Hoće li budućnost pisati poraženi?

Na drugoj etaži Kunsthausa u Grazu predstavljena je instalacija Mistični protest berlinskog kolektiva Slavs & Tatars na kojoj stoji sintagma „od krajnje je važnosti ponoviti naše pogreške kao podsjetnik budućim generacijama na dubine naše gluposti“. Kolektiv poljsko-iranskoga podrijetla sudionik je ambiciozne izložbe u povodu 800. obljetnice Episkopije Graz-Seckau u Štajerskoj. Njezini se članovi služe anonimnošću u razotkrivanju kulturnih barijera šijitskog islama, katolicizma i sekularizma na području „istočno od Berlinskog zida i zapadno od Kineskog zida“. Premda je pisana riječ i knjiga njihov temeljni alat, a ulica idealan prostor za promociju zbunjujućih poruka – njihove komunikacijske vještine jednako zaokupljaju pozornost galerijske publike. Tijekom arheoloških istraživanja euroazijske svakodnevice objelodanili su brojne kontradiktorne poruke i slogane. Od majica na kojima piše „Les antimodernes“ do kondicionala utopijskog profila: „Ako su povijest pisali pobjednici, hoće li budućnost pisati pobijeđeni?“

Pogled na Relikvijar (2015–2018) Zlatka Kopljara u Kunsthausu
Universalmuseum Joanneum / N. Lackner

U svibnju 2018. zapadna se civilizacija sjeća kontrakulturne revolucije koja je prije pedeset godina uzdrmala temelje liberalnih društava. Podsjeća se na posljednje radikalne pokrete u umjetnosti, Situacionističke internacionale, antiumjetnosti itd. Premda je izložba u povodu velike godišnjice Episkopije otvorena sredinom travnja, njezin je profil usporediv sa svibanjskim zbivanjima tijekom kojih su skupine umjetnika, anarhista i društvenih otpadnika nastojali rušiti lažnu stvarnost liberalnoga spektakla. Resurse pola stoljeća starog aktivizma moguće je razlučiti, dakle, i na obljetničkoj izložbi u Grazu – u Kunsthausu, Kulturnom centru manjina (KULTUM), Dijecezanskom muzeju, Mauzoleju – manirističkoj grobnici Ferdinanda II. i njegove majke Marije Bavarske… Vjerojatno nigdje u Europi Katolička crkva nije angažirana u društvenom, obrazovnom i kulturnom životu zajednice u toj mjeri kao što je to u štajerskoj Austriji. Razlozi za crkvenu usredotočenost na suvremenu umjetnost vjerojatno leže u povijesnoj, političkoj isprepletenosti carske i katoličke Austrije s jedne strane, i pojedinih crkvenih dostojanstvenika s druge, koji u radikalnim obrascima kulture nisu gledali neprijateljsku djelatnost. Baš naprotiv, gledali su ih kao modele duhovnog dijaloga u kojima se reflektiraju čuda, rituali, patnja, psihološko oslobođenje, empatija spram poniženih i uvrijeđenih, spiritualni transferi…, redom sadržaji i aktivnosti od kojih je sastavljena crkvena doktrina. (Među žiteljima štajerske prijestolnice ime Hermanna Glettlera često se spominje u tom kontekstu. Kao prijašnji svećenik župe sv. Andrije unutrašnjost i fasadu barokne crkve u Grazu otvorio je praksi suvremenih umjetnika – isti svećenik danas obnaša funkciju biskupa od Innsbrucka.) U centru za suvremenu umjetnost, kulturu i religiju (KULTUM) u blizini Kunsthausa pod crkvenom se paskom svake godine nudi program izložbi na kojima bi mogle zavidjeti brojne hrvatske kuće umjetnosti.

Jedini umjetnik iz Hrvatske

Prije devet godina u sklopu Štajerskih jeseni u galeriji je gostovao Zlatko Kopljar s izložbom naslova Light Tower (K13). U fosforescentnom odijelu šetao je kroz šumu prema zagrebačkom tornju električne svjetlosti, ispitnoj stanici za žarulje. U godini kada je Graz stekao status kulturne prijestolnice Europe (2003) Kopljar je putovao kontinentima i klečao ispred kulturnih i političkih centara moći. Posve je razumljivo da će kao promicatelj molitve, samilosti i svjetlosti biti pozvan među pedesetak suvremenih autora kako bi se obilježila dugotrajna veza između crkve i suvremene umjetnosti u jugoistočnoj Austriji. U desetljeće i pol postojanja Friendly Aliena, kako su konstruktori od milja imenovali Kunsthaus, zagrebački će umjetnik prvi (i zasad jedini iz hrvatske umjetničke zajednice) biti u prigodi izlagati u njemu. Štoviše, Kopljarove su relikvije smještene u središte prve etaže, među eksponate u izložbenoj sekciji Čudo i Transfer.

Kris Martin, Fu Maria, 2016.

Organizatori svečane obljetnice u Grazu podijelili su umjetničku proslavu u deset sekcija. Jedna od njih je i spomenuta sa zagrebačkim relikvijama u središtu, u neposrednoj blizini Spiritualnih vježbi Luca Tuymansa, serije litografija u plavome tonu, sakralnih motiva. Među eksponatima je 43-minutni film Transmission Haruna Farockija u kojem vjernici od Jeruzalema do Buchenwalda diraju, ljube ili staju na crkvene ili memorijalne fetiše od mramora, bronce ili nekog drugog metala. Fizičkim dodirom ljudi nastoje preuzeti dio povijesne energije s legendarnih objekata. Film je inače bio pokazan na Venecijanskom bijenalu 2013. na središnjoj izložbi u kustoskoj koncepciji Massimiliana Gionija (Enciklopedijska palača). Kopljarovi posrebreni odljevi njujorške MoMA-e i londonske Tate Modern također su fetiši u koje je zaključana energija modernizma. Ne samo u smislu kompaktnih, posve zatvorenih kutija nego i simbolično. Umjetnik je ulaze u dva modela anglosaksonske kulturne dominacije blokirao betonskim blokovima. Blokirao ih je za potrebe projekta K20 tri godine prije. Posrebreni modeli su, čini se, druga etapa umjetnikova obračuna s modernizmom – prvi, sirovi betonski odljevi išli su pod agendom Empty. Anglosaksonske relikvije na zagrebački način okidači su za promišljanje modernističke shizme, dominantne i dalje među neoliberalnim zajednicama. Može li se blokiranjem prilaza važnim institucijama promijeniti zapadna paradigma? Hoće li poraženi, među njima i Kopljar, koji nije ušao u kolekcije fetiš-institucija, doista krojiti njihovu budućnost kako to poručuju anonimni članovi kolektiva Slavs & Tatars?

Veze crkvene doktrine i modernizma

Pod svodom Kunsthausa umjetnički su objekti pomno odabrani kako bi svjedočili mističnim resursima ili metafizičkim vezama između crkvene doktrine i modernizma. Među odabranima brojni su modeli koji ne idu u prilog katoličkih uzusa u pogledu života u zajednici, obitelji i spolnih formula. Pa ipak, organizatori su u deset etapa „religijskog“ putovanja suvremenom umjetnošću simbolično pozvali na dijalog između vjerskih zajednica i različitih stupnjeva suvremene prakse. Čak su išli toliko daleko da su iz povijesnih zbirki svojih institucija (Dijecezanski muzej, Stara galerija, Muzej folklora …) ustupili raritetne eksponate za oblikovanje recentnih instalacija u Kunsthausu. Dojmljiv je aranžman poljskog umjetnika Karola Radziszewskog pod naslovom Snaga tajni za koji je posudio sveticu s bradom – Kümmernisa ili St. Wilgefortisa – kako bi upozorio na činjenicu da se pod okriljem crkvenih legendi kriju fascinantne priče o transrodnim heroinama, poganskim ritualima i općenito devijantnim običajima lokalnih zajednica. U sekciji Ljubav i samoodređenje, također na prvoj etaži Kunsthausa, dvije umjetnice – Valie Export i Ulrike Rosenbach – svaka na svoj način potkopavaju stereotipe o ženi i njezinoj ulozi u zajednici. Prva crtežom razodjevene majke koja u pozi Blažene Djevice umjesto djeteta u naručju drži usisivač, druga pak kratkim filmom u kojem vlastoručno, lukom i strijelom, cilja glavu Blažene Djevice u čijem se licu reflektira umjetničino. Rosenbachova je sredinom 70-ih gađala u povijesnu sliku srednjovjekovne Madone slikara Stefana Lochnera tvrdeći za sebe da je „Madona, Amazonka i Venera istodobno, i ništa od toga“. Pod istom je agendom pozornosti vrijedna serija fotografija zakrabuljenih majki koje u naručju drže tek rođenu djecu. Skrivena majka naslov je istraživačkog posla švedske umjetnice Linde Frengi Nagler s milanskom adresom. Ona je do 2013. detektirala više od tisuću primjera ikonografske tradicije iz 19. stoljeća, mistične tradicije žrtvovanja majčina lica u korist djece koja se, zbog velike smrtnosti novorođenčadi, zadržala sve do 20-ih sljedećega stoljeća. Belgijski umjetnik Kris Martin otišao je pak korak dalje te je porculanskoj figurici Madone glavu zamijenio lulom. Fu Maria je rukavica bačena u lice crkvenih fetiša, neovisno o njihovu statusu kiča. Istodobno je reanimirao povijesnu provokaciju svog sunarodnjaka, nadrealističkoga slikara Renéa Magrittea, na račun realnosti umjetničkih objekata. (Magritte je potkraj 20-ih naslikao lulu te ispod nje na francuskom ispisao Ovo nije lula.)

Obljetnica, dakako, nije mogla proći bez poganskih rituala bečkih akcionista, posebno Hermanna Nitscha, čije je devet metara dugo platno poprskano krvlju smješteno na drugu etažu Kunsthausa u sekciji Žrtva i ritual. Fanatik orgijsko-mističnog teatra iz 60-ih ni danas ne prestaje uzbunjivati javnost. Sredinom prošle godine izazvao je proteste u Tasmaniji koristeći bikovo truplo i krv za trosatnu promociju brutalnoga teatra u sklopu lokalnog, zimskog art-festivala. U galeriji KULTUM-a u sekciji Bol i identifikacija predstavljeni su filmovi Anrija Sale i Arthura Żmijewskog, majstora socijalnih trauma. Prvi je za kratku videokoreografiju beskućnika u milanskoj katedrali 2001. dobio nagradu na Venecijanskom bijenalu. Drugi je u svojim filmovima tražio nemoguće od strane hendikepiranih protagonista. U Lekcijama pjevanja 2 Poljak je snimio zbor gluhih kako izvode Bachove kantate u crkvi sv. Tome u Leipzigu. Pankersko seciranje baroknog majstora glazbe destruktivni je ritual, bez obzira na dobru namjeru redatelja da ugroženoj skupini mladih ljudi ponudi drukčije iskustvo. Izvan granica njihove svakodnevice. Poruka je Żmijewskog amblemska i za proslavu obljetnice austrijske crkve. Pod naslovom Faith Love Hope (vjera, ljubav, nada) kustoska je ekipa (Barbara Steiner, Katrin B. Trantow, J. Rauchenberger) proširila granice crkvene svakidašnjice. Bez obzira na posljedice – traumatična iskustva za crkvu koja provocira većina eksponata. Neovisno o postupcima koji potkopavaju božanski red, poput Tuymansova murala u Mauzoleju prema motivu genetski modificirana cvijeta. Napokon, izložba govori o futurističkoj snazi lokalne katoličke institucije i mjerama kojima izlazi ususret modernističkoj shizmi kako bi u njoj prepoznala bliske drevne rituale i legende.