Tuđman i počeci HDZ-a

Još čekamo na relevantnu povijest početaka središnje hrvatske opozicijske stranke, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), u suton komunističke Jugoslavije. Sada dostupno gradivo Službe državne sigurnosti, posebice njezina središta u Zagrebu, koje obiluje svakovrsnim podacima o HDZ-u 1989. i 1990, stoga nužno privlači pozornost svakog istraživača. Naime, uz rijetke iznimke, dosadašnje analize i memoarski zapisi unose više zbrke negoli rasvjetljuju složen početak HDZ-a. Prema informaciji SDS-a od 24. siječnja 1989. i nastaloj na temelju izvještaja operativne veze Jura, precizno stanje organiziranosti nacionalne opozicije (ili nacionalnih disidentskih skupina) nije bilo moguće utvrditi. Sigurno je bilo jedino da su djelovale „pojedine grupacije hrvatskih nacionalista“, koje su ušle u razdoblje „kristalizacije“ pojedinih inicijativa. Jedino što ih je međusobno zbližavalo bio je strah pred prijetnjom iz Beograda. „Narastajuća zabrinutost“, kako je naveo Jura, pred srbijanskim planom „reorganiziranja vlasti u SFRJ na način napuštanja koncepta federalizma u korist novih oblika centralizacije i hegemonističkih međunacionalnih odnosa“ uzrokovala je „da se priđe hitnom akcionom i organiziranom djelovanju u krugovima hrvatskih nacionalista“.

Plješevički sastanak
hrvatskih disidenata

Prema Juri, ključne karakteristike odnosa između pojedinih grupa, ali i unutar pojedinih grupa, bile su primjetne ideološke i političke podjele te narušeni međusobni odnosi. Tako se „liberalnija struja iz kruga bivših hrvatskih sveučilištaraca“, među kojima Dražen Budiša i Jozo Ivičević, odbila „vezati uz radikalno desni militantni pravac aktivnosti i organiziranosti“, čiji su predstavnici bili Marko Veselica, Nikola Muslim, Ivan Gabelica i Vladimir Šeks. Navodno u namjeri da izbjegnu dominaciju „desničara“, grupacija „mlađih hrvatskih nacionalista“ naumila je osnovati Hrvatski demokratski savez (HDS). Ali, kao „oblik društvenog okupljanja“ u okviru Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske te s temeljima u očuvanju „avnojevskog federalnog koncepta Jugoslavije“ i širenju „procesa demokratizacije“. Konačan cilj HDS-a bio bi stoga razvijanje „nepartijskih oblika političkog pluralizma (…) te davanje najviše podrške legalnim državnim i partijskim institucijama u suprotstavljanju pokušajima rušenja ustavom utvrđenog političkog sistema i započetih demokratskih procesa“. Navedeno nedvojbeno odaje dijelove radnog nacrta, poslije Nacrta prijedloga za pokretanje Hrvatskog demokratskog zbora, programskog dokumenta koji je početkom veljače 1989. napisao Franjo Tuđman i o kojem se tada očito raspravljalo u disidentskim krugovima. Zato je opravdano upozoriti: je li operativna veza Jura, odnosno osoba očito uključena u krug ljudi na koje je Tuđman računao, tajnoj policiji namjerno prenijela sadržaj dokumenta u krajnje opreznoj formi?

Jer u tom trenutku Tuđman se konzultirao s drugim disidentima oko sastava Inicijativnog odbora za osnivanje HDS-a. Tuđman se 18. siječnja 1989. „pohvalio“ Marku i Vladimiru Veselici da je „razradio ideju formiranja“ HDS-a, koji je predviđao osnivanje čak šesnaest stručnih pododbora (književnici, filozofi, pravnici, povjesničari, novinari…). Očito bojeći se napada režima Tuđman je bio iznimno oprezan pa je u tom trenutku HDS bio osmišljen kao svojevrsni pandan Socijalističkom savezu (unutar kojeg bi djelovao), a ne klasična politička stranka. Vladimir Veselica s navedenim se složio, ali je dodao da i on također radi na osnivanju inicijativnog odbora „jednog akcionarskog društva“, što bi očito mogao biti neki oblik organiziranog opozicijskog okupljanja. Ipak, braća Veselica snažniji su naglasak stavljala na Tuđmanov prijedlog (HDS) pa je usuglašeno da se ubrzo svi okupe „na plješevičkom dobru“.

Tuđman je ostvario potencijal političkog organiziranja hrvatskoga naroda

Nasuprot mišljenju rasprostranjenu u javnosti, sastanak hrvatskih disidenata, održan u vikendici Ante Ledića, nije ostao nepoznat tajnoj policiji. Njegov ishod SDS je također mogao ocijeniti zadovoljavajućim. Naime, osim načelna stava o nužnosti osnivanja HDS-a, ništa drugo nije bilo moguće usuglasiti. Važno je uočiti da je na tom sastanku Marko Veselica ostao bez (očito) očekivane podrške za čelno mjesto HDS-a: prema riječima Hrvoja Šošića, izgovorenim dan poslije sastanka, Marko Veselica je „prethodnog dana nokautiran i izrečeno mu je nepovjerenje“. Bilo je i drugih kandidata za čelno mjesto, poput Tomislava Ladana, također prisutna na sastanku. Vrijedi stoga donijeti i izvadak iz informacije SDS-a od 25. siječnja 1989. o razgovoru između Marka Veselice i Šošića. „Na Veseličinu konstataciju da je Ladan Tomislav“, navedeno je, „izgubio bitku [za čelno mjesto HDS-a], Šošić se složio, rekavši da je to bilo vidljivo na sastanku prethodnog dana, te da on (Šošić) nikad ne bi ušao u Savez sa Ladanovim programom, jer taj program je propao. Zatim je (Šošić) objasnio da je na sastanku prethodnog dana šutio iz taktičkih razloga, odnosno da je ostale isprovocirao kako bi odbacili Veselicu i na taj način mu otvorili prostor.“ Veselica ipak nije do kraja pokidao veze s ostalim članovima Inicijativnog odbora HDS-a.

Pojedinac koji se ubrzo nametnuo kao najdinamičniji akter bio je Tuđman. Zajedno s Dragom Stipcem, odlučili su se „samostalno raditi i to pod Tuđmanovim vodstvom“. To je značilo da ostaje glavnina postojećega radnog nacrta HDS-a. Kako je Tuđmana postojeći naziv previše podsjećao na sličnu inicijativu u Sloveniji (Stipcu je 28. siječnja 1989. napomenuo „da moraju paziti da ne ispadnu slovenska kopija“), razmišljao je o promjeni u „hrvatski demokratski zbor“ jer, kako je naveo, „mi želimo prozboriti o Hrvatskoj“. Do kraja veljače 1989, najvjerojatnije pod utjecajem Dalibora Brozovića, odustat će od HDS-a i prikloniti se imenu Hrvatska demokratska zajednica.

Inicijativni krug

Jednaku pozornost Tuđmana i Stipca privući će i izbor potencijalnih članova nastajućeg inicijativnog kruga. Spomenuti razgovor sa Stipcem, do čijeg je sadržaja SDS došao ozvučenjem Tuđmanovih prostorija, stoga privlači kao rijedak primjer razmišljanja o budućim kadrovima nastajućeg HDZ-a. Tuđman je ustrajavao da u početku moraju privući barem dvadesetak ljudi, „ali među njima nikako Veselicu Marka, s čime se Stipac složio“. Sa sigurnošću su računali još na Brozovića, Petra Selema, Petra Šegedina i Šeksa. Tuđman je priželjkivao da se i Budiša uključi, ali takav ishod nije bio izvjestan. „Na kraju svih nabrajanja“, kako je navedeno, „Tuđman je konstatirao da Bilandžić Dušan ne dolazi u obzir, da je Čičak Ivan Zvonimir pozive odbio, a iskazao je interes za Kovačević Antu iz Ljubljane, te bi želio s njim porazgovarati“. Tuđman je bio siguran i u podršku Zvonimira Šeparovića, s kojim su uspostavljeni kontakti. Ali, kako je Šeparović prenio jednom posredniku, on „u principu nema ništa protiv Hrvatskog demokratskog zbora, čak šta više da je spreman biti u najužem krugu, čak i predsjednik, ali da sada čeka 23. 2. 1989. godine, kada će se odlučivati da li će postati rektor Sveučilišta [u Zagrebu]“. „Prije toga“, poručio je, „ne želi ništa potpisivati“. Vidno razočaran Šeparovićevim činom, Tuđman je u dnevniku prijezirno zapisao: „Naši ljudi.“

Dokumentacija SDS-a otkriva da Tuđmanov plan nije bio jedini pokušaj osnivanja opozicijske stranke. Naime, prema doušniku tajne policije kodnog imena Rade, i Budiša je početkom siječnja 1989, neovisno o Tuđmanu, došao na zamisao osnivanja HDS-a. Veći dio siječnja proveo je u konzultacijama s potencijalnim suradnicima koji su mu „dali pravu ili načelnu suglasnost“, a napisao je i programski tekst. Budiša je smatrao kako bivši politički osuđenici ne bi trebali predvoditi opoziciju komunistima: „u tim razgovorima [s potencijalnim osnivačima]“, naglašavao je, „tu nema nas [političkih osuđenika] (…) i da ćemo se mi priključiti kada oni procijene da je to oportuno“. Odbivši sva Tuđmanova nagovaranja, Budiša se zahvalio na ponuđenu članstvu u Inicijativnom odboru. Ali čini se da je Budiša u Tuđmanovu nacrtu vidio i neprihvatljivu kombinaciju nacionalizma i arhaizma. Prema operativnoj vezi Jura sredinom je veljače 1989. Zagrebom kružio „prijedlog programa Hrvatskog demokratskog zbora“. Budiša je prema njemu bio vrlo kritičan. Držao je da ga
„sam naziv asocira na ljotićevski zbor“, a nije, barem za njega, dovoljno adresirao „suvremenije pristupe problemu nacionalnog identiteta“. I Budiša, ali zanimljivo i Jura, bili su protiv Tuđmanova nacrta. „Inzistiranje na hrvatskoj državnoj legitimnosti, hrvatskom identitetu i sličnim kategorijama izvoru [Juri] se čine sasvim nesuvremenim i imobilizirajućim te je stoga preporučio sastavljačima da preformuliraju platformu ukoliko žele da je on i Budiša potpišu.“ Pored Budiše, Tuđman je u idućim danima često kontaktirao i s Vladom Gotovcem, ali ga nije uspio privoljeti uza svoj program.

Društvo književnika Hrvatske, 28. veljače 1989.

Tuđmanov Nacrt u međuvremenu je dorađen i poprimio je konačni oblik, Programske osnove Hrvatske demokratske zajednice. Tuđman ga je predstavio javnosti na tribini u Društvu književnika Hrvatske, održanoj 28. veljače 1989. Okupilo se više od tri stotine ljudi, a tajna je policija skup dobro pratila: snimila je (ili „fonodokumentirala“) sva izlaganja održana na tribini. Također, u publici su bila prisutna tri suradnika SDS-a, kodnih imena Ličanin, Luj i Matko. Ali i organizatori su imali svoje adute pa je u izvještaju SDS-a navedeno: „Na ulazu su primijećene mlađe osobe koje su pokušavale biti i redari.“ Zanimljivo je što je u izvještaju nadređenima naglasio načelnik zagrebačkog središta SDS-a Kolja Družić. Pažnju navedenih suradnika posebno su privukli gosti iz Slovenije, istupi kojih su, istaknuto je, „izazvali najviše aplauza od prisutnih“. Nimalo slučajno jer većina se Slovenaca odreda upustila u bespoštednu kritiku komunista. „U svojim diskusijama su napadali Partiju“, navedeno je, „da je zarazila duh, da nije dala slobode, zbog čega smo došli do ove situacije danas, da je jedna desetina članstva u Partiji vladala i vlada, da nikom nisu polagali račune, niti se obazirali na narod, da nisu slušali narod nego su samo dirigirali, da moraju zajednički nastupiti zbog izvoza revolucije koji je Crnu Goru progutao, prijeti Bosni i Hercegovini, uskoro će [napasti] Hrvatsku, da bi navedena revolucija prešla na Sloveniju“.

Rječitim Slovencima parirala su samo dva govornika iz Hrvatske. Na svoj „vješti način“, kako je istaknuo Družić, književnik Hrvoje Hitrec okomio se na komuniste Hrvatske u prvom redu jer su vlastitom opsesijom „nacionalistima“ propustili uočiti Miloševićevu prijetnju, pa su ljudi poput Stipe Šuvara i Josipa Vrhovca i sami ubrzo za Beograd postali „ustaše“: „Smatra da sve što su uradili hrvatski političari je bilo besmisleno iz razloga jer su se branili kako ne bi bili prozvani kao nacionalisti, a čime su izdali vlastiti narod te kasnije sami dospjeli na listu kao nacionalisti i ustaše“. Drugi je bio Šeks. „Njegova diskusija“, zapisao je Družić, „svodila se na totalnu kritiku režima u svakom smislu“. Doista, u jednom trenutku komuniste je poistovjetio s notornom Cosa Nostra.

Jasno, Tuđman je govorio prvi i zapravo je pročitao programske osnove. O tome je već dosta napisano, a ovdje treba izdvojiti kako je SDS ocijenio „da sama činjenica da se na čelu HDZ nalazi Franjo Tuđman ne daje mnogo nade da će se HDZ registrirati. Tuđman nije pokazao fleksibilnost, imao je lošu organizaciju nastupa, a u svom nastupu držao se generalskih pozicija.“ Procjena je bila pogrešna. Uz mnogo poteškoća, u prvom redu prepreka režima i unutarnjih sukobljavanja, HDZ će uspjeti ishoditi registraciju. Još važnije je napomenuti da se Tuđmanov program nije odlikovao velikom vrijednosnom jasnoćom. Ali imao je drugih aduta, koji će se već potkraj godine pokazati iznimno učinkovitim. Posjedovao je potencijal političkog organiziranja hrvatskog naroda na vrlo širokoj osnovi.