Između straha i istine

Zbog izostanka istine o pravom licu komunističkog režima u Hrvatskoj održana je 23. travnja na Hrvatskom katoličkom sveučilištu međunarodna konferencija i okrugli stol Između straha i istine: suočavanje s komunističkom prošlošću u Jugoistočnoj Europi. Konferenciju su organizirali i realizirali Hrvatsko katoličko sveučilište i Zaklada Konrad Adenauer iz Bukurešta. Naime, ni danas, nakon gotovo trideset godina života u demokratskoj Hrvatskoj, hrvatski građani nemaju jedinstvena stava o bivšoj komunističkoj Jugoslaviji, zbog čega izostaje i smisleno komemoriranje žrtava komunističkog režima. Duboko svjetonazorski podijeljeni, jedni bivšu državu smatraju tamnicom hrvatskoga naroda, dok drugi sa simpatijama govore o zemlji „bratstva i jedinstva“, jednakosti, sigurnosti i blagostanja.

Sudionici su se složili da je komunistički svjetonazor još zastupljen u društvima Jugoistočne Europe / Izvor Hrvatsko katoličko sveučilište

Skup je najprije pozdravio domaćin Željko Tanjić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i član Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Tanjić je istaknuo da su se države u susjedstvu pozabavile tim problemom i donijele institucionalni okvir za njegovo rješavanje, što je u Hrvatskoj do danas izostalo. Stoga je važan cilj konferencije izgradnja institucionalnog okvira za suočavanje s komunističkom prošlošću i nastavak suradnje i razgovora o važnim pitanjima suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj. Rektor Tanjić rekao je da su brojni ljudi bili zatvarani, lišeni slobode, ljudskih prava i života te im je oduzeta mogućnost sudjelovanja u izgradnji društva jer su drukčije mislili te je istaknuo da su samo dvije osobe iz Hrvatske za to pravno odgovarale, i to obje u Njemačkoj zbog zločina počinjenih na teritoriju te države. Svi elementi demokratskoga, građanskog društva bili su eliminirani. Svi ljudi koji su bili ponosni na svoj nacionalni hrvatski i vjerski katolički identitet, koji se nisu željeli pokloniti vladajućoj ideologiji, morali su živjeti kao građani drugoga reda.

Presuda Perkoviću i Mustaču

Znakovite su riječi suca Sudskoga vijeća Visokoga zemaljskog suda u Münchenu Manfreda Daustera što ih je izgovorio po izricanju presude Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za političko ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Bavarskoj 1983. Naime, Dauster je rekao da se nada kako će presuda pokrenuti proces sučeljavanja s prošlošću u Hrvatskoj te dodao: „Do ovog procesa je pred ovim sudom došlo samo zato jer se to prije toga nije dogodilo u Hrvatskoj. (…) Nadamo se da će u zemljama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije doći do znanstvenog sučeljavanja s ovim povijesnim razdobljem. Koliko je to polje tamo neistraženo dovoljno govori činjenica da smo morali kao vještake pozvati jednog danskog i jednog njemačkog povjesničara.“

Do danas u Hrvatskoj nema ni jednog sudskoga procesa za masovne likvidacije koje je Jugoslavenska armija bez suđenja provela nad civilima i pripadnicima poraženih vojski nakon Drugoga svjetskog rata ili pak za zločine Komunističke partije Jugoslavije.

Presuda Mustaču i Perkoviću aktualizirala je niz pitanja: od lustracije i otvaranja arhiva preko privatizacije do problematično sentimentalna odnosa spram Jugoslavije. Slučaj je to koji daje uvid u razmjere korupcije i beskrupuloznosti političara u nekadašnjoj Jugoslaviji. Najvažniji dio presude govori neupitno o tome da je zločin počinio sustav. Ali i da su sudionici zločina i s njima blisko povezani ljudi i danas akteri hrvatskoga političkog i gospodarskog života. Njemački magazin Spiegel tako piše da su Perković i Mustač izručeni tek 2014. – nakon pridruživanja Hrvatske Europskoj Uniji, i to „na pritisak Njemačke“. Ta je presuda svakako početak uvida u stvarni karakter socijalističke Hrvatske i Jugoslavije te podastire istinu o osamdesetim godinama, za koje brojni ljudi u Hrvatskoj, nažalost, misle da su bile „divne i krasne“.

Pozdrav je uputio i veleposlanik Savezne Republike Njemačke Thomas Schultze, nakon čega je akademik Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, predstavio rad Vijeća. Kusić je istaknuo kako je to prvi put u Hrvatskoj da se neko tijelo ozbiljno suočilo s tim pitanjima pa je sukladno tomu i odluku premijera Andreja Plenkovića o osnivanju Vijeća ocijenio državničkim potezom. Glavna je svrha osnivanja Vijeća ukloniti antagonizme koji troše hrvatsko društvo, rekao je akademik Kusić. Po njegovu mišljenju postignut je konsenzus koji će biti na korist cijelomu hrvatskom društvu. U vezi sa spornim znakovljem, simbolima totalitarnih režima, pozdrava „Za dom spremni“ i petokrake, istaknuo je da su ti simboli dvoznačni – imaju negativnu konotaciju u vezi s kršenjem ljudskih prava i izvršenjem masovnih zločina, ali imaju i pozitivnu konotaciju u određenim situacijama. Tako je odlučeno da su protuustavni, ali da se smiju koristiti na određenim komemoracijama. Kusić je podsjetio da su se oko općeg dijela dokumenta složili svi članovi Vijeća, dok oko posebnog dijela postoje izdvojena mišljenja.

Prvo je izdvojeno mišljenje bilo Željka Tanjića, koji smatra da se ne smije relativizirati kršenje ljudskih prava i podržavati teza da je jedan totalitarizam prihvatljiviji od drugoga. Tako s obzirom na simbole dobivamo jednoznačno zabranjene simbole te one koji su višeznačni i nisu zabranjeni, što i dalje zbunjuje javnost. „Nama se dogodila ta društvena perverzija, a umjesto o njoj neprestano se govori o ‘ustašizaciji’ hrvatskog društva, koju ja doista ne uočavam. Jedan od oblika te perverzije jest i to da su ljudi od zvijezde petokrake branili neovisnu i demokratsku Hrvatsku, a petokraka se smatra pozitivnim simbolom.“

Tranzicijska pravda

Uslijedila su izlaganja međunarodnih stručnjaka iz jugoistočne Europe, održana na njemačkom i engleskom jeziku. Dr. Jonila Godole, ravnateljica Instituta za demokraciju, medije i kulturu u Tirani, održala je izlaganje Nesvršeno suočavanje s prošlošću u Albaniji: između potiskivanja i suočavanja. Andreja Valič Zver, ravnateljica Studijskog centra za nacionalnu pomirbu u Ljubljani, održala je referat Zaboraviti? Oprostiti? Otkriti istinu? Suočavanje s totalitarnom prošlošću u Sloveniji. Zatim je Cătălin Constantinescu s bukureštanskoga Instituta za istrage komunističkih zločina i sjećanje na progon Rumunja izložio istraživanje O tranzicijskoj pravdi u Rumunjskoj. Nakon toga je Karsten Dümmel, voditelj ureda Zaklade Konrad Adenauer u Bosni i Hercegovini, održao predavanje Pokušaj življenja istine: 25 godina od otvaranja arhiva – bilanca.

Dümmel je iznio podatke kako su nakon pada komunizma dešifrirani kodovi njemačkih tajnih službi. Nažalost, u Hrvatskoj to još nije postalo praksa – velikim dijelom i zbog uništena gradiva, zatim gradiva u Beogradu te onog u nepoznatim privatnim arhivama. Uslijedio je okrugli stol i rasprava Suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj. Njegovi panelisti bili su: Višnja Starešina, novinarka i publicistkinja, Aleksandar Jakir sa Sveučilišta u Splitu, stručnjak za hrvatsko društvo u 20. stoljeću, Damjan Hančič, neovisni istraživač pri Studijskom centru za nacionalnu pomirbu u Ljubljani te već spomenuti Jonila Godole, Cătălin Constantinescu i Karsten Dümmel.

Između ostaloga komparirana su iskustva suočavanja s komunističkom prošlošću u Njemačkoj i Hrvatskoj. Njemačka se često spominje kao primjer i model suočavanja s prošlošću komunističke diktature. Govorilo se i o tome može li se Njemačka uspoređivati s drugim državama s obzirom na svoju specifičnost. Naime, u Istočnoj Njemačkoj je 1990. došlo do propasti poretka, države i tajne službe, dok je drugim državama socijalističkog lagera propao poredak, no država i njezine institucije preživjele su i nastavile djelovati.

Razmatrana je i važnost sudskih postupaka u procesu suočavanja s prošlošću komunističkih diktatura. Nakratko se raspravljalo i o „teoriji egalitarnog sindroma“ Josipa Županova te o „kulturnoj prtljazi“ naslijeđenoj iz komunističkoga doba. Teorija polazi od toga da su u poslijeratno hrvatsko društvo usađene neke središnje vrijednosti koje se opiru promjenama. Riječ je o pogledu na svijet, skupu vrijednosti i stajališta o životu što i danas upravljaju ponašanjem hrvatskih građana, primjerice: „nemoj se previše isticati ili se zalijetati s inzistiranjem na pravdi i istini jer ćeš nastradati”, zatim „državno-vlasnički kompleks“ (sklonost državnom vlasništvu nasuprot privatnog) i antipoduzetnički mentalitet (nesklonost rizicima, odnosno preferiranje sigurnosti, npr. zapošljavanja u državnim i javnim poduzećima i sl.).

Preživljavanje komunističkog mentaliteta

Zaključci rasprave jesu: 1) U svim zemljama koje dijele komunističku traumu iskustva su vrlo slična. 2) Komunističke vrijednosti i svjetonazor još su zastupljeni u svim društvima Jugoistočne Europe. 3) U Hrvatskoj znatnim dijelom i dalje vladaju komunističke elite – jer su u Hrvatskoj političke i gospodarske elite napravile izravno pretakanje iz komunizma u razdoblje stvaranja hrvatske države, bez i najmanjeg preispitivanja. Hrvatska nije imala nikakav oblik lustracije. Tako ljudi koji su nekada bili dio represivnog režima danas upravljaju hrvatskim društvom. 4) Na osnovi primjera pokazano je da su ona društva koja su se uspješno suočila s komunističkom prošlošću daleko naprednija od onih koja to nisu učinila. Suočavanje s komunističkom prošlošću oslobađa društvene energije i kreativnost i time vodi društvo naprijed. Pogledamo li današnji gospodarski i društveni napredak nekih bivših komunističkih zemalja koje su pretekle Hrvatsku, vidimo da su to redom zemlje koje su napravile odmak od bivšeg režima.

Istraživanje svjetskih vrednota koje je proveo Ronald Inglehart pokazuje da bez obzira na to što je socijalistički poredak u historijskom smislu trajao relativno kratko, ostavio je trajne tragove u vrijednostima i kulturnim obrascima. Prema tome, postao je element „kulture“ tih društava i nešto po čemu se ona razlikuju od društava koja bi im, samo na temelju stupnja ekonomskog razvoja, trebala biti znatno sličnija.

Prema mišljenju Duška Sekulića ne može se automatski prihvatiti da će posljedice socijalističkog poretka nestati zato što tog poretka više nema, jer određene kulturne razlike ostaju i onda kada socijalizam kao institucionalni poredak i dominantna ideologija nestane.

Završnu riječ uputio je Hartmut Rank rekavši da Hrvatska i dalje ostaje zarobljena u dijametralno suprotnim interpretacijama komunističke prošlosti te se na pitanja kakav je bio život u bivšoj Jugoslaviji i koliko je ona bila totalitarna još daju potpuno različiti odgovori. Dodao je da se od tih pitanja ne može pobjeći jer će nas prošlost zasigurno sustići ako je ne rasvijetlimo svjetlom istine. Konferencije poput ove svakako pridonose rasvjetljavanju prošlosti te su poziv i primjer i drugima da daju svoj doprinos rasvjetljavanju tog dijela hrvatske prošlosti. Stoga je po završetku konferencije dogovoren i nastavak međunarodne suradnje.

dr. sc. Tado Jurić
docent je na Odjelu za povijest
Hrvatskoga katoličkog sveučilišta