Borba za opstanak

Dugometražni prvijenac francuske scenaristice i redateljice Coralie Fargeat naslovljen Osveta neupitno smještamo u svojevrstan podžanr filmova o silovanju i osveti. Ostvarenja sa zadatom tematikom opažamo i u različitim razdobljima kao i u različitim nacionalnim kinematografijama, a temeljna im struktura podliježe arhetipskim postavkama. Naime, nakon silovanja središnji ženski lik zbog izostanka institucionalnoga kažnjavanja počinitelja zločina i zbog obnove moralnoga integriteta kreće u osvetu sa sasvim neizvjesnim ishodom jer nema pisanoga zakonskoga opravdanja. Radnja Osvete smještena je u sjevernoafrička bespuća i u žarište stavlja mladu privlačnu djevojku Jen (Matilda Lutz), ljubavnicu oženjenoga Richarda (Kevin Janssens), koji s prijateljima Stanom (Vincent Colombe) i Dimitrijem (Guillaume Bouchède) želi loviti pustinjsku divljač. No kada Stan u Richardovoj odsutnosti siluje Jen, Richard nastoji zataškati zločin da ne bi ugrozio svoj brak i pritom djevojku baci s litice. Njezino preživljavanje i osvećivanje koje slijedi zadobivaju značajke egzistencijalnoga trilera, a kritika čak spominje obrasce žanra strave. Film zbog izravna predočavanja nasilja te krhkosti i ranjivosti ljudskoga tijela uvrštava u obrasce tzv. gore ili splatter filmova.

Kevin Janssens i Matilda Lutz

Coralie Fargeat Osveta je prvi dugometražni igrani film. Kao pomoćnica redatelja sudjelovala je u filmovima Na granici stvarnosti (Alain Berliner, 2000) i američkome Nevidljivi cirkus (Adam Brooks, 2001). U televizijskome mini serijalu Les Fees Cloches (2008) bila je i redateljica i glumica, a kratki igrani filmovi Telegram (2003) i Reality+ (2014) kvalitetom su joj omogućili autorski rad u Osveti, gdje je između već navedenoga i jedna od triju montažera. Potpomognuta vrsnom filmskom fotografijom Robrechta Heyvaerta, glazbom Robina Couderta i Roba te odjelom produkcijskoga dizajna postiže snažno djelo s ugođajem neprestane neugode i ne štedi gledatelja. Kako nema sumnje u barem djelomičnu mizoginiju sve trojice muškaraca u ovome filmu, protagonističina borba za opstanak, a zatim i osveta, prikazane su s osobitim uvjerenjem. Pritom se autorica poigrava Jeninim izgledom pa junakinja od seksi lutkice postaje ranjenicom zakrivenom krvlju i prljavštinom te naposljetku ranjenom ratnicom.

Coralie Fargeat u prvijencu se pokazuje učinkovitom redateljicom koja svrhovito rabi temeljne postavke filmskoga jezika pa opažamo kontrapunkte totala i užih planova sve do vrlo česta naglašavanja detalja koji imaju ili simboličnu ili uglavnom vrlo eksplicitnu ulogu jer se tiču ranjavanja tijela. Rabeći pustinjski ambijent redateljica je uspjela iznaći i njegove pune dramaturške vrijednosti a suprotnost je svakako mondena vikendica u kojoj se zbivaju početni i završni segmenti i koja sakriva i krimen počinjen nad djevojkom ali i završni krvavi obračun. Međutim valja navesti i sekvencu djevojčina skrivanja u maloj pećini, sekvencu u kojoj da bi opstala čak koristi i narkotik, a njezin pokušaj izlječenja možemo usporediti i sa sjajnim američkim filmom Povratnik (Alejandro González Iñárritu, 2015).

Muške likove obilježavaju tri različita načina ponašanja, ali podjednako opasna za Jen, dok karakterne promjene same protagonistice dosežu pun raspon osobnoga sazrijevanja potrebna za preživljavanje, kao i za osvetu zbog zločina. Janssens, Colombe i Bouchède uspijevaju ocrtati svoje likove, njihovu antagonističnu prirodu, dok kod Lutzove zapažamo i širok raspon osjećaja, izražen prije svega gestom i stavom.