Muzički biennale Zagreb

Muzički biennale Zagreb od prvoga se svjetlonosnog i šokantnog prodora 1961. otkriva kao konkretno zvučeći prostor nad novonastalom posterupcijskom plohom koju oživljavaju heterogene energije i nanosi te potvrđuje kao festivalski laboratorij u kojem se susreću, sudaraju, iskre ideje i mišljenja, metode, stilovi i filozofije, ubrzavajući tako procese preobrazbe glazbe, umjetnosti i društva. Povijest ili još sadašnjost (zbog neispunjenih očekivanja na razini prometejskog elana ishodišne geste), Biennale je raspršena legenda kojoj punu istinu i smisao pokušavamo prepoznati, ali i oživiti njezin obnoviteljski potencijal. U potrazi za smjerom i pitanjima koja bi trebala pokretati suvremena istraživanja i akcije mogli bismo ponoviti poziv Luciana Berija iz 1962. i reći da je potreban „poseban način razumijevanja i mišljenja glazbe... moralni stav prema glazbi i svijetu“.

Milko Kelemen iza Igora Stravinskog na jednoj
od prvih bijenalskih priredbi

 U tom polifono organiziranu mnoštvu razabiru se neujednačene karike lanca prvih bijenalskih godišta, koja su ipak više konstelacije mogućega nego realizacije postojećih i dalekosežnih vizija. Stoga nas skromni tragovi svih – i multimedijskih – zapisa proživljenog i konkretnog iskustva navode da „mjesta sjećanja“ učinimo osnovom eventualnih rasprava o tom dinamičnom i presudnom povijesnom sloju naše glazbene kulture, pa i polugom njegovih interpretacija s diferenciranom akcentuacijom. Vrijedi se upitati što o znakovitom rasponu između snova i vizija bijenalskih autora, samopostavljenih obaveza i realnog kapaciteta sredine, o zaustavljenom ili zaleđenom kreativnom zamahu govori neostvareno: Centar za suvremenu muziku Muzičkog bijenala Zagreb 1967. i tek djelomično izvedena opera Apokaliptika osnivača Biennala Milka Kelemena. Na simboličnoj se razini prosvjetiteljsko-festivalska bijenalska kreacija i realizacija mogu prispodobiti sa sudbinom tog najambicioznijeg i u potpunosti neizvedena Kelemenova djela.

Seadeta Midžić

„Tek je nakon 1961, nakon osnivanja Zagrebačkog muzičkog biennala, jugoslavenska muzika s jasnim akcentom i prepoznatljivim vlastitim glasom stupila u svjetska glazbena zbivanja... Stjecanje znanja izvana kao i iznutra bila je dakle principijelna i djelotvorna posljedica Zagrebačkog muzičkog biennala.“

Ulrich Dibelius

„Glazba u Jugoslaviji, koja i inače svojom poviješću iskazuje znatno stilsko zakašnjenje, zaustavljena je u razvoju najprije drugim svjetskim ratom, a potom i ideologijom socijalističkog realizma. Stvari su se u tom smislu tek sporo mijenjale a Zagrebački biennale je pritom odigrao važnu ulogu.“

Milko Kelemen

„Osnivanje Centra za suvremenu muziku Muzičkog bijenala Zagreb proizašlo je dakle, kao prvo iz latentnog stanja pripremljenosti i potrebe za organizacijom i sistematizacijom rada, koji se do sada, prepušten pojedinačnim inicijativama, vremenski i prostorno razasut, nepotrebno trošio prije nego što je donosio neke značajne rezultate. Kao drugo, osnivanje ovog centra uvjetovano je Bijenalom... Zadatak je Centra za suvremenu muziku prije svega, da registrira i sistematizira informacije o fenomenu nove muzike i to na najšire mogućoj osnovi, da dobivene podatke koristi u muzikološke svrhe, ali istovremeno, što je u ovom trenutku još važnije, da na njima osnuje najrazličitije oblike svog publicističkog i propagandnog rada.“

Eva Sedak

„...bijenalska ‘injekcija’ postavila je generacije hrvatskih skladatelja pred imperativ suočenja sa suvremenošću po svjetskim kriterijima, što je jasno ukazalo na neodrživost anakronih pojava do kraja pedesetih godina ovog (XX.) stoljeća, a usporedo se u hrvatskoj skladateljskoj praksi počela iskušavati prijemljivost i protežnost svjetskih avangardnih pojava, ma koliko raznolike one bile (npr. totalna serijalizacija kod Messiaena i Bouleza, nedeterminizacija kod Cagea, aleatorika kod Bouleza i Stockhausena, grafičke notacije i glazbene grafike kod Cagea, Haubenstock-Ramatija, Logothetisa, Kagela, Ligetija itd.). U recentnijim istraživanjima hrvatske glazbe nakon II. svjetskog rata jasno se uočila funkcija ove bijenalske ‘injekcije’. Tako Koraljka Kos predlaže da se hrvatsku glazbu nakon 1961. svrsta pod ‘novi zvuk’, Petar Selem piše o ‘novoj hrvatskoj glazbi’, Nikša Gligo o ‘estetskim tendencijama u razvoju hrvatske nove glazbe’.“

Nikša Gligo

„... Kad sam 1971. godine s Arrabalom i Kieselbachom počeo raditi na operi-baletu Apokaliptika (narudžba Berlinske opere, op. a.), bili smo prisiljeni u okvirima tradicionalne operne kuće na nov način artikulirati prostor i svjetlo. Mogao bih, međutim, po prostornim i svjetlosnim dimenzijama predočiti i posve novu, utopijsku verziju Apokaliptike.“

Milko Kelemen