Tko je prvi na svijetu?

Činjenica da neki tenor pjeva naslovnu ulogu Giordanove opere Andrea Chénier na premijeri i otvaranju sezone milanske Scale trebala bi značiti kako je on prvi i najbolji tenor na svijetu. Yusif Eyvazov to nije, iako je nedavno u Scali nastupio sa suprugom Annom Netrebko, možda kao gospodin Netrebko, a još više zato što se u današnje vrijeme više ne može razmišljati u kategorijama jedinog i najboljeg jer u svakom pjevačkom fahu ima pet do deset opernih zvijezda koje traju određeno, ne baš dugo vrijeme. Činjenica da smo u istom ciklusu, Lisinski Arioso, prije godinu dana mogli čuti još dvojicu među prvim tenorima svijeta, Piotra Beczału i Charlesa Castronova, daje nam mogućnost njihove usporedbe s Eyvazovim.

Yusif Eyvazov i Maria Guleghina s dirigentom Boemijem na kraju nastupa
Snimio Tugomir Hrabrić

Na koncertu 10. travnja, u njegovoj izvedbi, čuli smo pet arija i dva dueta iz opera Puccinija, Verdija i Giordana: ariju Cavaradossija iz 3. čina Tosce, ariju i stretu Manrica iz Trubadura, ariju Macduffa iz Macbetha, ariju Chéniera Un dì all’azzurro spazio i ariju Calafa Nessun dorma iz Turandot kao dodatak te duet iz 1. čina Tosce i završni duet iz Andree Chéniera. Eyvazov ima zvučan, ne odveć velik glas mladodramskog (spinto) karaktera i ugodne, pomalo baršunaste boje. Visine su mu sigurne i blistave, fraziranje solidno, ali ne vrhunskoga stila. Slične glasovne i pjevačke odlike krase i Charlesa Castronova, doduše s nešto robusnijom bojom glasa. No obojicu nadmašuje ­Piotr Beczała s ljepšom prirodnom bojom i zvučnošću glasa te, osobito, istančanim i profinjenim pjevačkim stilom.

Zagrebački je koncert Eyvazov podijelio s Marijom Guleghinom, uglednom pjevačicom sa svjetskih opernih pozornica, duge karijere. Njezin veliki glas dramskoga soprana s koloraturama omogućuje joj opsežan i raznolik repertoar. Predstavila nam se arijom Tosce, velikom arijom Amelije pod vješalima iz Krabuljnoga plesa, arijom Lady Macbeth Nel di della vittoria… iz Macbetha, arijom Leonore Pace, pace iz Moći sudbine, i arijom Laurette iz Giannija Schicchija za dodatak. Mogli smo se diviti očuvanoj svježini glasa, sa sigurnim, prodornim visinama, koji u srednjim položajima ipak nema potrebnu punoću za navedene uloge, a njezin piano to jest u dinamici, ali nije u nosivosti. Zbog toga se ona i nije uvrstila u krug prvih svjetskih soprana iako mu je, kao pouzdana pjevačica, uvijek blizu; i zbog toga je izvedba arije Lady Macbeth oduševila bez zadrške. Iznenadila je nedostatna čujnost pjevačâ u dobrom dijelu dueta iz Tosce, zaslugom dirigenta Marca Boemija na čelu, inače, vrlo dobra Orkestra HNK-a Ivana pl. Zajca. Boemi bi trebao biti svjestan zvučnih odnosa kada se orkestar nalazi na podiju zajedno s pjevačima.

Eyvazov i Guleghina oduševili su zagrebačku publiku sigurnim pjevanjem, a ni njihova gluma(tanje) na podiju nije ostala bez odjeka. Naročito, pak, spomenuti dodaci, arija Laurette i Calafa s paradom dugih, više estradnih korona kako ne bi prevladalo ozbiljno raspoloženje dramatičnih arija. Unatoč tome što oboma nedostaje kvaliteta italianità u glasovima i pjevanju.