Mađar među nabisovcima

Moderna galerija u Zagrebu u suradnji s Muzejom Rippl-Rónai iz Kaposvára organizirala je i realizirala izložbu József Rippl-Rónai – prvi majstor mađarskoga modernog slikarstva. To je prvo predstavljanje prvaka mađarske moderne u Hrvatskoj. Pomoć u pripremi i organizaciji izložbe pružili su Veleposlanstvo Mađarske i Mađarski institut u Zagrebu. Uvodni tekst u katalogu potpisuje ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić, a glavni tekst mađarski stručnjak János Horváth, dok Melinda Géger piše Skedarij. Izloženo je više od sedamdeset slika, što omogućava širi uvid u život i opus za Mađare itekako važna slikara u kontekstu međunarodne umjetničke produkcije famoznoga fin de sièclea, dinamičnih zbivanja na prijelazu 19. u 20. stoljeće, osobito kada je riječ o Austro-Ugarskoj Monarhiji. To je vrijeme koje u Mađarsku i Hrvatsku donosi Jugendstil, odnosno secesiju, čiji su nositelji mlađi umjetnički naraštaj oporbenoga duha. Jószef Rippl rođen je 23. svibnja 1861. u Kaposváru. Poslije dodaje umjetničko ime Rónai. Nakon gimnazije studira farmaciju da bi radio u kapošvarskoj ljekarni i kao kućni učitelj u obitelji grofa Zichyja. Dok je živio s njima, pohađao je satove likovne umjetnosti na isusovačkom institutu u Kalksburgu kraj Beča i kopirao slike starih majstora. Od godine 1884. do 1887. studira na Umjetničkoj akademiji u Münchenu kod Wilhelma von Dieza i Johanna Caspara Hertericha, gdje crta po živim modelima, a ne po kopijama klasičnih skulptura. Sa stipendijom mađarske vlade odlazi u meku europske umjetnosti, Pariz.

Moji modeli u mom vrtu u Kapošvaru (Slikar s modelima), 1912.

Prijateljstvo s
Maillolom i Vuillardom

U Parizu radi u atelijeru mađarskog slikara Mihálya Munkácsyja, kao šegrt i asistent, od 1887. do 1901. Zadaća mu je bila preslikavati majstorove ranije slike po narudžbama trgovaca umjetninama. Preslike je Munkácsy popravio i potpisivao kao svoje. Na taj je način Rippl naučio slikarske trikove najboljega mađarskog slikara žanra. To su bile tzv. pariške salonske slike.

Godine 1888. upoznaje Francuskinju Lazarine Baudrion, s kojom se oženio i koja mu je bila životna i umjetnička partnerica, dijeleći s mađarskim boemom i siromašnim slikarom sudbinu, dobro i zlo. Bili su prožeti visokim umjetničkim idealima. Józsefu pomaže omiljeni mlađi brat Ödön slanjem paketa s namirnicama. Godine 1889. posjećuje mitski Pont-Aven u Bretanji i u Parizu unajmljuje atelijer. Kada je shvatio da ne želi biti epigonskim slikarom, i da je vrijeme žanrovskoga slikarstva prošlo, prijateljski se razilazi s Munkácsyjem te s novim prijateljem, škotskim kolegom slikarom Jamesom P. Knowlesom, pariškim znancem, unajmljuje zajednički atelijer na novoj adresi. Knowles je obrazovan i informiran, govori mu o prerafaelitima i Whistleru, koji su dijelom utjecali na pojavu novoga stila, Art Nouveaua, odnosno secesije. Tada, početkom devedesetih godina 19. stoljeća, počinje se razvijati Rónaieva istinska umjetnost, a on među mnogim mađarskim slikarima postaje prvi moderni građanin Europe. Pohađa Académie Julian kod majstora Paul-Alberta Besnarda te upoznaje i sprijateljuje se s velikim kiparom Aristideom Maillolom i nabisovcem Edouardom Vuillardom. Godine 1892. potpis Rippl zamjenjuje potpisom Rippl-
-Rónai, jer shvaća da neće više biti u klasicističkom, historicističkom i žanrovskom diskursu, već da kreće dalje, u eksperiment, pronalaženje novih stilova i načina slikanja. Počeo je plodonosno stvarati u slikarstvu, grafici i primijenjenoj umjetnosti. Na pariškom Salonu izlaže sliku Moja baka, koloristički svježu i otvorenu, koju kritika hvali i na temelju koje ga slikarska grupa Nabis poziva u svoje članstvo. Među prorocima je od 1894, u vrijeme svoje crne faze (1891–1901). Grupa Nabis (hebrejski prorok): Pierre Bonnard, Edouard Vuillard, Maurice Denis, Paul Sérusier i Félix Valloton ogradila se od impresionista. Umjesto trenutačnoga dojma promicali su trajnost. Nazvali su se biblijskim imenom jer su se smatrali vjesnicima novoga početka nove umjetnosti. Smatrali su da umjetničko stvaralaštvo mora početi kao tabule rasa, od nule, od bijeloga papira ili platna, i da se slikarstvo mora osloboditi svih akademskih ukrasa. Njihova je umjetnost pod utjecajem engleskih prerafaelita, slikarstva 14. stoljeća i japanske umjetnosti drvoreza. Prihvaćaju stvarnost svojega doba, modu ulice i intimnost građanske privatnosti. Rónai je primljen i u društvo mladih umjetnika Les artistes intelligents. Posjećuje atelijer Paula Gauguina, koji presudno utječe na novi naraštaj francuskih umjetnika, a 1995. i Paula Cézannea, slikara koji novom metodom, fasetnim, tonskim moduliranjem, revolucionira slikarstvo i istinski je otac modernoga slikarstva. Na Božić 1895. Siegfried Bing objavljuje knjižicu Djevice (Les Vierges) s četirima Rónaievim litografijama u boji, kojima je dospio u sam vrh moderne grafike. Prijatelj kipar Aristide Maillol savjetuje mu da radi tzv. tekstilne slike. Supruga mu Lazarine znalački ih je pretvarala u ručno izvezene moderne goblene. Osvojili su srebrnu medalju na Svjetskoj izložbi dekorativne umjetnosti 1897. Toga trena shvaća da ga primijenjena umjetnost sve više privlači. Godine 1895. Rónai u Budimpešti upoznaje bogatoga grofa Tivadara Andrássyja, koji će mu postati glavni mecena, naručitelj umjetničkih djela. Sljedeće godine grof naručuje od slikara uređenje i dizajn uporabnih predmeta blagovaonice u svojoj palači Andrássy u Budimpešti. S radom počinje 1898. Nije samo dizajnirao u cjelini svaki kutak palače, već je oblikovao i nadzirao izvedbu pokućstva, dekorativnoga tekstila, vitraja, pribora za jelo, čaša, vaza i druge opreme blagovaonice. Sve je izveo u nizovima cvjetnih uzoraka, od vijenaca, zastora, do stolova, stolaca, sagova i zrcala. Rónaievo uređenje i opremanje budimske palače Andrassy predmetima i ukrasima primijenjene i dekorativne umjetnosti doživjelo je velik uspjeh i smatra se začetkom mađarske secesijske primijenjene umjetnosti. Godine 1889. sudjeluje na pariškoj izložbi grupe Nabis s deset slika. Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. opet dobiva srebrnu medalju. Napušta Pariz nakon trinaest godina boravka i vraća se u Mađarsku. Živi i radi kod brata Ödöna, kada nastaje bratov portret, putuje u Belgiju, a zimi u Moskvu i Sankt Peterburg. U rodnome Kaposváru 1902. uređuje atelijer i slika niz interijera, zatim putuje po Italiji. Godine 1906. ima veliku izložbu u Budimpešti, koja mu donosi uspjeh u domovini, organizira i vodi niz projekata na polju primijenjene umjetnosti, a u Kaposváru, u četvrti Rimsko brdo, kupuje vilu u kojoj će provesti ostatak života. Sa suprugom Lazarine posvaja njezinu nećakinju Anellu, koju je slikar u više navrata portretirao i slikao u cijeloj figuri. Te godine, 1910, započinje razdoblje razvoja tzv. kukuruznog stila (kukuruzna faza, 1908–1918, kako ju je sâm nazvao), a sastoji se od malih gustih poteza kistom, točaka koje podsjećaju na zrna kukuruza, otvorenih, svijetlih i čistih boja.

Crtač ratnih zbivanja

Po izbijanju Prvoga svjetskog rata dobiva u Beču zlatnu medalju za izvrstan Maillolov portret pa sa suprugom putuje u Francusku. Interniran je u Maconu te u kartuzijanskom samostanu u Burgundiji. Godinu poslije pušten je na intervenciju prijatelja i vraća se kući. U Budimpešti izlaže ratne crteže iz Francuske. Godine 1916. na talijanskom je ratištu, gdje radi kao ratni izvjestitelj i crta ratna zbivanja. Poslije rata član je stručnoga vijeća za književnost i umjetnost. U Pešti je profesor na Otvorenoj školi likovnih umjetnosti i vodi popularnu umjetničku koloniju. Godine 1926. dobiva belgijsko odličje Viteza reda Leopolda, ali i tri moždana udara. József Rippl-Rónai umro je 25. studenoga 1927. u dobi od 66 godina u rodnom Kaposváru, gdje je i pokopan.

Rónai je u svojoj vili u Kaposváru uživao u udobnosti svojega imanja, slikajući isključivo bliske i poznate osobe. Slikar je privatne sfere koji slika samo ono što voli i dobro poznaje. Posebno je duboko prijateljstvo gajio s najvećim mađarskim pjesnikom, Endreom Adyjem. Smatrali su se srodnim dušama. Zato je Rónaieva umjetnost intimna i dopadljiva. U tom je ozračju došla i sljedeća faza, faza interijera. Slikao je živim otvorenim bojama, izravno ih je stavljao na platno iz tube, nije ih miješao, pa je došao blizu fovizma svojim novim stilom. Mađarsko slikarstvo – stoljećima ogrezlo u akademizmu, žanru, klasicizmu, historicizmu i bidermajeru – József Rippl-Rónai uveo je u moderno 20. stoljeće, i to na samu njegovu početku. Izložba u Modernoj galeriji relevantna je i dobrodošla informacija o u nas zasigurno nedovoljno poznatu slikaru.