Uncle Maroye za svjetske pozornice

Cijelu prošlu godinu Ustanova u kulturi grada Dubrovnika Dom Marina Držića marljivo je i minuciozno obilježavala 450. obljetnicu smrti našega najvećeg komediografa Marina Držića (1508–1567). Tako se u 2017. godini Dom od male, samo lokalnoj zajednici i turistima poznate, ustanove u kulturi premetnuo u mjesto u koje su hrlile i lokalne i nacionalne televizije, i stari i mladi, i domaći i turisti. Program održan tijekom obljetničke godine obuhvaća pedesetak programskih aktivnosti. Na njemu su se našle izložbe te dramske, likovne, filmske i glazbene radionice za djecu; besplatna turistička tematska vođenja po držićevskim lokacijama; razna stručna predavanja držićologa; suradnja s Gimnazijom Dubrovnik, Umjetničkom galerijom Dubrovnik, Kazališnom družinom Kolarin, festivalom Midsummer Scene i Teatrom M&M, a nikako se ne smije zaboraviti ni diplomatski posjet Milanu, koji je rezultirao svojevrsnim presedanom u dubrovačkoj povijesti – donošenjem u Dubrovnik dva Držićeva prvotiska iz 1551, koje je, vrlo vjerojatno, i sam Vidra držao u rukama. Riječ je o Tireni i PIESNI MARINA iz 1551, a predstavljena je tada i Tirena iz 1630.

Ravnatelj te aktivne ustanove Nikša Matić pojašnjava kako je obljetnička godina bila posebna prilika u kojoj se svakom posjetitelju željelo omogućiti što bolji uvid u živopisnu biografiju hrvatskoga književnika Marina Držića, ali i predočiti život renesansnog Dubrovnika. Zadaća je Doma Marina Držića, kako kaže Matić, „otvaranje polja dostupnosti velikanu hrvatske i europske književnosti svim generacijama našega društva, ali i svima onima koji naš jezik ne razumiju“. Ne čudi stoga što je jedan od najdojmljivijih programa dostojan tako velike obljetnice bio prvi integralni prijevod Držićeva djela Dundo Maroje na engleski. U predgovoru tog prijevoda akademik Luko Paljetak naglasio je kako je Dundo do nas došao okrnjena kraja te kako se prevoditelj Filip Krenus koristio verzijom sa završenim petim činom koji je nadopunio Mihovil Kombol. Dosad je postojao prijevod teksta Margaret Flower i Otona Grozdića korišten za prvu i jedinu izvedbu Dunda Maroja u Engleskoj, koji se igrao 1958. u Belgrade Theatreu u Conventryu u režiji Marka Foteza. Drugi prijevod, Sonie Bićanić, objavljen je u knjizi Marin Držić, Uncle Maroje, A Comedy in Five Acts, Summer Festival Dubrovnik, Dubrovnik, 1967, ali on je kao i prvi prijevod bio prilagođen kazališnoj izvedbi djela te nije sadržavao Kombolovu nadopunu. Akademik Paljetak naglasio je kako je ovo prvi integralni prijevod čitavog teksta najpoznatije Držićeve komedije.

Naš sugovornik Nikša Matić (posve desno) sa supredstavljačima na promociji prijevoda u Dubrovniku
Izvor Dom Marina Držića / Vedran Levi

O potrebi za cjelovitim prijevodom akademik Paljetak je zapisao: „Danas, međutim, nema potrebe da se Držićeva velebna komedija krati, naprotiv, potrebno ju je prikazati u svoj raskoši, raznolikosti, bogatstvu i živosti svih u nju uključenih likova, od kojih gotovo svaki govori svojim jezikom, odnosno nekom inačicom svoga lokalnog idioma stvarajući tako bogati lokalni babilon jezika renesansnog Dubrovnika i njegove okolice odakle dio Držićevih likova dolazi, uključujući i talijanski jezik, odnosno nekoliko njegovih dijalekata, budući da se radnja komedije događa u Rimu.“

S ravnateljem Doma Marina Držića, Nikšom Matićem, za porazgovarali o važnosti tog prijevoda te onim iskonskim razlozima zbog kojih je do njega došlo.

Za početak vam čestitamo na ovom lijepom izdanju koje je proizašlo iz Doma Marina Držića.

Hvala. Istina je da je Uncle Maroye jedan od naslova izdavača Doma Marina Držića koji je pobudio najviše pozornosti šire publike.

Već nakon čitanja predgovora akademika Paljetka u kojem on jasno kaže: „pravu vrijednost ovog prijevoda ipak pokazati može samo izvedba na pozornici, riječ koja s papira ulazi u usta glumca koji će s njom ujedinjen o/živjeti svoj lik“, razvidno je da je svrha prijevoda Dunda na engleski zapravo postavljanje Držića na ugledne europske pozornice. Kako to mislite postići?

Svjesni smo kako razmišljati o velikanu kao što je Držić u okviru granica naše države nije pošteno prema njegovoj neprocjenjivo vrijednoj pisanoj baštini. Držić zaista zaslužuje da za njega čuju i da ga čitaju u drugim zemljama Europe. Nakon prvog izdanja u Domu, drugo mora biti u renomiranoj inozemnoj izdavačkoj kući. Već smo u kontaktu s nekim velikim i nekim usko specijaliziranim londonskim izdavačkim kućama.

Izd. Dom Marina Držića, Dubrovnik, 2017.

Moram napomenuti da ćemo u svim daljim koracima rado surađivati s našim uvaženim partnerima, koji od početka podupiru projekt. Riječ je o osnivaču DMD-a Gradu Dubrovniku, kao i Turističkoj zajednici grada Dubrovnika, ali i pojedincima – prevoditelju Filipu Krenusu, autoru predgovora akademiku Luku Paljetku, urednici izdanja Susan Curtis iz Istros Books, našim Dubrovkinjama Dariji Mikulandra Žanetić i Jeleni Maržić iz produkcijske kuće Brilliant Events iz Dubrovnika. U Domu Marina Držića uvijek ustrajavamo na kvalitetnim suradnjama.

Produkcija predstava veoma je skupa. Kada dođe vrijeme za to, sigurno ćemo se upustiti u raspisivanje projekta koji ćemo prijaviti na neki od fondova EU-a.

Na dobru ste putu da odstranite jezičnu i geografsku barijeru, koje su se nametale stoljećima između Držića i široke, međunarodne publike. Kako ste uvidjeli da postoji potreba za tim prijevodom?

Upravo tako. Naši posjetitelji bili su nam nadahnuće. Osim bogaćenja izdavačke djelatnosti htjeli smo omogućiti našim stranim posjetiteljima da ponesu doma nešto najvrednije od Držića što im možemo ponuditi, a to je njegovo najslavnije djelo, i to na jeziku koji je većini naših posjetitelja blizak. DMD godišnje posjeti oko 40.000 posjetitelja. Za tako malu ustanovu to je jako lijep broj ljudi, od kojih se većina prvi put susreće s Držićem. Ako im ga ne približimo kroz dimenziju jezika, postoji mogućnost da će ga brzo zaboraviti, a čim postoji na engleskom djelo koje mogu čitati, postoji i mnogo veća mogućnost da će ih Držić u najmanju ruku zaintrigirati.

Marko Fotez je, kako naglašava Paljetak, zaslužan za oživljavanje Držića. Postavio je Dunda 1938. u HNK u Zagrebu i izvukao ga iz zaborava kao što su Englezi početkom 19. stoljeća od zaborava spasili Williama Shakespearea. Kada je Dom Marina Držića počeo promišljati da Držića „spasi od zaborava“ u krugovima međunarodne publike?

Prije točno tri godine započela je suradnja Doma s Midsummer Scene, međunarodnim kazališnim festivalom koji se odvija u Dubrovniku na tvrđavi Lovrijenac na kojem se izvode Shakespeareova djela, a koji je 2014. osnovao Filip Krenus u suradnji s Darijom Mikulandra i Jelenom Maržić. Nakon što je na festivalu 2016. izveden projekt Shakespeare meets Držić, u povodu obilježavanja 400 godina od smrti Williama Shakespearea, lani je u prepunoj Sponzi izveden i Držić meets Shakespeare u povodu 450. obljetnice Držićeve smrti. Tom su prigodom glumci iz ansambla Midsummer Scene, oživili likove iz Dunda Maroja, kroz dramsko / koncertno čitanje na engleskom jeziku. Tako su se odvili prvi koraci prema realizaciji prijevoda.

Dramska su čitanja ključna u procesu postavljanja nekog djela na kazališne daske. Kod nas nisu osobito poznata među širom publikom, ali poznato je kako je taj korak od iznimne važnosti jer se njime pokazuje bogatstvo nekog teksta.

Upravo zato već godinama njegujemo suradnju s festivalom Midsummer Scene. U ovogodišnjem jubilarnom, petom izdanju kazališnog festivala Midsummer Scene nastavit će se uspješna suradnja jedinstvenoga međunarodnog festivala i Doma Marina Držića programom Držić meets Shakespeare, čime ćemo još jednom približiti i prikazati veličinu i vrijednost Držićevih djela posjetiteljima iz cijelog svijeta.

U jednom intervjuu prevoditelj Krenus naglasio je kako se sam Držić voli poigravati jezikom, pa i imena njegovih likova odražavaju njihov karakter. Imena protagonista, ulice i toponime prilagodio je engleskom jeziku. Što mislite o tom potezu?

Popiva je postao Quaffer, Pomet Scoffer, dok je Petrunjela dobila još jači talijanski prizvuk i postala Petruniella. Smatram da je to vrlo mudar prevoditeljski potez. Dubrovački kontekst nije dovoljno jasan ni našoj domaćoj publici iz drugih dijelova Hrvatske. Poenta je prijevoda da se djelo na svim razinama približi publici kojoj se izravno obraća. U tom kontekstu jako mi je draga misao redatelja Foteza koja najbolje dočarava ono što i sam mislim. „Nesumnjivo je da je Držićev jezik u punom rasponu svoje ljepote i životnosti neprevodiv. Ali je značajno da su svi prijevodi, izrađeni na bazi suvremenog književnog jezika (…) našli odjeka ne samo kod publike, koja u svojim zemljama spontano reagira na Držića, da ga razumije i prima, da je Držićev prikaz čovjeka i života zaista umjetnička objektivizacija koja prelazi okvire vremena i savladava razlike među shvaćanjima i temperamentima i mentalitetom pojedinog naroda.“

Osim na predstavljanju u Dubrovniku Držićeva Uncle Maroya nedavno se čitalo i u londonskoj humanističkoj i nakladničkoj ustanovi Conway Hall. Bilo je to prvo dramsko čitanje Držića u novom prijevodu na Otoku. Koji su dalji koraci u brendiranju našega književnog barda Držića?

Bila nam je velika čast i zadovoljstvo predstaviti se engleskoj publici u njihovoj prijestolnici. Ovo je bilo prvo u nizu dramskih čitanja Držića u Londonu. Nisam nerealan, znam koliki upiti idu prema velikim kazališnim kućama. Strpljivo ćemo, korak po korak, raditi na ostvarenju naše misije, a to je postavljanje Držića na međunarodnim pozornicama. Ne trebamo odmah ciljati na najjače kuće, ali neću kriti da bi vidjeti Dunda Maroja na nekoj slavnoj londonskoj pozornici bilo ostvarenje sna. Uvijek volim naglasiti, pa sam to učinio i u Londonu, da je Držić umro kad su Shakespeareu bile tri godine, da se Molière rodio čitavo stoljeće poslije i da je od Držićeve smrti do rođenja Carla Goldonija proteklo jedno i pol stoljeće. Sama ta činjenica uvijek izazove pozitivne reakcije kod sugovornika ili publike. Zaista je bitno naglasiti Držićevu originalnost i to ćemo uvijek isticati u njegovu populariziranju i brendiranju.

Za kraj možemo se složiti da se Dom Marina Držića ovim prevoditeljskim pothvatom uspješno s bremenom akomodava i to kao pravi vjertuoz koji zna kako renjat na svijetu.