Umjetnost je stvar odluke

Pripada li umjetnost svakome? Jesu li određeni konzumenti umjetnosti jednakiji od drugih? Kako se othrvati elitizmu u umjetnosti? Čija je umjetnost, što proizvodi i za koga? O tim su pitanjima u sklopu okruglog stola pod naslovom Umjetnost pripada svakome, koji se održao 20. travnja u Knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića u okviru projekta Priprema, pozor… kazalište!, razgovarali vizualna umjetnica i predavačica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu Andreja Kulunčić, vizualni umjetnik i pjesnik Vlado Martek te kiparica i ravnateljica Kulturnog centra KNAP Anja Planinčić.

Umjetnost pripada svakome ujedno je i slogan manifestacije kojoj je cilj, prema riječima organizatora, usmjeravanje publike, a pogotovo djece i mladih, na umjetnost kao jedan od komunikacijskih oblika te na njezin potencijal da bude pokretač promjena u društvu. Sudionici okruglog stola istaknuli su svoje viđenje položaja i uloge umjetnosti i umjetnika u društvu, govorili o intencijama i potencijalima umjetnosti te su se dotaknuli političke dimenzije, estetike i metoda umjetnosti u kontekstu umjetničkog sustava i njegovih neoliberalnih komodifikacija. Polazeći od vlastitih umjetničkih praksi i profesionalnih preokupacija, sudionici su, uz moderatoricu Irenu Bekić, pokušali odgovoriti na pitanje koliko se navedeni aspekti uključuju, preklapaju, odnosno isključuju.

Andreja Kulunčić, Anja Planinić i Vlado Martek

Vizualni umjetnik i pjesnik Vlado Martek govorio je o svojim iskustvima umjetničkog djelovanja unutar Grupe šestorice 70-ih godina prošlog stoljeća i njihovih intervencija u gradskim prostorima, kojima je namjera bila prikazivanje umjetničkih radova neprofesionalnoj publici kroz estetiku usputnog stvaranja i umnožavanje prilika da umjetnost počne pripadati svima. „Bili smo uz svoje radove po različitim dijelovima grada kako bismo učili ljude što je suvremena umjetnost. Tu je riječ o svojevrsnoj karnevalizaciji umjetnosti, što započinje s hepeningom. Poezija mora ići na ulicu, ususret ljudima, a umjetnost prije svega mora biti komunikativna“, istaknuo je Martek.

„Umjetnost je stvar odluke i pitanje duhovnosti u smislu da treba biti realan te odbaciti iluziju da se umjetnost može smjestiti samo u kutiju kreativnosti, što su znali već i dadaisti. Umjetnost počinje tamo gdje čovjek počinje stajati iza svojeg umjetničkog djela“, zaključio je.

Vizualna umjetnica Andreja Kulunčić govorila je o svojim iskustvima umjetničke suradnje s različitim dobnim i društvenim skupinama. „Kreativnost nam daje potencijal da činimo, da smo budni, da nismo spavači, a umjetnost je važan resurs u poticanju promjena u društvu“, istaknula je. U radove i umjetničke intervencije Andreja Kulunčić često uključuje obespravljene, stigmatizirane i marginalizirane članove društva, a umjetnost u takvim radovima postaje mehanizam za davanje glasa i osnaživanje ranjivih skupina, kao što su na primjer ilegalni radnici u radu nastalu u Zürichu 1 Franak = 1 glas, koji umjetnica definira kao političku umjetničku intervenciju.

Kiparica Anja Planinčić govorila je iz pozicije ravnateljice Centra za kulturu KNAP, koji je jedan od najstarijih centara za kulturu, u vrijeme čijeg se osnivanja shvaćala važnost kulture te se stoga javila potreba za njezinim dovođenjem i u radničke dijelove grada. Kako je istaknula, današnja je svrha djelovanja KNAPA-a njegovati postojeću i razvijati novu publiku. Cilj je prije edukacija i približavanje kulture interesnim skupinama nego stvaranje vrhunskih umjetničkih djela. Istaknula je i razne akcije kojima se kultura pokušava približiti što većem dijelu ljudi, od čega se ističe akcija Zagreb na kvadrat performera Siniše Labrovića, inače stanovnika tog kvarta, kojoj je cilj bio približavanje suvremene umjetnosti slučajnim prolaznicima. Na tezgi na tržnici nudilo se čitanje poezije za dvije kune, koje je sam umjetnik plaćao onima koji su pristali da im se čita.

Edukacija i usmjeravanje publike, a pogotovo djece i mladih, na umjetnost kao jedan od komunikacijskih oblika može potaknuti dugoročne pozitivne promjene u svijesti pojedinaca o važnosti kulture, kao i u modelima ulaganja i financiranja umjetnosti na malom tržištu kao što je naše. Još prisutan mit o umjetniku kao genijalnom stvaraocu od umjetničkog rada čini nevidljivi rad, a od umjetnika prekarne radnike. Upravo je umjetnost mogući alat otpora kroz edukativne programe i modele participacije s raznim skupinama, pogotovo ranjivima. Sve veće uključivanje marginaliziranih pojedinaca i grupa u kulturno-umjetnički život zajednice pokazatelji su kako umjetnost sve više pripada svima, čime se ostvaruje potencijal umjetnosti da bude pokretač promjena u društvu.