Zvučno ruho norveškoga klasika

Uprizorenje kanonske dramske poeme norveškoga dramatičara Henryka Ibsena, koji sebe naziva dramskim pjesnikom, Peer Gynt povjereno je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu norveškom redatelju Eriku Ulfsbyju, koji uz Carla Mortena Amundsena potpisuje i adaptaciju teksta u novom i dobrom, kad gledamo hrvatsku stranu jezika, prijevodu s norveškoga Miše Grundlera. Dramaturzi su Carl Morten Amundsen i Sanja Ivić, a  jezična je savjetnica za norveški jezik i asistentica redatelju, kojemu je ovo četvrta režija Peera Gynta, Nadia Andersen.

U predstavi se rabi senzorska tehnologija Amunda Ulvestada, utemeljena na stvaranju zvučnih kostima kojima glumci mogu manipulirati bez rascjepa tijela i zvuka.   

Dok prijevod i stvaranje govorećih i „letećih“ tijela naglašavaju čaroliju Ibsenova ritma i slika iz teksta napisana 1867. u Italiji, utemeljena na legendarno-pripovjedno-poetskoj strukturi prikaza cjelokupna života, a alegorijski i civilizacije, u tekst za predstavu upisana adaptacija pokazuje se kao problem te predstave: umjesto da pridonese sintezi ritma, slikovnosti i filozofičnosti, ona ukida čaroliju dramatičnosti, svodeći je na ilu­strativnost – adaptacija i režija započinju od kraja Ibsenova teksta i od kraja životnoga puta Peera Gynta, kojega na riječnom mostu zaustavlja Ljevač pucadi, koji pretapa ljude koji nisu ispunili svoj životni put. Impozantno dosljedan Siniša Popović kao Peer Gynt i Alma Prica kao koncentriran i intrigantan Ljevač pucadi, vode publiku kroz razne životne Peerove postaje, a Peer Gynt se na sceni raslojava, u skladu s danas modernim teorijama identiteta, na  Peera sanjara u tumačenju poetičnoga Silvija Vovka, Peera lagodnika u dojmljivoj izvedbi Nikše Kušelja, Peera brodolomca u začudnoj izvedbi Slavka Jurage, Peera princa Trollova u interpretaciji Ivana Colarića, Peera odgonetača zagonetki Luke Dragića i Peera zavodnika u Filipa Vidovića.

Predstava će se najviše pamtiti po uvođenju posebne tehnologije
Snimio Marko Ercegović

Ističe se i prizor na engleskom jeziku, u kojemu najiskusniji Peer Gynt govori hrvatskim jezikom, a cijela grupa engleski, čime se vjerojatno želio dočarati Ibsenov riksmål, državni jezik koji se temelji na danskom pisanom standardu, uz „nadopunjavanje leksika norveškim riječima i prilagodbu pisma izgovoru“, ali i suvremena globalizacija.  

Zanimljivu scenografiju potpisuje Arne Nøst, pridonoseći začudnosti teksta, sintezom visinskih i donjih, pučkih obzora, slaganju kuća i mosta, a kostimografkinja Ingrid Nylander inventivna je u osmišljavanju kostima, najviše Trollova (izrada Petre Pavičić). Oblikovatelj videa Reidar Richardsen naglašava spoj norveške i hrvatske ljepote krajolika, a skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar suptilnu glazbu. Oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek izvrsno mijenja motrišta i perspektive prostora i protagonista. Koreografkinja Belinda Braza pedantno gradi mikropokrete i one snažne gestualnosti.

Glumački se ističe Ksenija Marinković kao Åse, Peerova majka, posebno u briljantno izvedenoj sceni umiranja. Snažnu grotesknu dimenziju i ludičnost donosi Vanja Matujec kao  Beriffenfeldt, šef(ica) psihijatrijske klinike. Publika voli i grotesknu glumu Nine Violić, Žene u zelenom. Ostale uloge ostvaruju Luca Anić kao Solveig, Lana Barić kao Starac iz Dovrea i Svećenik, Ivana Boban kao Svijač i Ingrid, Slavko Juraga kao Kovač Aslak, Luka Dragić kao Kapetan, Silvio Vovk kao Kuhar i Filip Vidović kao Felah te duhoviti Nikša Kušelj kao Dijete-Troll.

Tehnički zahtjevna predstava donijela je na scenu novosti koje glumca postavljaju u supoziciju s tehnološki kompliciranim svijetom koji mu djelomice ograničava glumački izraz, a djelomice ga pojačava i naglašava gestikulaciju i ekspresiju. U prožimanju vremenskih i prostornih dimenzija s dimenzijom zvuka dobivaju se začudni vizualni i zvučni efekti, uključujemo se u 3D-mapiranu crnu kazališnu kutiju u kojoj četvrti zid postaje zaslon na velikoj računalnoj kutiji i ulaz u novu teatarsko-tehnološku zbilju.

Drugi sustav temeljnih parametara kreće dijametralno suprotno, od skandinavske mitologije i trolovskoga svijeta koji u suodnosu s tehniciziranim kodovima postaje još straniji, začudniji, nejasniji, na razini grotesknosti, ali izvrsno osmišljen i nadahnuto izveden. Svi glumci nisu ozvučeni na isti način pa se osjeća određena disperziranost. Svjetlosni efekti i projekcije na panoima i drugim ravnim površinama kreiraju novu dimenziju posebnosti svijeta i naglašavaju hladnoću norveške zbilje, ali i red i pravilnost racionalnih promišljanja, kao da sugeriraju kauzalitet i posloženost misaonih procesa i njihov kauzalitet u posebnostima svijeta. Na kutijama koje određuju glumce i njihovi su mali teatrini: vidimo njihove oči i treptaje kapaka, na velikom platnu mijenja se vrijeme događanja i klimatsko vrijeme, ispod mosta prolazi voda u segmentima na kojima se producira more i rijeka u nizovima. Mostovna konstrukcija sastavljena od dvaju dijelova restrukturira se u palubu broda, odakle najiskusniji Peer Gynt motri svijet i svoju prošlost, a glumci povremeno zamjenjujući scenske radnike kreiraju sjećanja postavljajući scenografske dijelove u nove pozicije.

Čini se da će se dvoipolsatna predstava najviše pamtiti po uvođenju posebne tehnologije.