Tranzistor

Nedavno sam u kratkom razmaku imao dva zanimljiva doživljaja, a u oba slučaja središnju je ulogu igrao tranzistorski radioaparat, ili, kako smo ga nekada familijarno zvali, tranzistor.

Najprije sam bio pozvan u posjet kod neke mlade obitelji koja se bila istom uselila u novi stan, i ondje sam na vidljivom mjestu, na polici s knjigama, ugledao tranzistorski radio. Bio je posve isti kao oni koje sam pamtio s početka šezdesetih godina, pa je morao i potjecati iz toga vremena. Bio je masivan, nalik na nekakav koferčić, pa je imao i prikladnu ručku za koju je trebalo uhvatiti kad se čovjek šeće naokolo i sluša glazbu i vijesti. Imao je i okruglu skalu koja je djelovala kao da pripada kakvu silno kompliciranu uređaju, kao i platneni dio ispod kojega se nazirao zvučnik. Nisam svoje domaćine ništa pitao o tome aparatu, jer slabo se poznajemo, a i zadržao sam se kratko, ali nisam nikako mogao skinuti oči s tranzistora i poslije bih ga se često opet sjetio.

Prošlo je potom neko vrijeme, a onda se tranzistorski radio pojavio u razgovoru što sam ga vodio s prijateljem. On ima staru tetu u domu za umirovljenike, teti su oči oslabjele, pa niti može čitati, niti gledati televiziju; i, naravno, tu se radio pojavio kao spasonosno rješenje. Nećak je krenuo po dućanima da nađe za tetu prikladan tranzistor: da ne bude prevelik, da hvata lokalne stanice i da ima slušalice, kako ne bi smetao susjedima. I tu se pokazalo da nabavka takva uređaja nipošto nije neki jednostavan zadatak, jer tranzistora više nigdje nema. Prijatelj je obilazio dućane i svuda je doživljavao isto: nudili su mu suvremene uređaje na kojima se danas može slušati radio – tablete, ajpode, ajfone, čak i mobitele – a nitko nije imao ono što je njemu trebalo: običan, jednostavan tranzistorski radio. Napokon ga je našao, a u prodavaonici su bili prema njemu osobito ljubazni jer je prvi nakon tko zna koliko vremena tražio tranzistor, te ih oslobodio nepotrebne stvari koja se samo vuče po skladištu.

Kad sam čuo i tu priču, postalo mi je jasno da ta dva moja slučajna doživljaja zapravo slikovito opisuju cijelu jednu povijesnu epohu. Recimo da su prije otprilike pedeset godina tranzistori ušli u naš život na velika vrata, da su potom njime suvereno vladali nekoliko desetljeća, a da su onda tiho nestali, ili se pretvorili u ukrasne predmete. Pa sam se pitao kakva je to epoha bila i što su nama ti tranzistori značili.

Došao sam do sasvim jednostavna odgovora: oni su nam svagda bili svjedočanstvo da živimo u sjajnom vremenu, a da će budućnost biti još i bolja. Bilo je nečega fantastičnog u tome da čovjek može hodati ulicom i slušati radio: mi smo u teoriji znali da radiovalovi dolaze do nas kroz eter, ali smo svejedno negdje u pozadini očekivali da između emitenta i prijamnika postoji fizička veza; ta veza bila je utičnica u koju se običan radio ukopčavao. Sad je te veze nestalo i mi smo gotovo mogli opipati taj eter koji je bio svuda oko nas. Bili smo spremni vjerovati da kroz eter putuje i štošta drugo i nadali smo se da nas u tom pogledu čekaju još svakakva ugodna iznenađenja. Tranzistor je bio veće čudo i od same televizije.

Zato smo tako zdušno prigrlili tranzistore, jer oni su otvarali neslućene mogućnosti. Pokazalo se, na primjer, kad gimnazijski razred ode na izlet u obližnju šumu, ondje može plesati na travi, jer je netko došao na sretnu ideju da ponese tranzistor. Pokazalo se da se na stadionu, dok čovjek prati nogometu utakmicu, mogu doznati rezultati drugih utakmica koje se igraju u isto vrijeme, jer bi vlasnik tranzistora izvikivao novosti i cijela bi tribina onda reagirala pljeskom ili zviždukom. Pokazalo se da je tranzistor odličan drug u samoći i efikasan melem za ljubavnu ili koju drugu tugu. Nemojte se smijati, ali meni se danas čini da je postojalo razdoblje kad su s tranzistora dopirale samo dobre stvari, i u pogledu glazbe i u pogledu vijesti.

U međuvremenu, tranzistori su se usavršavali. Prestali su biti koferi, pa su postali manji, bili su ljepše dizajnirani, pojavile su se razne boje, a negdje otprilike na polovici toga pedesetogodišnjeg razdoblja obavezan njihov dio postao je i kasetofon. Već prije toga tranzistori su se počeli kombinirati s raznim drugim stvarima: ugrađivali su se u uzglavlje bračnoga kreveta i povezivali s budilicom koja vam je umjesto zvrčanja nudila glazbu, zadobili su oblik raznih drugih predmeta poput pepeljara ili vaza. Na kraju su se toliko smanjili, da su bili veliki poput kutije cigareta, pa su se mogli staviti u gornji džep, a to su mnogi i radili, osobito u vojsci, gdje su soldati svaki slobodan trenutak koristili da upale tranzistor. Naš se život bez toga uređaja više nije mogao ni zamisliti, pa se po onome što govore radijski voditelji jasno razabiralo da se radio ne obraća samo onima što ga doma slušaju, nego i onima koji s tranzistorom u ruci hodaju po svijetu.

Mora biti da je nestanak tranzistora prošao nezapaženo upravo zato što se radio i dalje može slušati hodajući naokolo, samo što se to sad radi preko drugih i drugačijih uređaja. Isprva se činilo kao da su ti uređaji samo usavršena verzija tranzistora. A nisu, nipošto nisu. Oni su osim toga još i telefoni i diktafoni i kompjuteri i tko zna što još. Ni jedan od tih uređaja više ne služi isključivo tomu da se na njemu sluša neki program i da se u tome uživa. Preko tih uređaja radio se sluša drukčije, pa je zato i program različit.

Zato mene mori želja da ponovno odem u posjet onoj mladoj obitelji i da ih upitam ono što ih onaj put nisam upitao: radi li njihov tranzistor? Pomišljam kako bi sjajno bilo da radi: nekako mi se čini da bih na njemu, da ga mogu upaliti, opet čuo kako pjevaju Marko Novosel i Anica Zubović i da bih se oduševio viješću da je Gagarin uspješno obletio Zemlju.