Umijeće aforističkog stiha

Aforističke meditacije promiču osebujnu duhovnost osmišljenu jezgrovitom, zbijenom, sažetom sintagmom koja unutarnju poetiku riječi, njezinu usuglašenu neizmjernost, apostrofira novim osjećajnim vrijednostima. Nećemo se udaljiti od istine ako taj sklop riječi, povezanih konciznim, poetiziranim smislom, nazovemo i epistolarnom porukom koja kozmički diše u svojoj asocijativnoj cjelini: „Od riječi do riječi / od tišine do tišine, / otvarajuć brazdu bjesmo / duboku u našem snu. / Sada nas dijeli / duboka brazda otvorena, / tišine su sjena, / riječi su jeka.“ (De palabra en palabra).

José Bergamín, španjolski pjesnik, „odgađani pjesnik“ (kako ga naziva Mladen Machiedo u iscrpnoj i znanstveno utemeljenoj studiji), rodio se 1895. u Madridu, umro u San Sebastiánu 1983. Njegovu biografiju, njegov životopis, nosi romansijerske vokacije, jer je zbog svojih političkih uvjerenja i stajališta prihvatio sudbinu azilanta, boraveći u Parizu, Meksiku, Venezueli, Urugvaju. Dva puta je migrirao iz Španjolske, što će posvjedočiti u svojoj pjesmi Soy peregrino en mi patria: „Hodočasnik sam u svojoj domovini, toliko hodočasnik u njoj, / da idem sam, a hodajuć tako / gotovo ne dotičem zemlju joj. / Zemlja njezina ‘sva od zraka’ / za me, kao da su mi koraci / koraci utvare neke / što prolazeć ne ostavlja traga.“

Izd. Vlastita naklada Đuretić i
Studio Moderna, Zagreb, 2016.

Machiedova sintagma „odgađani pjesnik“ zahtijeva objašnjenje. Naime, Bergamín je objavio prvu zbirku (1962) kad je imao već 67 godina, a do 87. godine objavit će još šest zbirki. Usprkos zapravo bogatu opusu (dvije knjige aforizama, desetak teatarskih naslova i četrdesetak proza, eseja i epistolara), José Bergamín nije uvršten, kako nas informira Machiedo, u relevantne „nacionalne antologije“. Nije stigao „na vrijeme“ („usporedo s vlastitom generacijom“). Pa iako nije dospio u antologije, njegovo ime spominje se uz najveća europska književna imena (Juan Ramón Jiménez, Antonio Machado, Alberti, Octavio Paz, Lope de Vega, Miguel de Unamuno, Pascal i Kierkegaard).

Usprkos nemirnoj i dinamičnoj biografiji (i kašnjenju u antologije!), José Bergamín stvaralac je bogata pjesničkog opusa, o čemu nam svjedoči vrstan prijevod Mladena Machieda. Knjiga izabranih pjesama Čekajući snježnu ruku, s kreativno osmišljenim ciklusima (Odgođene rime i soneti, Pustošna jasnoća, O jeseni i kosovima, Obala postrani, Zastrto bdijenje, Čekajući snježnu ruku, Obilazan pjev, Krajnja ura), dobrodošao je prijevod na hrvatski jezik, u kojem je sretan spoj književnog iskustva povezan s kreativnim činom: „U samoćama u kojima živim / motrite me kao mrtvaca: / ne videć da je drugi život, drugi svijet / to što nosim unutra.“ (Sada čitajuć me možda pomislite).

Pjesnička objava Bergamínove pjesme jest istinitost i otvorenost. To je jasna, nepatvorena poezija: „U životu sve stiže / ali sve stiže kasno. / Sjemenu, cvijet / i njegov plod, da zrije. / Komu stiže kasno stiže / što mre i što se rađa. / Kašnjenje je samo vrijeme / što nas stvara i rastvara.“ (U životu sve stiže).