Strast i užitak stvaranja

Ako bi se cjelokupan dosadašnji televizijski rad domišljatog i duhovitog dečka iz zagrebačkih Dugava Roberta Knjaza željelo najkraće opisati, za to bi bile dostatne tek dvije imenice – strast i zadovoljstvo. Detaljnije i preciznije, bili bi to strast i zadovoljstvo u kreiranju uvijek novih, maštovitih, dovoljno inventivnih i zaigranih, pozitivnom infantilnošću obojenih, pametnih i promišljenih televizijskih formi, bez obzira radilo se o reality-showu, o variranju sličnih, no zahvaljujući Knjazovoj autorskoj osobnosti ipak dovoljno različitih formata intervjua, ili pak o pokušajima da se književni klasici neobičnim čitanjima i interpretiranjima približe širokim narodnim masama.

Čime god da se bavi, Knjaz to čini inteligentno, s naglašeno humanim pristupom, nenametljivo subverzivno i uz dobrodošao (auto)ironijski odmak, brižljivo birajući sugovornike i smještajući ih u, ako baš i ne začudna i blago bizarna okruženja, a ono svakako u po nečemu specifične ambijente koji njihovim riječima osiguravaju dodatni kontekst, a samim projektima poseban šarm i privlačnost. Kad se bavi povijesnim osobama i literarnim klasicima, kad gledatelje upoznaje s predjelima i zakucima Lijepe naše, a u manjoj mjeri i kad rekonstruira nastanke domaćih glazbenih evergrina, Knjaz je informativan i redovito nenametljivo edukativan, ostavlja dojam da je ono što radi jednostavno i lako izvedivo, a sve navedeno pretvara ga u jedinstvenu osobnost domaće televizijske zabave. U autora koji – vjerujem da nije riječ o odveć impresionističkom ili pogrešnom gledateljskom dojmu – istinski, bez imalo zadrške i dokraja uživa u onome što radi, baš kao što uživa u prenošenju svoje znatiželje, iskrene začuđenosti i zarazno pozitivne djetinjastosti na gledatelje.

Kadar iz uvodne špice druge sezone Knjazovih Hrvatskih velikana

Robert Knjaz
Izvor: HRT

Bez obzira o kakvim se formatima radilo, Knjazove su emisije dinamične, duhovite, do najsitnijeg detalja pomno koncipirane, zgodnim improvizacijama i intervencijama obogaćene, neposredne i na konkretne ljude usmjerene te u određenoj mjeri anarhoidne i gdjekad subverzivne. Knjaz ostavlja dojam da je kreiranje zabavnih i lako gledljivih televizijskih sadržaja najjednostavnija stvar na svijetu i da bi to mogao svatko, no to i jest njegova možda i najveća autorska vrlina, a samo on zna (i u razgovorima nerijetko ističe) da su konačna jednostavnost i komunikativnost rezultati duga i mukotrpna rada uz brižno promišljanje svake sitnice, u tolikoj mjeri da se i krajnja pedanterija gdjekad može doimati poput šašave improvizacije.

Sve navedeno razvidno je i u dokumentarno-zabavnoj seriji Hrvatski velikani, čija se druga sezona upravo prikazuje na HTV-u. U prvoj sezoni Knjaz i „prijatelji“ pozabavili su se likovima i djelima desetoro hrvatskih odličnika iz raznih sfera života, od bana Ivana Mažuranića ne samo kao pjesnika, jezikoslovca i političara nego i kao neumorna prosvjetitelja s jasnom vizijom, preko njegove unuke Ivane Brlić Mažuranić kao odveć senzibilne spisateljice ne baš sretna života koja na efektno animiranoj špici ganja Domaće, do Nikole Tesle i Fausta Vrančića. Pametno birajući i nižući profesije velikana, Knjaz je izbjegao monotonost i predvidljivost, svima od navedenih pristupajući na neposredne i gotovo intimne načine, s razumijevanjem i ponekad apostrofiranjem njihovih tako ljudskih slabosti, te ih učinkovito i s obiljem šarma pretvarajući u naše suvremenike, odnosno svevremenike.

U Knjazovim emisijama, a tako je i u drugoj sezoni, u kojoj su pred kamere dosad stali Ivan Meštrović „s beretkom na glavi“, Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog, Marija Jurić Zagorka, sveti Leopold Mandić i Matija Gubec, koji je „plemstvu pokazao zube“, dok nas među inima očekuje i Ante Starčević koji „maše s tisućarke“, sve je velikane lako zamisliti kao dionike današnjeg vremena. Ne samo stoga što se, kako ponekad ustvrde Knjazovi sugovornici, redom stručnjaci iz svih polja, od povjesničara i književnih erudita do etnologa i muzikologa, povijest neizbježno dijelom ponavlja, nego i zahvaljujući autorovu pristupu, u kojem neposrednost u komunikaciji, empatija i humor iskre gotovo doslovce u svakom kadru.

Putujući na autentične lokacije na kojima su se obrazovali, živjeli i radili velikani, od Beča i Budimpešte preko New Yorka i Chicaga do Smiljana i Otavica, Knjaz ondje pronalazi te izmišljenim imenima oslovljava ne samo domaćine nego i studente i turiste, a potonji, iako najčešće nemaju pojma o kome i čemu je riječ, raspoloženo statiraju i toleriraju autorova zadirkivanja. Štoviše, ponekad i sudjeluju u improvizacijama, baš kao i nerijetko kostimirani statisti u drugim planovima te slučajni prolaznici koji, dobrodušno i raspoloženo, pristaju na igru sa zaigranim televizijskim zabavljačem Knjazom.