Desetljeće koje ne prestaje

Teško je procijeniti koji dio čovječanstva danas najviše duguje šezdesetima – jesu li to žene, narodi iz bivših kolonija, studenti ili pak ljubitelji književnosti. Znali su i stanovnici tog desetljeća da žive u posebnom dobu jer se njihov dojučerašnji, poznati svijet munjevito mijenjao. Prati li se samo dinamika razvoja književnosti, nemali broj čitatelja mogao bi poželjeti da mu se ispuni nostalgična želja kao Gilu, junaku kojeg tumači Owen Wilson u filmu Woodyja Allena Ponoć u Parizu (2011), i da posjeti omiljene mu umjetnike dok su sloboda, ravnopravnost i pravda još bile riječi oko čijeg se značenja srčano borilo.

Časopis Razlog pokrenut 1961.

Krležine Zastave izlazile su u Akademijinu Forumu

Godine 1961. prvi put nakon Goethea i Herdera pojavilo se ozbiljnije zanimanje svjetske javnosti za književnu riječ na malom jeziku zahvaljujući ugledu Nobelove nagrade za književnost. Te je godine uručena Ivi Andriću. Usprkos njezinu simboličkom kapitalu i krilima koje je dala piscima za povijesne teme – u književnost ulazi mladi Aralica, vršnjak krugovaša, a suđenje Eichmannu 1961–62. novo je poglavlje u još nezavršenoj nedavnoj povijesti svjetskog sukoba – za budućnost hrvatske književnosti bit će važniji nastavak projekta revitalizacije nacionalne književnosti što su ga započeli krugovaši 1950-ih, kao i početak djelovanja časopisa Razlog iste godine. Dok redovito izlaze zbirke pjesama i izabrane pjesme širem čitateljstvu omiljenih pjesnika poput D. Tadijanovića, S. Mihalića i D. Cesarića, na stranicama Razloga zbivala se poetička smjena pjesničkih generacija. Hermetičnija, filozofskija i zaokupljena materijalnim mogućnostima jezika, lirika razlogovaca destabilizirala je granice između pjesme i eseja. Pod njezinim nazivnikom okupili su se pjesnici poput Danijela Dragojevića, Igora Zidića, Tonka Maroevića, Tončija Petrasova Marovića, Zvonimira Mrkonjića, Nikice Petraka, Ante Stamaća, Zvonka Makovića, Zvonimira Majdaka, Ante Stamaća, Dubravka Horvatića, Vjerana Zuppe. Iz broja u broj, sve do 1968/69, razlogovci su spremni, makar pod cijenu nekomunikativnosti, iskušavati granice pjesničkih oblika (pjesma u prozi) i grafičke intervencije u prostor pjesme (konkretistička poezija) te obnoviti vezu poezije i filozofije. Zasigurno je novìna razlogovske lirike zasjenila činjenicu da izlaze Sabrana djela Tina Ujevića (1963–67) pa je Ujevićevu kritičku recepciju trebalo još čekati. To nije spriječilo da na ispražnjeno mjesto boema zasjedne novi: Josip Sever objavljuje Diktatora (1969) i nadahnjuje mlađu generaciju iskustvom ruske avangarde. Ako se lirika postupno udaljava od šireg čitateljstva, onda je procvat književne i likovne kritike te esejistike, a zahvaljujući naporima ponajprije Nikole Batušića u Republici i kazališne kritike, nastoji pridobiti za sebe.

Egzistencijalizam i modernost

Na književnoj sceni uz Andrića djeluje još jedan pisac velikog formata. Akademijin časopis Forum objavljuje Krležin roman-rijeku Zastave (1962–68). Već poznata imena objavljuju kapitalna djela koja će kanonski status steći još za života autora, makar i ne bila objavljena/izvedena odmah po nastanku, kao što je slučaj Brešanove Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja (drama je napisana 1965, ali je izvedena 1971). Šezdesete su desetljeće pripovjedača visokog modernizma. Godine 1965. izlazi alegorijski roman s elementima proze u trapericama Kratki izlet Antuna Šoljana, koji se motivom „klape“ i labavom fabulom uz egzistencijalističku dopunu nadovezuje na Izdajice, objavljene četiri godine prije. Egzistencijalizam je ostavio snažan trag na hrvatsku književnu produkciju 1960-ih; kod pripovjedačâ ga zatječemo i u stilski izbrušenome Novakovu romanu Mirisi, zlato i tamjan (1967), vrhuncu modernizma, Marinkovićevu Kiklopu (1965) te posljednjem dijelu egzistencijalističke trilogije, Šegedinovu Crnom smiješku (1969). Koliko je književna scena šarolika, svjedoči i živahna popularnokulturna scena. Na njoj se početkom desetljeća pojavljuje humoristični kriminalistički roman Mrtvacima ulaz zabranjen Nenada Brixyja. U lirici će pak o egzistencijalnim temama opsesivno pjevati Slavko Mihalić. Gradnja Berlinskog zida započeta 1961. i hladnoratovska kriza kao da piscima nisu dale drugog izbora osim egzistencijalizma. Doduše, ne smije se zanemariti poticaj iz književnoumjetničke sfere u liku Nobelove nagrade za književnost, koja je 1964. pripala Jean-Paulu Sartreu.

Novakov roman u izdanju Matice hrvatske

Poznata Tadijanovićeva zbirka

Jedan kulturni događaj koji je obilježio 1960-e u uskoj je vezi s Drugim vatikanskim koncilom 1965, a to je prijevod Biblije pod uredništvom Jure Kaštelana i Bonaventure Dude. Svjetlost dana ugledao je 1968. Ta će godina ostati upamćena po nizu političkih događaja – praško proljeće i studentski i radnički svibanjski prosvjedi zasigurno su prvi na popisu – a u hrvatskoj povijesti umjetnosti, između ostalog, po prvoj umjetničkoj intervenciji u javni prostor, Crvenom Peristilu. Decentralizacija bivše federacije ojačala je republički status, a to je (neposredno) dovelo do procvata autorske kinematografije (Berkovićev Rondo, Babajina Breza, Golikov Imam 2 mame i 2 tate, Papićeve Lisice) i (posredno) do osnaživanja kulturnog, jezičnog i političkog identiteta SR Hrvatske. Taj se identitet glasno očitovao 1967, kad je u Telegramu objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Desetljeće će zaključiti i opet jedan časopis, Pitanja glavnog urednika Branimira Bošnjaka, koji je od prve godine izlaženja 1969. nastojao pratiti i komentirati burne društvene promjene u nas i u svijetu, a napose prevodilaštvom, esejistikom i poezijom približiti domaćoj intelektualnoj javnosti potrese u svjetskoj humanistici i društvenim znanostima.

Redefiniranje književnosti

Na pozadini geopolitičkih zbivanja kao što su kulturna revolucija u Kini, dekolonizacija Afrike, Vijetnamski rat i kontrakulturni pokret u SAD-u, humanističke discipline doživljavaju dubinsku preobrazbu. Dominaciju strukturalizma prepoznatljivu u djelu Romana Jakobsona, Claudea Lévi-Straussa, francuskih naratologâ i u iznimno popularnim Spisima (1966) Jacquesa Lacana, nagrizaju Benvenisteovi Problemi opće lingvistike (1966) i Barthesova razmišljanja, a najviše knjige nepoznatog Alžirca Jacquesa Derridaa, čije će ime nakon naslova O gramatologiji (1967) i Pisanje i razlika (1967) postati sinonimno s neologizmom koji je uveo, dekonstrukcijom. Poststrukturalizmu konkurira marksizam s predstavnicima poput Theodora Adorna, Herberta Marcusea i Louisa Althussera. Veliku popularnost stekao je Francuz Michel Foucault, koji će knjigama Riječi i stvari (1966) i Arheologija znanja (1969) postaviti temelje onoga što će se poslije na sveučilištima zvati intelektualna povijest ili povijest ideja.

Dekolonizacija, popratne migracije iz bivših kolonija u zemlje s centrima moći poput Pariza i Londona te porast potrošačke kulture izazvat će redefiniciju književnosti kao predmeta istraživanja i nadopuniti ga novim sadržajima. U Engleskoj će ishod biti proširenje opsega pojma kulture te osnutak Centra za suvremene kulturalne studije u Birminghamu 1964. Na svjetskoj književnoj sceni Thomas Bernhard objavljuje prvo djelo koje mu je donijelo ugled, roman Mraz (1963), kao što je i Johnu Fowlesu roman Kolekcionar (1963). Ista je godina obilježena velikim romanima hispanoameričkog booma, kao što su Školice Julija Cortázara i Junak iz sjene Marija Vargasa Llose; ne manje važno, potkraj desetljeća izlazi Sto godina samoće (1967) Gabriela Garcíje Márqueza. Šezdesete su južnoameričke pisce doista priključile na kartu svjetskoga književnog kanona; međunarodna recepcija Borgesa odjeknut će i u Hrvatskoj formirajući 1970-ih nove pripovjedače, tzv. hrvatske borhesovce.

Novi glasovi

U najjačoj zapadnoj sili u hladnoratovskoj podjeli svijeta počinje snažna recepcija Rusâ Vladimira Nabokova (Blijeda vatra, 1962) i Aleksandra Solženjicina (Jedan dan u životu Ivana Denisoviča, 1962). Proza potonjega, nakon prve novele objavljivana isključivo u inozemstvu do raspada SSSR-a, iznijela je na vidjelo okrutni kažnjenički sustav staljinističke Rusije. Na Zapadu se čitalo Hermanna Hessea, a duh vremena iskazao se, osim u pokretima za ljudska prava, u kontrakulturnom i antipsihijatrijskom pokretu te u brojnim demonstracijama protiv rata u Vijetnamu, u suvremenim klasicima američke književnosti (Ubiti pticu rugalicu, 1960; Kvaka 22, 1961; Let iznad kukavičjeg gnijezda, 1962; Dražba predmeta 49, 1966). Popularnosti dokumentarističko-kriminalističkog romana Hladnokrvno ubojstvo (1966) Trumana Capotea pariralo je nefikcionalno štivo Betty Friedan Mistika ženskoga (1963), koje je pokrenulo drugi val feminizma dovodeći u pitanje samoaktualizaciju žene u ulozi majke, supruge i kućanice. Zlatna bilježnica (1962) Doris Lessing, zbirka pjesama Igra kruga (1966) Margaret Atwood i roman Marguerite Duras Ushićenost Lol V. Stein (1964) s raznih su krajeva svijeta proširile definiciju i iskustvo ženskosti.

Spisateljski glasovi koji nisu imali korijena u zapadnoeuropskoj kulturi, ali su na svojoj koži iskusili njezine posljedice, javljaju se nakon što im je put utrla svjetska slava Chinua Achebea Svijet se raspada (1958) i aktivističko-publicističko djelovanje Frantza Fanona (Prezreni u svijetu, 1961). Kenijac Ngũgĩ wa Thiong’o objavljuje roman Ne plači, dijete (1964), a iste godine izlazi pjesnička zbirka Mi idemo australske Aboridžinke Oodgeroo Noonuccal (Kath Walker) prvoklasne kulturne i političke važnosti.

Priča o šezdesetima nije dokraja ispričana, a začela je ili promijenila tok tolikih priča. Da parafraziramo Malog: „U šezdesetima smo. I to je sada vječnost.“