Virtuoz umjetnosti zvukovlja

Najavljen kao „veliki Maisky“, violončelist svjetskoga glasa Mischa Maisky privukao je u Veliku dvoranu KD Vatroslava Lisinskog 12. travnja brojno slušateljstvo. Glazbenik dobro poznat zagrebačkim, pa i mnogo šire hrvatskim ljubiteljima klasične glazbe, nastupio je uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem njegova šefa dirigenta Enrica Dinda i premda je Majstorski ciklus uglednoga zagrebačkog simfonijskog orkestra moguće slušati i u izravnom radijskom prijenosu, bilo je zacijelo privlačnije svima koji su to mogli osobno doći na koncert i uživo doživjeti muziciranje violončelista koji je u svojoj sedamdesetoj godini doista već i živa legenda čelističkoga umijeća.

Koncert sa standardnim rasporedom djela prema kojemu je na početku kao „predjelo“ bila skladba hrvatskog autora, budući da je Simfonijski orkestar HRT-a po temeljnoj orijentaciji predodređen za njegovanje i snimanje djela domaćih skladatelja, započeo je Enrico Dindo izvedbom Passacaglie za gudače, op. 35 Krste Odaka. Riječ je o antologijskom ostvarenju iz hrvatske baštine 20. stoljeća koje smo već mnogo puta čuli, ponajprije u interpretaciji Zagrebačkih solista, i ta komornija verzija djeluje zacijelo izvornije i dojmljivije od brojnijega gudačkog aparata, koji je, valja dodati, pod Dindovim vodstvom djelovao tromije izgubivši osnovne linije i plastičnost Odakovom idejom određene polifonije i kontrapunkta gudačkih dionica. Tako je prvo djelo tek „odzvučalo“, a publika se koncentrirala na sljedeću najavljenu skladbu, Drugi koncert za violončelo i orkestar u C-duru, op. 126 Dmitrija Šostakoviča.

Violončelist Mischa Maisky
Snimio Tugomir Hrabrić

Već je dolaskom na podij omiljeni gostujući glazbenik Mischa Maisky šarmantnom pojavom i gustim sijedim kovrčama izazvao gromoglasni pljesak. Slijedila su tri stavka Šostakovičeva solističkog koncerta iz 1966. posvećena velikanu Mstislavu Rostropoviču, legendi violončela koji je bio ne samo skladateljev bliski prijatelj nego i profesor i u mladosti žustri promotor Maiskog, što daje zaključiti kako ga virtuoz interpretira s posebnim osjećajem poštovanja, ali i osobitog i osobnog razumijevanja. Upravo taj nadasve osobni pristup Šostakovičevu Drugom koncerta za violončelo – rjeđe izvođenu, pa i manje poznatu od nešto ranijega Prvog koncerta za violončelo i orkestar iz 1959, pretežno silazna melodijskog duktusa, gustih disonantnih harmonija i dramatičnih solističkih dionica umreženih u bogato orkestralno tkivo, što sve stvara uglavnom tmurnu atmosferu glazbenoga tijeka s nerijetkim otklonima u groteskna suzvučja – bio je glavna značajka interpretacije Mische Maiskog. Naime, lišena izvanjskih efekata instrumentalnog virtuoziteta, a potpuno usmjerena na sadržajnost glazbenih misli koje neizbježno asociraju na biografske elemente Šostakovičeve egzistencije, izvedba je oduševila bitnom porukom glazbe skladatelja koji se umjetnošću zvukovlja suprotstavljao svim nedaćama života. A tih nedaća u velikoj mjeri ima i danas pa je poruke autora glazbe kao i odnos interpreta moguće shvatiti i u suvremenom kontekstu.

Izbor Treće simfonije u Es-duru, op. 55, Eroice Ludwiga van Beethovena u drugom dijelu koncerta, sa svim konotacijama podnaslova i mogućnostima izvanglazbenih tumačenja i shvaćanja tog monumentalnog orkestralnog ostvarenja, činio se stoga logičnim. Dirigent Enrico Dindo zdušno je uronio u Beethovenovu genijalnu glazbenu tvorevinu i pomno gradio svaki stavak sa svim pojedinostima osobito naglašenih dinamičkih gradacija i posustajanja. Oduševljenje brojnoga općinstva imalo je time i puno opravdanje pa je i završni pljesak potrajao prilično dugo.