Maestralna Barbara Cerar

Nova, osamdesetominutna predstava Drame Slovenskoga narodnog gledališča Ljubljana  i Moving Music Theatera iz Bitole, praizvedena 26. svibnja u 21 sat u događajima prepunoj Ljubljani na otvaranju 5. Drama Festivala, nastala je na temelju najnovijega, naručena teksta hrvatske autorice Maje Hrgović i u režiji, glazbi i scenografiji makedonskog autora Marjana Nečaka, s Anom Bunteskom kao autoricom stihova.

Drama je Maje Hrgović replika na Andersenovu Djevojčicu sa žigicama: djevojka s violinskim žicama pokušava egzistirati u žicama ispresijecanoj Europi. Prevoditeljica i dramaturginja Darja Dominkuš hrvatski naslov Djevojčica sa žicama prevodi u Deklica s strunami, naglašavajući glazbeni dio.

Predstava na komornoj tavanskoj Maloj sceni SNG-a sugerira skučene prostore Europe i neeurope, uma, zatvorene emocije i zaključana duha, ali i konjsku strunu, bič, strune i žice života, bitka i bića....

Suvremena dramska opera mijenja vizuru kazališta /  Snimio Peter Uhan

Egzistencijalna situacija predočena je na početku kao ulazak u svijet glumice u sivo-crnu kostimu, poslije otkrivene plave kose, koja šćućurena čeka svoju sudbinu i priliku. Glumačke i preobrazbe kostimografkinje Nataše Filipović i redateljska koncepcija podsjećaju me na ilustracije i značenja Andersenove tmurne bajke W. H. Robinsona iz 1913, ali i na figure Dickensova Cvrčka na ognjištu i Perdueovu ikonografiju, s fokusom na položaj nadarene umjetnice u današnjim društvenim neuvjetima.

Violinističino odijevanje velike kutije umjetnosti i stavljanje strune na vrat slika je sebeizlaganja, razapeta mučeništva u okviru očeva violončela, Europe, žene i umjetnice. Početno provjeravanje identiteta, pitanja suca, graničnika, političara, provokativan off-glas koji traži razloge odlaska u navodnu Europu bez granica uvlači gledatelje u igru i sudište našega svijeta.

Izvrsna Barbara Cerar kao Deklica hrabro, strastveno i beskompromisno vodi publiku filmskim vlakom u Europu, uz različite glazbene stilove i sudbinske izraze. Dojmljiva Nečakova glazba (rock, pop, električna glazba, cirkus, opera dvaju solista) u križište stavlja europske trgove, emocije i događanja. Maestralna slovenska pjevačica i glumica bogata glasa, punih tonova i široka raspona od brehtijanskog recitativa Majke Courage i Prosjačke opere do opernih arija tekstom i songovima na slovenskom, engleskom i njemačkom izvodi težak tekst Maje Hrgović, premrežen alegorijama autoriteta i Europe i figurom oca kojega više nema.

Uroš Fürst kao Otac, faustovska mora, hamletovska slutnja, prijetnja koja uličnu glazbenicu koja želi postati priznata violinistica progoni tijekom putovanja, ostvaruje dimenzije straha kao klaun, slijepac, napušteni muž, carinik, kondukter, glumački i pjevački pratitelj.

Barbara Cerar u žicama i žigicama cirkusa, uličnoga teatra, onostranosti, snova i metafizičnosti osvaja trenutnim mijenjanjem identiteta, kostima, skrivanjem iza kovčega, sjedanjem i hodanjem po rubu, otvaranjem kutije violončela sa spremljenim očevim cipelama. Gudi po strunama svoga vrata (najdojmljiviji dio predstave), skida kapu, stavlja vlasulju, pokazujući luk života od djetinjstva do starosti na ulicama Europe, od ljeta do zime.

Nečakova režija i scenografija spajaju granice svjetova i umjetnosti: perone, prozor vlaka, prtljagu putnika i umjetnika, instrumente i glazbenu kutiju sjećanja i nadanja.

Razrađen pokret (koreograf je Žigan Kranjčan) stapa se s prolazom vlaka života i s videom Marina Lukanovića u kutiji violončela i s toplom tajnom u violini obloženoj vunenim pletivom. Na unutarnjem dijelu poklopca kutije za violončelo prikazuje se prolaženje vlaka, očevo balansiranje na vlaku i njezino sviranje na gradskom trgu, čuđenje, strah u krupnim kadrovima. U kovčegu-kutiji prikazuje se film djetinjstva, a na velikome zidu u pozadini vlak, život, protjecanje. Na crnom su horizontu i stihovi pjesama na različitim jezicima ili dijelovi razgovora i monologa fiktivnih ili stvarnih, ispisani različitim fontom i brzinom, samizdati romana struje svijesti ili tijeka misli, pop-kulture, grafiti koji pokušavaju nešto promijeniti.

Ova je „suvremena dramska opera“, „metaforična dramsko-glazbena partitura“ promijenila barem dio vizure kazališta, umjetnosti i europskih strahova i nadanja.

Uz velike pohvale treba spomenuti i mogućnost usporedbe s Dnevnikom jednog luđaka, monooperom bitolskoga teatra Marjana Nečaka, Ozrena Grabarića i Marina Lukanovića iz 2017. na Sceni Ribnjak u Zagrebu, prema Gogoljevu tekstu.

Slika kutije kao zatvora i alegorija vladanja svjetskih sila nad malim čovjekom, duševna kriza na zidu osamljenosti poveziva s Bulgakovom, represivnim sustavima i svijetom u kojemu dom ne mogu naći milijuni raseljenih duša pridonose karizmatičnim učincima obiju predstava pred gledateljima kojima daju nadu u život bez žica, a sa strunama glazbene i glumačke umjetnosti.