Jer 60-e su bile godine...

... kad se sjajno snimalo – moglo bi se parafrazom stiha znane pjesme Daleke obale reći o 1960-ima u hrvatskom filmu, o desetljeću koje se drži njegovim zlatnim razdobljem. I ne samo to, 60-e su bile desetljeće afirmacije novih autorskih poetika i estetika, u svim filmskim vrstama i rodovima. Bila je to dekada u kojoj je Dušan Vukotić antologijskim Surogatom osvojio Oscar, u kojoj je ne samo zahvaljujući tome Zagrebačka škola crtanog filma doživjela zvjezdane trenutke, u kojoj su „hičkokovci“ Krelja, Tadić i Papić zabljesnuli nizom sjajnih, angažiranih i provokativnih dokumentaraca, u kojoj su Petek, Pansini, Gotovac i ostali kroz GEFF učinili vidljivim eksperimentalni film te prionuli istraživanju filma kao medija. Šezdesete  su, dakle, bile godine afirmacije autorskog filma, impresivnih modernističkih ostvarenja, hrabra propitkanja generacijskih i svjetonazorskih razlika u onodobnom društvu formalno definiranu jednoumljem i partijskom stegom. Bilo je to desetljeće u kojem se i na filmu tradicija sukobljavala s modernošću, a dogmatizam s nekonformizmom, desetljeće oslobađanja od ideoloških svetih krava i nametnutih ograničenja, razdoblje apostrofiranja pojedinačnog, osobnog i intimnog naspram društvenog i kolektivnog. To je i razdoblje ekspanzije i popularnosti televizije kao medija, zahvaljujući čemu su dobrim dijelom i omogućeni navedeni pomaci na filmu, jer se ideološki fokus seli na novi medij, što rezultira većom slobodom, individualizmom te pluralnošću idejnih i izvedbenih pristupa i postupaka na filmu, uz istodobno izrazitije okretanje publici.

Kadar iz Oscarom nagrađena Surogata Dušana Vukotića

Vukotićev  Surogat, film je i danas impresivne modernosti i stiliziranosti, baš kao i idejne i semantičke jasnoće, što u suglasju i sudjelovanju jasno odražava autorov habitus i senzibilitet. Iste 1961. Bauer snima izvrsnu humornu romantičnu dramu Martin u oblacima, djelo jedinstvena duha, energije, šarma i svježine, a Fadil Hadžić, koji će tijekom 60-ih snimiti naglašeno socijalnokritičke i vrlo hrabre filmove Službeni položaj, Druga strana medalje i Protest, debitira sjajnom Abecedom straha, komornim psihološkim trilerom koji imponira odličnim ritmom, gradacijom dramske tenzije, minucioznom kompozicijom kadrova (snimatelj T. Pinter) i psihološkim profiliranjem likova. Veygand snima svoj jedini dugometražni igrani film Igre na skelama, u kojem je utjecaj Carnéa spojio s tada suvremenim tematiziranjem života urbane mladeži, a stiliziranu alegorijsku parodiju Carevo novo ruho snima A. Babaja. Desetljeće će obilježiti i debitant Z. Berković maestralnim Rondom, komornom urbanom romantičnom dramom koja osim preciznom strukturom u skladu s glazbenom formom iz naslova osvaja i intrigantnim nijansama u oslikavanju kompleksnih relacija između troje protagonista, mladi A. Vrdoljak najprije segmentom Poslije predstave u omnibusu Ključ, a potom i duhovitom i ideološki neopterećenom ratnom dramom Kad čuješ zvona te Papić također najprije segmentom Čekati u omnibusu Ključ, zatim debitantskim ostvarenjem Iluzija, melodramom o dvojici braće kroz čiji se odnos tematizira sukob generacija, da bi s Lisicama stiglo krunsko ostvarenje Papićeva opusa. Kraj desetljeća u kojem je najveći modernist hrvatskog filma Vatroslav Mimica snimio svoje najvažnije filmove (Prometej s otoka Viševice, Ponedjeljak ili utorak, Kaja, ubit ću te!, Događaj) pripada hičkokovcu i također debitantu Branku Ivandi, koji se u modernističkoj Gravitaciji, ili fantastičnoj mladosti činovnika Borisa Horvata predstavio kao socijalno svjestan i odvažno kritičan opservator stvarnosti koja ga okružuje, te Anti Peterliću, autoru društvene studije Slučajni život, autorova nažalost jedinog filma koji je u vrijeme premijere ostao nezapažen, da bi poslije doživio zasluženu (re)valorizaciju.

Šezdesete su i desetljeće opće fascinacije televizijom

Tijekom 60-ih televizija se kao novi i iznimno popularni medij aktualne žive slike a ne priređene (filmske) fikcije brzo širi, pa je već krajem desetljeća svako drugo hrvatsko kućanstvo posjedovalo televizor. I tehnologija se brzo razvija, od izgradnje novog velikog studija tadašnje Televizije Zagreb u Šubićevoj ulici, preko preuzimanja inozemnog programa i emitiranja sadržaja snimljenog na magnetoskopu, do emitiranja u boji i nakon desetljeća politikom uvjetovane stanke ponovnog pokretanja samostalnog TV-dnevnika iz zagrebačkog studija. U dekadi u kojoj su TV-pogram obilježile američke serije od kojih neke i danas možemo gledati (Bonanza, Zona sumraka, Obitelj Addams...), te u kojoj će tek na kraju početi stizati neke kultne i do danas najuspjelije domaće nizanke (Naše malo misto, Mejaši...), tuzemni TV program obilježile su ambiciozne drame (Tonkina jedina ljubav) i serije nastale u okrilju dramskog programa TV Zagreb pod urednikovanjem Ive Štivičića i Ivice Ivanca (Kad je mač krojio pravdu A. Martija, Sumorna jesen Z. Bajsića, Dnevnik Očenašeka E. Galića, Tu negdje pored nas B. Makarovića...).