S optimizmom u budućnost

Profesionalni balet počeo je u Sloveniji 1918, kada su se ponovo otvorila vrata slovenskoga kazališta u Ljubljani, zatvorena tijekom Prvoga svjetskog rata. Zaslugom intendanta Frana Govekara, Drami i Operi pridružen je baletni ansambl koji je vodio Čeh Vaclav Vlček. Stogodišnjica slovenskog baleta, proslavljena 12. travnja premijerom baletne večeri Balet 100 u Slovenskom narodnom kazalištu, donijela je obnovu triju ključnih djela nastalih na ljubljanskoj pozornici, triju snažnih i samosvojnih koreografskih izraza.

Dakako da je prvo djelo odabrano iz opusa stožernih ličnosti baletne umjetnosti nekadašnjega jugoslavenskog prostora, koreografskog, plesačkog i bračnog para Pije (1908–2000) i Pina Mlakara (1907–2006), plesna poema Lûk, u koreografskoj obnovi njihova sina i snahe, baletnih umjetnika Tome Mlakara i Dušanke Berce Mlakar te Olge Andreeve. Lûk je praizveden 1939. u Münchenu kao cjelovečernji balet u tri slike, na glazbu za komorni orkestar Frana Lhotke. Sljedeće godine Pia i Pino Mlakar ponovo plešu glavne uloge Djevojke i Mladića u Ljubljani i Zagrebu, dok 1970. nastaje sada prikazana verzija, prva suita koreografskih motiva iz baleta, iz koje su isključili treću sliku izvornog baleta i Lhotkinu glazbu. Plesači Giorgia Vailati i Kenta Yamamoto nadahnuto su izveli tu nijemu koreografiju u asketskom prostoru bez glazbe, na tragu njemačke ekspresionističke škole, koja oslobađa tijelo, a time i duh, te izražava pojedinačni karakter likova i njihovu ljubav, kako reče Pino Mlakar: „Lûk je bio i ostao jedan veliki Pas de deux, poruka stvaralačke snage, izraz čiste ljubavi i čistog plesa.“

Prizor iz baleta Pastoralna simfonija
Snimila Darja Stravs Tisu

Slijedio je balet Žica iz 1976. Vlaste Dedovića (1934–2013), plesača i koreografa crnogorskoga podrijetla koji je cijelu karijeru proveo u Ljubljani, osebujno djelo džezistički glazbeno intonirano, skladatelja i poznatog jazz-aranžera Janeza Gregorca (1934–2012). To se djelo (koreografiju je obnovila Mateja Rebolj), sa svojom antiratnom tematikom izraženom revijalnim jaz- ugođajem pokretâ te modernom, ali i klasičnom plesnom tehnikom, izdvajalo iz baletnih protokola tadašnjega vremena. Solističkim udjelima istaknuli su se Tjaša Kmetec i Lukas Zuschlag, Petar Đorčevski, Yujin Muraishi i Yuki Seki te Urša Vidmar i Filip Viljušić.

A vrhunac te baletne večeri lijepe razvojne linije bila je Pastoralna simfonija Ludwiga van Beethovena, praizvedena u Ljubljani 1986, u koreografiji Milka Šparembleka, koji ju je, uoči 90. rođendana što će navršiti 1. prosinca ove godine, obnovio s asistenticom Spomenkom Šparemblek. Već je Beethoven za svoju 6. simfoniju u F-duru, op. 68 rekao da je „više izraz osjećaja negoli slikanje“. Doista, s početkom simfonije (u izvedbi izvrsnog orkestra i u Žici i u Pastoralnoj, pod ravnanjem dugogodišnjeg dirigenta Ljubljanske opere Marka Gašperšiča, koji odlazi u mirovinu) počinju bujati radosni osjećaji pri susretu s prirodom. Svaki skok novi je životni impuls u bjelini scenografije Ateja Tutte i kostimima Lea Kulaša (suradnici u svim trima baletima), a stvaranje svake arabeske klesanje je ljepote plesačkih tijela. Za lirikom drugog stavka slijedi skercoznost trećeg, s rasplesanim ansamblom, a nakon dramatične epizode ulazak u pastoralu završnoga stavka poprima svečani karakter. Odličan baletni ansambl, koji je koreograf nadahnuo i zarazio entuzijazmom, ali i pošteno preznojio, predvodili su Nina Noč, Owen Lane, Elli Purkunen, Filippo Jorio, Marin Ino i Richel Wieles. Pastoralna simfonija bila je plesna apoteoza i slavlje prirode i života, svjetla i optimizma, radost plesa i kazališta.

Bard hrvatskih baletnih umjetnika, naš Milko, pokazao je kako cijeli život – prožet umjetnošću, ispunjen znanjem i iskustvom te okrunjen mudrošću – svojim baletima iskazuje optimizam i gleda u budućnost. Podario je to i rodnoj Sloveniji s ovom izvedbom Pastoralne simfonije, tako svježom i suvremenom. Baš smo ponosni na njega!