Karakteristika

Svaki put kad u poštanskom sandučiću ugledam plavu kuvertu, protrnem. Jer takve omotnice upotrebljava još samo država, a pred njom je čovjek uvijek nekako kriv: ili nije platio porez, ili je krivo parkirao, ili mu poskupljuje voda. Na takvu pismu uvijek su neki znakovi, natpisi, posebne naljepnice, što ne sluti na dobro. Uvijek prvo pogledam gdje se nalazi pečat, pa kad vidim da nije na sredini poleđine, tamo gdje se sastaju tijelo kuverte i njezin poklopac, s olakšanjem odahnem. Neka je i porez, neka je i kazna, samo da nije ona vrsta pošiljke koja bi imala pečat na tome mjestu. Onda se saberem, i stanem se sam sebi smijati, jer pošiljka koja bi imala takav pečat ne bi stigla u moj poštanski sandučić, nikad je ni nisam dobio, premda sam se često s njom susretao, te je u ruci držao. Ta posebna vrsta pošiljke bila je karakteristika.

Ljudi moje generacije – i stariji, pa i neki mlađi – dobro će znati o čemu govorim. Znat će zato što su i oni te karakteristike viđali, pa su ih i predavali – drhtavom rukom – tamo gdje ih je trebalo predati. Karakteristike su, naime, bile tekstovi koji su odlučivali o našoj sudbini.

Socijalistička država voljela se hvaliti svojom brigom o čovjeku, i ona se doista o njemu i brinula, tek što to nije činila za njegovo dobro, nego za svoje. Tako je o svakome pojedincu vodila računa i htjela je da taj račun bude jasan, pregledan i uvijek dostupan. Zato je ono što je o čovjeku znala država bilježila i arhivirala preko svojih predstavnika. Svatko je tada morao biti član nekakvih organizacija: Socijalističkog saveza Narodne omladine, ponetko i član Partije, pa su se te organizacije smatrale za njega nadležnima. I zato, kad bi on prelazio iz jedne sredine u drugu – kad bi krenuo u vojsku, upisao se na fakultet, kad bi išao na radnu akciju ili se natjecao za kakvu stipendiju – morala je organizacija o njemu kazati svoje mišljenje. A to je činila uz pomoć tih karakteristika.

Otišli biste na nadležno mjesto i rekli što namjeravate, a oni bi vam onda kazali da dođete za nekoliko dana. Kad biste došli, dočekala bi vas plava kuverta zapečaćena prikladnim žigom. Unutra je bio komad papira na kojemu je pisalo tko ste i kakvi ste: kako se odnosite prema radu, koliko ste požrtvovni, kakav je vaš odnos prema kolegama, koje su vam kvalitete i koji nedostaci.

Pisalo je i iz kakve ste obitelji i vučete li za sobom kakve ostatke prevladanih ideologija iz nenarodnih režima. Ključno je u svemu bilo to što vi tu kuvertu niste ni za živu glavu smjeli otvarati, nego biste je takvu, zapečaćenu, predavali tamo gdje ste se upisivali ili gdje ste se natjecali. Naravno da ste umirali od straha.

Bili ste naime svjesni da je vašu karakteristiku pisao netko tko vas zapravo i ne poznaje, i da je to vjerojatno činio uz pomoć nekih formula i obrazaca, koje nikako ne mogu u sebe obuhvatiti vašu kompleksnu osobnost. Još je gore bilo ako vas je taj pisac karakteristike ipak poznavao. Tada ste se pitali je li vam zamjerio što ste na plesu prije njega pozvali najljepšu djevojku ili vam možda zavidi što ste bolji od njega u rukometu. Karakteristike su svome piscu davale golemu moć: država je u njih imala silno povjerenje, pa vam je autor takva teksta mogao itekako napakostiti.

Doduše, u mojoj generaciji to se rijetko događalo, ali zato je u prethodnima stvar bila utoliko sudbonosnija: u svojim zapamćenjima Slobodan Novak piše kako mu je u doba rata tako nekakav šefić jednom napisao pogubnu karakteristiku, i to ga je onda umalo stajalo života, a izvukao se samo zato što se našao neki dobar čovjek koji je karakteristiku gurnuo u ladicu i na nju zaboravio.

Sad vi postavljate logično pitanje: ako se te karakteristike nisu smjele otvarati, kako onda ja znam kakav je bio njihov sadržaj? Zar sam ih možda pisao? Ili bio onaj tko ih čita po službenoj dužnosti? Ni jedno ni drugo. Radi se o tome da sam ja živio u vremenima kad su se stvari već pomalo liberalizirale, te se onda o raznim aspektima državnog i partijskog života glasno razgovaralo, prepričavao se njihov sadržaj, a koji put se s njima tjerala i sprdnja, premda samo u najužem krugu.

Pokazalo se da je to bila cijela jedna književnost. Neki su sekretari pisali po shemi, a ti su najčešće davali samo pozitivne karakteristike (uz nešto malo kritike, da ne bude sumnjivo). Ali bilo je i takvih koji su svoj posao shvaćali silno ozbiljno, pa su birali riječi, tražili efektne formulacije, osobito se trudili da čovjeka što bolje opišu. Tu je onda bilo svega i svačega, svakakvih shvaćanja društva, politike, a i života općenito. Književnost, kažem vam.

Toga sam se znao koji put prisjetiti kad sam i sam ušao u književnost. Od sama početka moje je knjige pratila uvijek ista zamjerka: da su u njima likovi plošni i nedovoljno izraziti. Tu sam primjedbu prihvaćao, jer nisam je čuo samo jednom. Nije mi preostalo drugo nego da se upitam odakle taj nedostatak dolazi. Pa kad sam zagrabio duboko – u samu podsvijest – došao sam do zaključka da svoje likove prikazujem površno zato što se bojim da ono što o njima pišem ne bi nalikovalo na karakteristiku. Uviđam da je to smiješno, ali od toga ne mogu pobjeći, kao ni od onoga straha od plave omotnice.

Kao i u svakom strahu, i u tome ima neke privlačnosti. Pomišljam neki put kako bi bilo lijepo kad bih danas mogao dobiti i pročitati karakteristike koje su o meni tijekom života napisane. Nekako mi se čini da bih tada znao ne samo kako me vide drugi ljudi, nego da bih i sam bolje razumio i sebe i svoj život.