk, koji je bio protiv unapređenja Hrvatskih studija i, zamislite, protiv zapošljavanja novih stručnjaka, što im nije odgovaralo. Vjerojatno iz ideoloških razloga.

Komu njima?

Jednoj interesnoj skupini za kojom su se neki iz sindikata poveli.

Vi ste protiv sindikata?

Nikako. Ja podržavam sindikat i sâm sam član sindikata. Kao rektoru članstvo mi je u mirovanju, ali kako je Sveučilište poslodavac, ja sam kao rektor morao biti na strani Sveučilišta, koje se zakonito ponašalo jer je postupilo po zahtjevu Ministarstva i ministra, koji su željeli unaprijediti Hrvatske studije. Mi smo Hrvatske studije iz statusa centra, koji je po Statutu Sveučilišta niža organizacijska razina, uzdignuli u odjel, koji je viša. Ali svi mediji, koji su bili pod utjecajem te interesne skupine, tvrdili su bez argumenata i suprotno zdravu razumu da je Sveučilište htjelo unazaditi Hrvatske studije.

Mnogi koji su završili Hrvatske studije tvrde da su unazađeni, jer im je oduzet status fakulteta.

Ti su neinformirani ili zlonamjerni. Hrvatski studiji nisu nikad bili fakultet, nego su od centra dobili status sveučilišnoga odjela, koji je gotovo jednak statusu fakulteta. Kako su mogli biti unazađeni iz nečega što nisu nikada ni bili?

Zašto nisu fakultet?

Odjel je prijelazni oblik pa ćemo vidjeti što će se dalje događati. Za fakultet bismo trebali dobiti i privolu Ministarstva, a ovako smo sve mogli učiniti unutar Sveučilišta. Prije desetak dana Akreditacijski savjet jednoglasno je prihvatio promjene, koje su predložili Sveučilište i uprava Hrvatskih studija. Time smo zahtjev bivšeg ministra Mornara od prije tri godine realizirali i svoj posao obavili.

Znači li to da su postali odjel Filozofskog fakulteta?

Nikako.

Oni tako misle.

Opet dezinformacija. Prvo, Hrvatski studiji nikada nisu bili u sastavu Filozofskog fakulteta, niti mogu biti kopija Filozofskog fakulteta, oni moraju biti Hrvatski studiji. Mi smo Hrvatske studije pretvorili u kulturološki studij, u kroatologiju, u skladu s njihovom prvotnom misijom. Tako je 24. travnja Akreditacijski savjet jednoglasno odlučio. Time smo zadovoljili zahtjeve pisma očekivanja u transformaciji i poboljšanju Hrvatskih studija.

Ne bi li tako trebalo reorganizirati i Filozofski fakultet, koji se često bavi općim i ideološkim mjestima, a ne potrebama hrvatske znanosti, umjetnosti i kulture?

Ja i dalje mislim da je Filozofski fakultet, kojemu sam pet godina bio dekan, odlična znanstvena ustanova na kojoj doduše ima mali broj pojedinaca koji se ne bave nepristranim, profesionalnim istraživanjem i zanemaruju politički neutralno djelovanje i poučavanje, čije djelovanje ima pretjeranu ideološku potku, ali većina nije takva. Ima tamo dobrih i loših pojedinaca, koji uz dobro vodstvo od Filozofskog fakulteta mogu napraviti odličnu ustanovu. Istina je da je pao interes za taj fakultet, od nekadašnjih četiri, pet tisuća kandidata sada ih je tri tisuće. Kao što je istina i da taj fakultet nikada nije oskudijevao izvrsnim kandidatima.

Zašto se Filozofski fakultet često doživljava kao ljevičarska utvrda?

Nije tako. Velika većina su profesori koji rade svoj posao bez ideoloških primisli, ali nikomu se ne smije osporiti pravo na njegov svjetonazor. Nikomu! Međutim, po statutu Sveučilište mora u svojem djelovanju biti politički neutralno.

Što to znači, konkretno?

To znači, ako sam ljevičar ili desničar – inače su floskule što je tko – ja moram u znanstvenom poučavanju reći koji sve stavovi u filozofiji i politici postoje, ali ne smijem za njih i navijati. Moram ih ravnopravno tretirati, to znači neutralno. A politika ili ideologija ne bi trebale imati utjecaja u nastavi, u izboru kvalitetnih kadrova, a najmanje ili nikako na to koga će zaposliti ili koga će poslati u mirovinu.

Što se događa.

U posljednje vrijeme imali smo slučajeva kada je nekoliko, po svjetskim kriterijima, vrhunskih profesora zbog ideologije potjerano u mirovinu, iako su njihovi odjeli tražili da ostanu u nastavi. To se nikada prije nije događalo.

To je obračun?

Meni se čini da jest.

Hoće li na Sveučilištu i dalje netko nadaren i stručan morati čekati da umre šef katedre kako bi zauzeo njegovo mjesto?

Toga se ne moramo bojati, jer se život produžio i ljudi redovito odlaze u mirovinu.

Zašto su onda mnogi nezadovoljni?

A što ako je taj šef katedre vrhunski svjetski stručnjak u punoj snazi?

Treba li se on boriti za slično sposobna nasljednika?

To se i radi. Mladi se moraju u znanosti razvijati i moraju znati da je čovjek najproduktivniji u zrelim godinama – tada je iskusan i zreo za upravljačke funkcije. U SAD-u, gdje je privatni kapital na sveučilištima, na rukovodećim se funkcijama i katedrama nalaze stručni, stariji, iskusniji, oprezniji ljudi. Svi stariji od šezdeset godina pa čak i dosta više. Mladi su naša snaga i naša budućnost, ali mi stariji koji upravljamo moramo im omogućavati da se dokažu i znanstveno-stručno napreduju.

Omogućavate li im?

Nažalost, u Hrvatskoj se nikomu ne daje dovoljno. Mi još trpimo posljedice bivšeg sustava i rata. Iz komunističko-socijalističkog sustava došla je većina ljudi koji još ne razumiju što znači autonomija sveučilišta, što znači obrazovanje, kolika je važnost obrazovanja u društvu...

Većina ih zna, ali nisu za promjene.

Do moći im je stalo.

Zato nam, misle mnogi, s fakulteta izlaze akademski građani bez znanja za stvarni život!?

Ne slažem se s tom tvrdnjom, kad je riječ o Zagrebačkom sveučilištu.

Zašto se ne slažete?

Zato što su svi studenti koji završe Zagrebačko sveučilište – koje je najbolje, najstarije i koje čini 50 posto hrvatskih studenata, 67 posto hrvatske znanosti i daje 75 posto doktora znanosti – itekako u svijetu uspješni i priznati. I objeručke su prihvaćeni.

Zašto je onda Zagrebačko sveučilište u svijetu nisko rangirano?

Ugled ne znači i mjesto na rang-listama, koje mjere činitelje koji nisu isključivo relevantni za izvrsnost. Recimo obujam znanstvene produktivnosti, broj nobelovaca itd. Nažalost, kvaliteta ovisi i o financiranju, koliko para, toliko muzike.

Znači da je Zagrebačko sveučilište zbog nestašice novca nisko rangirano?

Ne. S obzirom na financiranje daleko je bolje od mjesta koje bi se očekivalo. Isto tako kvaliteta poučavanja je izvrsna. Nedavno sam dobio dva dokumenta o rangiranju sveučilišta prema akademskim performansama u kojima stoji da smo na 420. mjestu, iako bismo po financiranju trebali biti na 1500. Svi mi koji se bavimo znanošću radimo to dobro, ali to radimo onoliko koliko si projekata financijski možemo priuštiti.

Da imate više novca, bili biste bolji?

Da. Recimo Hrvatska zaklada za znanost s povećanjem je dosegnula sto milijuna, što je malo da bi se hrvatska znanost mogla pristojno u cjelini financirati. Ipak, osim projekata najuspješnijih i najboljih znanstvenika moraju se financirati i najbolji mlađi znanstvenici, koji će tek imati vrhunske rezultate. Moramo imati tu piramidu. Ne smijemo isključivo financirati najbolje od najboljih i tako praktički financirati europske projekte u kojima oni sudjeluju. Moramo više financirati hrvatske projekte i osigurati hrvatsku znanstvenu piramidu. Svaka politika financira svoje prioritete i novac troši na te prioritete.

Zar našoj politici, i desnoj i lijevoj, prioritet nije znanost?

Vi kao da ne pratite naše medije. Recimo, ja sam potvrđen za rektora u podne, a već uvečer ta je vijest stavljena na zadnje mjesto u dnevniku jer to više nije bio politički interes interesnih skupina koje imaju znatan utjecaj u medijima.

Srozavaju li ugled Sveučilišta brojna privatna učilišta i fakulteti?

Vrsna privatna učilišta postoje, ali ona se bave manje zahtjevnim studijima, što je i logično. Ne mogu ona imati medicinski ili kemijski studij ili arheologiju ili slične studije, jer su skupi. Nemam ništa protiv privatne inicijative, ako joj je kriterij kvaliteta studija. Samo kvaliteta traži novac. Ne može se očekivati vrhunska kvaliteta bez vrhunskih stručnjaka, doktora znanosti, koje se mora platiti.

Daje li se u nas primat tehnici i prirodnim znanostima na račun humanističkih?

Ne smijemo dijeliti humanističke znanosti od prirodnih, jer su za budućnost jednako važne. Ne možemo preferirati isključivo prirodne znanosti i tehniku, iako je tehnika važna, jer bez društveno-humanističkog osmišljavanja i bez odgovorne politike ne može se naprijed. Da smo bolje predviđali, mislim na EU, imigracijske valove, ne bi se dogodile mnoge loše posljedice migracijskih kretanja.

Što je uzrok takvih migracija?

Nejednak i sebičan razvoj. Pa i Hrvatska u Europi ne dobiva nego mrvice. Devedeset posto novca europskih znanstvenih fondova odlazi u Zapadnu Europu, ponajviše u Englesku, koja nas je još i napustila, a želi da sve ostane kako je bilo. Glede sveučilišta, Engleska je dosta svojega novca uložila u privatna i javna sveučilišta i sada koristi mnoge naše znanstvenike da rade projekte za koje novac dobiva iz EU-fondova. Naše, istočnjake i Južnoeuropljane.

Jer su jeftiniji?

Oni su tamo bolje plaćeni nego ovdje, ali i manje nego njihovi. Postoji politika EU po kojoj su stručnjaci istraživači plaćeni prema plaćama u zemlji podrijetla. Ali kada se pišu uvjeti za natječaj, tada morate ispuniti jednake i jedinstvene uvjete. Dakle, naši su znanstvenici po kvaliteti jednako dobri kao njihovi, ali nisu plaćeni kao njihovi. Recimo, ja kao rektor i redovni profesor u trajnom zvanju, za projekte financirane iz europskih fondova na kojima sudjelujem, plaćen sam u iznosu otprilike jednako kao tehničar u sličnim projektima u Beču.

Da?

Kada sam to prigovorio predsjedniku Europskog istraživačkog savjeta, koji se bavi distribucijom i politikom, rekao je: Mi smo tu vezani jer je tako ispregovarala politika. Na to sam mu rekao, onda bi Mercedes u Hrvatskoj trebao koštati sto tisuća kuna, a ne tristo. Odgovorio je: Moje su ruke vezane. Ja sam mu replicirao: Ako su vam ruke i vezane, vaš jezik ne bi trebao biti.

Je li studij komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu europski kvalitetan studij?

Komparativna književnost je studij na koji dolaze sposobni studenti i jedan od prvih gdje je većina predmeta izborna. Načelno je bila odlično zamišljena i na njoj ne predaju nesposobni profesori, ali kao da im znanost nije primarni cilj.

Nego što?

Prevladala je ideologijska struja. Kao da im primarni cilj nije stvaranje kvalitetnih, odgovornih ljudi koji poštuju općeljudske, europske vrijednosti, kojima ne mogu prigovoriti ni tzv. lijevi ni tzv. desni.

Evo nas opet kod autonomije sveučilišta, koja, čini se, često čini kompromise i ustupke ne lijevoj nego ljevičarskoj ideologiji?

Neke ideološke struje sveučilišta i politike pokušale su slijediti ili rehabilitirati modele iz prethodnog jugosustava, ali većina predstavnika sveučilišta pokazala je da tako ne želi. I da nikad nije željela. Naime, prije deset godina Sveučilište se oduprlo tada predloženim zakonima, čak i protiv volje dijela tadašnje uprave, da se uvede etatizirano sveučilište kojim bi upravljala država i postavljala rektore, rektori dekane, dekani pročelnike odjela itd. Autonomija sveučilišta jest brana koja onemogućuje dnevnoj politici da se bavi takvim utjecajima i osigurava da sveučilište odlučuje što će predavati, što poučavati i koje ljude za to izabrati.

Dakle sa Sveučilišta će te „potjerati“ ideologije!?

Ideologije se ne smije potjerati sa sveučilišta, jer mladi moraju biti informirani kako bi imali osviješteno kritičko mišljenje koje će omogućiti neutralno ponašanje u nastavi i znanosti. Studenti moraju biti jednako tretirani, ne smije biti nikakve ideološke prevage ni odbacivanje drugih. Moja sloboda i moja autonomija ne smije biti na štetu tuđe slobode i tuđe autonomije.

I to pokazuje da kontinuitet sveučilišta ne može raskrstiti s prošlošću?

Ne smijemo nikada mijenjati činjenice o prošlosti! Ne može samo od nas počinjati budućnost.

Ali u nas ljevičari misle da treba zaboraviti prošlost koja im ne odgovara.

Nisu takvi samo ljevičari, ima i na drugoj strani takvih.

Samo ih se ne čuje.

To je zbog povijesne situacije. Postankom današnje hrvatske države razočarali su se mnogi koji su mislili da imaju osigurane karijere kroz različite partijske utjecaje.

Mislili su da moraju biti ministri, vođe, rektori, dekani...?

I to im se nije ostvarilo. Da je prije bilo demokracije, ja bih vjerojatno bio samo profesor na Elektrotehničkom fakultetu. Postoji providnost koja je dovela do promjene društvenih okolnosti.

Vama kao rektoru neki zamjeraju religioznost.

To me strašno iznenadilo. To se znalo i dok sam bio dekan Filozofskog fakulteta, pa nitko to nije prigovarao. Nisam nikada skrivao da sam član Starokatoličke crkve, niti sam neki bogomoljac. Odgojen sam da pomažem drugima i da nemam nikakvih predrasuda prema drugima i drukčijem mišljenju. Svaki čovjek mora pomoći bližnjemu, a ne lagati mu. Istina se može reći na lijep i ružan način, da se čovjeka ne ponizi, ali ne smije se lagati.

Jesu li odluke Vijeća za suočavanje s prošlošću povijesne ili političke?

Povjerenstvo je imalo tešku zadaću. I unatoč tomu svi su se članovi, kao pametni i ugledni ljudi, ponijeli kao svjesne i odgovorne osobe, svjesne trenutka u kojemu žive. S obzirom na to njihova odluka, koja je i politička, nije mogla zadovoljiti sve. Iako je kompromisna, ona je dobra jer je vizionarska. Budućnost Hrvatske je u zajedništvu, poštovanju različitosti i ljubavi prema domovini.

S obzirom na to ne bi li politika ubuduće morala manje više slušati interese zajednice, a ne nametati ih?

Tu ste u pravu, ali kad govorimo o toj odluci, teško je mijenjati ljude. I Mojsije je četrdeset godina putovao iz Egipta u Obećanu zemlju, ne zato što tamo nije mogao stići i ranije, nego jer je trebalo da nestanu dvije, tri generacije onih koji su pretrpjeli zlo i koji se nisu mogli osloboditi predrasuda.

Ili da nestanu oni koji su zlo činili?

Istina je i to.

Jesu li u pravu oni koji tvrde da demokratizacija društva nije pridonijela demokratizaciji Sveučilišta?

Nisu u pravu! Sveučilište je izrazito demokratsko i samoupravno. Ali ne u smislu nekadašnjega samoupravljanja u kojemu jedan autoritet izvana nameće istinu. To se vidjelo prigodom mojeg reizbora. Predstavnici dvaju, triju fakulteta su iz nekih, možda i ideoloških razloga, bili protiv mene, ali 78 posto članova Senata i više od 30 fakulteta u tajnom su me glasovanju podržali. Svi su imali svoje predstavnike, i Filozofski fakultet, i studenti. Svatko je u načelu, uz demokratske preduvjete, mogao imati predstavnika u Senatu, pa i članovi Plenuma.

Koji je izrazito politička i protustatutarna organizacija unutar Filozofskog fakulteta.

Istina je, član Plenuma može biti bilo tko izvan Sveučilišta, a to nije u skladu sa Statutom. Ali ipak smatram da studentima treba omogućiti ponešto aktivizma. Mladi se formiraju i ne treba ih u tome sprječavati.

Gdje je granica takvu aktivizmu?

Ne bi smjeli onemogućavati rad fakulteta, ne bi smjeli lagati i morali bi se pristojno ponašati. Ja sam 1971, kao i mnogi, sudjelovao u Hrvatskom proljeću, kao sitni kotačić na Elektrotehnici, i tada nismo vrijeđali profesore.

Hoće li Sveučilište u vašem drugom mandatu više utjecati na smanjenje odlaska naših mladih stručnjaka u inozemstvo? Primjerice, zapošljavanjem nadarenih?

To smo i dosad radili. Sa svojom upravom uspio sam od Ministarstva dobiti pravo da znanstvenim novacima zadržimo koeficijente i sada ih zapošljavamo. Mi smo na Sveučilištu zaposlili 933 mlada čovjeka, znanstvena novaka, što je 20 posto od ukupnog broja zaposlenih znanstvenika i nastavnika. S druge strane, nažalost, a to je vrlo važno reći, mi imamo puno više mjesta na visokim školama i učilištima, koja ne možemo popuniti jer nema dovoljno stručnog kadra.

Jer ih nedovoljno studira?

Što se tiče Zagrebačkog sveučilišta, imamo dovoljno kandidata koji žele kod nas studirati i s tim nemamo problema. Ali općenito govoreći, Hrvatska ima premalu populaciju, što je problem demografije. Na sreću, politika ove vlade relativno je dobra i izdvajanja za Sveučilište su rasla u apsolutnim iznosima, iako su relativni pali. I bitni su kada se govori o financiranju Sveučilišta.

Koliko Sveučilište godišnje izvuče iz Europskih fondova?

Mi smo za centre izvrsnosti – od trinaest u cijeloj Hrvatskoj Zagrebačko sveučilište ima ih sedam – ukupno dobili 37 milijuna kuna po centru. Dobili smo još i znatan iznos, u milijunima eura, za ostale znanstvene projekte.

U odnosu na države veličine Hrvatske, je li to malo?

Mi smo negdje na sredini. Pritom morate znati da smo nova država EU i da smo, kako sam već rekao, potplaćeni. Mogli smo više povući iz fondova, ali nismo uvijek imali potporu države u ministarstvima. Recimo, ja sam kao dekan Filozofskog fakulteta prijavio projekt od sedam milijuna eura s Institutom Ruđer Bošković, koji je mogao proći bez problema da nas jedan državni tajnik nije izbacio s liste.

Unutrašnji neprijatelji rade?

Možete to i tako reći. Mnogi ne razumiju potrebe znanosti, nisu svjesni njezina utjecaja na budućnost Hrvatske. Hrvatska je do 2016. od ukupno 812 milijuna eura dostupnih joj kroz raznorazne financijske instrumente, dobila samo 18 milijuna, a potrošila jedva 1,3 milijuna eura, što govori da je njezin apsorpcijski kapacitet samo 0,16 posto.

Tako malo?

Problem je što Zagrebačko sveučilište koje, zato što je navodni centar, može od bodova koji se daju za regionalnu pripadnost pri ocjenjivanju projekta od mogućih 25 dobiti tek pet bodova. Kada bismo u svim ostalim kategorijama bili na svjetskoj razini, od mogućih sto bodova dobili bismo tek 80 bodova, što je premalo, jer je riječ o projektima koji vrednuju izvrsnost, i zato ne možemo ravnopravno konkurirati. A najgore je to što takva diskriminirajuća ograničenja postavlja naša država. Zbog namjernih propusta politike mi nismo prije pet-šest godina, kao sveučilište, mogli dobiti 250 milijuna eura za sveučilišni kampus na Borongaju.

Niste bili podobni?

Da. Imamo dokaz da je tadašnje ministarstvo diskriminiralo Sveučilište u Zagrebu u dobivanju novca iz europskih fondova.

To je bilo za vrijeme ministra Željka Jovanovića?

On je bio ministar, ali o tome je odlučivao pomoćnik ministarstva.

Kako mu je ime?

To sada nije bitno. Što mu se sada može dogoditi, on više tamo ne radi. Nije on važan.

Stanje se mijenja i otkrivanjem imena krivaca.

Kasno je za to. Ali zanimljivo je da su nedavno ukinute indikativne liste na kojima je postojalo Sveučilište u Zagrebu, pa ono opet sljedećih nekoliko godine neće moći dobiti novac. Iako smo kao Sveučilište najjači i možemo dobiti mnogo projekata, koji ne mogu iscrpsti fondove, svejedno nas se sprečava.

Daje li EU više novca za prirodno-tehničke ili društveno-humanističke znanosti?

Tehnički projekti koštaju dosta zbog izvedbe, međutim, diskriminirani su naši centri izvrsnosti iz društvenog i humanističkoga područja, koji su, za razliku od 37 milijuna kuna po centru izvrsnosti u STEM području, dobili tek po 300 tisuća kuna, iako je bilo za njih predviđeno ukupno četiri milijuna kuna iz proračuna. Takvo golemo rezanje obećanih sredstava u najmanju je ruku bizarno!

Je li vas kada strah tehnike?

Ja sam inženjer, kako bi me bilo strah?

Može li inženjer uvijek kontrolirati tehniku?

To je filozofsko pitanje s kojim smo se susretali i u doba prve industrijske revolucije. Tehnici se čovjek prilagođava. Naravno, dio populacije nikada se neće moći prilagoditi napretku tehnologije.

A vi?

Kao stručnjak za informacijsko-komunikacijsku tehnologiju, to je moja osnovna struka, a hrvatski jezik je moj hobi i ljubav – itekako sam svjestan važnosti osmišljavanja tehnologije.

Što će nam tehnologija omogućiti za pet, deset godina?

U jednoj televizijskoj emisiji pitali su me što će se dogoditi za trideset godina.

I što ste im odgovorili?

Da na to teško pitanje može odgovoriti znanje. Moramo biti obrazovani, obrazovanje je najvažniji dio, ne možemo imati populaciju koja se neće moći nositi s tehnološkim promjenama u svijetu. Moramo imati dobre učitelje i stalno učiti. Aleksandar Makedonski je za učitelja imao najboljega, Aristotela.

Tko si danas može priuštiti takva učitelja?

Možda i mi uz pomoć umjetne inteligencije. Naravno kada bi se cijeli svijet u to htio uklopiti. Tada bi svako dijete moglo imati svojega vlastitoga Aristotela, odnosno softver koji bi svakom djetetu bio personalizirani odgajatelj i učitelj. Mogao bi to biti i robot, ali riječ je prije svega o primjerenom softveru. Dosta od toga može se već sad vidjeti, ali važno bi bilo utvrditi kako poučavati svako dijete. Vjerujem da se to sigurno može postići za trideset godina.

Možda, kada se internet ne bi bavio krivotvorenjima, falsifikatima stvarnosti i mobingom?

Falsificiranje posredovanjem interneta dokazivo je što se tiče znanosti, a što se tiče stvarnosti, mora se promijeniti zakon o internetu. Uskoro, 25. svibnja, stupit će u Republici Hrvatskoj na snagu europska Opća uredba o zaštiti osobnih podataka, po kojoj će se svi morati odgovornije ponašati, a propisane su i vrlo velike kazne, što će, nadam se, spriječiti neodgovorno ponašanje na internetu.

Imali smo takve zakone o medijima, a oni i dalje lažu.

To je pitanje sudova. Meni su prigovarali da stalno nekoga tužim sudu, ali ja kao rektor nemam izbora nego na sudu dokazati da laž nije istina. Evo u svibnju idem na takvu parnicu. Trebala je godina i pol da dođe do suda jer se sve činilo da me se sruši kao mogućeg kandidata za još jedan rektorski mandat.

Nadate li se pravednoj zadovoljštini?

Kakva korist što će taj čovjek platiti kaznu, vjerujem da hoće jer je klevetao i lagao, kada je presuda zakasnila i kada je on svoju klevetničku namjeru obavio, te je sva ta rabota uistinu donekle pokvarila percepciju javnosti o Sveučilištu. Ja nikada nikomu nisam lagao. Akademsko ponašanje pretpostavlja i nalaže da o sebi ili drugima govorite možda i kritički, ali ne smijete lagati.

Financira li Sveučilište projekte od kojih koristi imaju samo profesori?

Mi smo znanstvenoistraživačko sveučilište. Nedavno je rekao profesor Gordan Lauc da će tek za 20–30 godina neka fundamentalna istraživanja imati svoju primjenu. Ali to ne znači da se time ne moramo baviti. Mi moramo stvarati ljude koji će se time baviti, koji će se moći nositi s tim problemima. Ne možemo gledati samo primjene, moramo gledati širu sliku.

Nisu li u toj slici ipak primarni honorari profesora?

Profesori rade svoj posao, od toga žive, i za to je potrebno da budu prikladno i pošteno plaćeni. Prijeporno je kada dobivate novac bez razloga, ali kada ga dobivate za vrhunski znanstveni rad, ja smatram da to treba poticati.

A što kada se mizeran rad uz pomoć interesnih skupina proglašava vrhunskim?

To dolazi do izražaja kada određene interesne skupine upravljaju državnim novcem ili kada na to utječe politika. Na to se, primjerice, utječe stranim recenzentima.

Kako će strani recenzent prepoznati, primjerice, važnost hrvatskog jezika?

Nikako. Mi smo mala država. Zato je važno imati strategiju, imati prioritete i da Hrvatska zaklada za znanost financira hrvatske projekte. Hrvatska zaklada za znanost mora financirati, prema mojem mišljenju, i mlade znanstvenike koji su na početku karijera, a imaju dobre ideje. Takvi mladi znanstvenici nisu još dovoljno poznati ili nemaju dovoljno svjetski priznatih radova, ali zaslužuju da ih podupremo.

Je li dobar hrvatski projekt nedavno objavljivanje karte prirodnih resursa, koju je objavila HAZU?

To je odličan projekt.

Možda za onoga tko će od toga imati koristiti, a to su uglavnom stranci.

Mi moramo i javno biti svjesni što sve imamo, što trebamo čuvati i kako se prema tome ekološki odnositi. Taj projekt sigurno djeluje na opću populaciju da postane toga svjesna.

Po vodnim resursima Hrvatska je možda treća, četvrta u Europi, a po broju stanovnika možda i prva. Voda i okoliš su naše blago. Naravno, okoliš se mora čuvati adekvatno, da ne košta više nego što je stvarna cijena čuvanja. Mladi ljudi moraju biti toga svjesni.

Mislite li da ima dosta mladih ljudi kojima na prvom mjestu nisu uspjeh i bogatstvo?

Ima ih jako, jako mnogo. Od sedam tisuća studenata na Filozofskom fakultetu možda ih se tristo bavi aktivizmom, a ostali studiraju, uče i rade. Na tehničkim fakultetima takvih je i više.

Trebaju li studenti s Rektorovom nagradom imati zajamčen posao?

Nagradu dobivaju izvrsni studenti i u normalnim okolnostima bilo bi normalno da njezini dobitnici dobiju posao i budu naša budućnost. Zato je neizmjerno bitno da država prepozna važnost i ulogu obrazovanja. Obrazovanje je glavni prioritet.