Slatki snovi i gorka java

Paulina Jazvić, valja to odmah reći, pripada među autore kojih je umjetnički rad znatno kompleksniji nego što se to slabije upućenim promatračima na prvi pogled može učiniti. Ovdje ne mislim samo na medijsku raznolikost – umjetnica posrijedi podjednako se uspješno bavi slikanjem kao i izradom objekata, instalacija ili ambijenata – već i na poruke odnosno značenja što ih svaki Paulinin izlagački istup obično sadržava. Riječ je, naime, o opusu koji bismo olako mogli pozicionirati isključivo u ozračje osviještena koketiranja s fenomenima kiča ili masovne kulture, zanemarujući pritom njegove, nešto manje transparentno iskazane ali itekako važne, socio-psihološke konotacije. Paulina nam, dakle, posredovanjem uglavnom frivolnih motiva, formi i – osobito kada poseže za različitim ready-made-postupcima – materijala, podastire znatno složenije i ozbiljnije sadržaje, uvijek uz zamjetnu dozu ironije, humora, a katkada čak i crnoga humora. Koji su to sadržaji? Iscrpan odgovor na to pitanje zahtijevao bi tekst znatno opširniji od ovdje predviđenih nekoliko kartica, pa ću ga stoga pokušati svesti tek na jednu rečenicu: Paulina Jazvić propituje i problematizira međuljudske odnose u svim njihovim varijantama, od ljubavnih odnosno bračnih, preko prijateljskih, pa sve do poslovnih, i to uvijek na temelju iskustava, tuđih i vlastitih.

Instalacija Sweet Dreams
Izvor MSU i autorica

Prepoznatljiva poetika

Njezini radovi izviru izravno iz stvarnosti, a istodobno su duhoviti, bizarni i pomalo fatalni te se kao takvi kritički nadasve uvjerljivo referiraju na svakodnevni životni kontekst, gdje dominiraju pojave poput površne spektakularnosti, posvemašnje relativizacije svih vrijednosti, apsolutne devalvacije informacija, zavodljivih, ali i zaglupljujućih marketinških kampanja ili reality (ne)kulture, da nabrojim tek one vjerojatno najkarakterističnije.

Objekt Piece of Cake

Najnovijom izložbom znakovita naslova Sweet Dreams / Slatki snovi Paulina će ostati vjerna prepoznatljivoj poetici. Izložba se sastoji od četiri koncepcijski povezana rada u izložbenom prostoru, kao i digitalne animacije na medijskoj fasadi Muzeja suvremene umjetnosti.

Prvo što posjetitelj zapaža pri ulasku na izložbu jest ambijentalno tretirano mnoštvo ready-made-objekata, a riječ je o PVC-labudovima na napuhavanje, uobičajenim rekvizitima na plažama koji služe za sunčanje i opušteno plutanje po morskoj površini. Rad je umjetnica naslovila Together Forever, aludirajući na osobinu labuda da tijekom života nikada ne mijenjaju partnera odnosno partnericu. To je zapravo ironična posveta partnerskoj vjernosti, koju pak neprestano valja njegovati i održavati na životu, u ovom slučaju čak i u najdoslovnijem smislu jer se labudovi sami od sebe polako ispuhuju te stoga iziskuju povremena dodatna napumpavanja. Osim toga, priča o vjernim labudovima ima i nešto manje idiličnu stranu; u grčkoj mitologiji vrhovni je bog Zeus u jednu od svojih izvanbračnih avantura krenuo upravo u liku labuda.

Slijedi objekt nazvan Piece of Cake, velika svadbena torta ukrašena mnoštvom figurica bračnih partnera u svim kombinacijama, dakle: muško-žensko, muško-muško i žensko-žensko. Torta i ukrasi na njoj simboliziraju sretan ulazak u vezu. Ali torta je kvarljiva, baš kao što to može postati i bračna veza ukoliko joj se olako pristupi. U tom smislu dvoznačan je i naslov rada jer piece of cake – u prijevodu komad torte – može asocirati na ritualno rezanje torte koje mladenci zajednički izvode kako bi im brak bio sretan i uspješan, ali ta fraza u prenesenom značenju na engleskom jeziku označava nešto što svatko može lako učiniti. A braku se, dakako, nipošto ne bi smjelo pristupati olako.

Zidovi koji nestaju

Naslovnu instalaciju Sweet Dreams čini kućica čiji su zidovi i krov bili izrađeni od ružičaste šećerne vate. Vata se pak naočigled topila i nestajala – proces dokumentira video – zbog čega je kućica ubrzo svedena tek na svoju drvenu konstrukciju. I u ovom slučaju postoji više od jednoga tumačenja; slatki se snovi, dakako, nerijetko raspršuju, ali iščeznuće zidova možemo tumačiti i kao autoričinu reakciju na sveopći gubitak privatnosti kao jedne od nedvojbeno najdalekosežnijih posljedica naše ekstremno tehnološki orijentirane civilizacije. Pored drvene konstrukcije, kako rekoh, videoprojekcija dokumentira nestajanje šećerne vate, iako sam mišljenja kako bi LCD zidni monitor bio znatno bolje rješenje. Projekcija je, naime, odveć blijeda, a i monitor bi svojom tvarnošću logičnije i dojmljivije korespondirao s postojećom drvenom konstrukcijom.

Izložbeni postav zaključuje videoprojekcija Pošarat ću te kemijskom. Taj rad izravna je kritika neemancipiranih, intelektualno ispraznih i besposlenih žena kojima su jedine aktivnosti ispijanje kava na špici i odlasci u šoping. Svakako valja pohvaliti interpretaciju Judite Franković, koja blaziranim smijuljenjem i sugestivnim gestama vrlo dobro oslikava tip sponzoruše čije će lice na kraju videa nestati pod ružičastim linijama.

A na medijskoj fasadi nalazi se animacija u obliku SMS-poruke s tekstom Muž mi je na moru. I ovdje se Paulina poigrava s dvosmislenim značenjima. Šalje li tu poruku potencijalna preljubnica ili pak žena nekoga pomorca kojoj suprug silno nedostaje? Odnosno, je li ta poruka zlokobna ili tek sjetna?

U kontekstu suvremene hrvatske umjetničke prakse Paulina Jazvić nedvojbeno ima prepoznatljivo mjesto. Temama se nadovezuje na dadaističku struju pop-arta, njezine instalacije sa svojim potrošnim materijalima donose i neke daleke odjeke pokreta arte povera, a učestala posezanja za ready-made-objektima izazivaju stanoviti postkonceptualistički ugođaj. Ali, svemu tome usprkos, ni jednoga trena ne pomišljamo nazvati je eklektikom.

U Paulininoj interpretaciji slatki snovi lagano prelaze u gorku javu, ali katkada na sreću vrijedi i obratno.