Pukotina u trilogiji

Hm, hm, nije dobro brzati ni uzimati stvari zdravo za gotovo. Uspjeh Verdijeva Otella, uvodnoga dijela Trilogije Verdi–Shakespeare Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. koji se ponovio na nedavnom gostovanju u Zagrebu, pobudio je zanimanje i nadu za jednakom kvalitetom drugoga dijela, opere Macbeth, premijerno postavljene u Rijeci 14. travnja, viđene na prvoj reprizi 16. travnja. U međuvremenu je naziv trilogije proširen imenom Giorgia Suriana: Trilogija Verdi–Shakespeare–Surian, po protagonistu glavnih (bas-)baritonskih uloga Jaga, Macbetha i Falstaffa.

Bilo je to prvo i najveće razočaranje. Verdijeva per excellence baritonska uloga Macbetha (ne u smislu opsega glasa, dakako, već svega onoga što pjevanje Verdija podrazumijeva) uopće nije prikladna glasu Giorgia Suriana. Previsoka je za njega, a umjesto bilo kakva kritičarskog raščlanjivanja njegova pjevanja, bez imalo verdijanskog fraziranja, sve govori činjenica da je iz predstave izbačena Macbethova arija. Nikakve dramaturške ekshibicije, poput prekrajanja kraja opere, ne mogu to opravdati niti je moguće prihvatiti tumačenje Verdijeve uloge na deklamatorni način s pretjeranom afektacijom kako se, eventualno, može tumačiti Boris Godunov. Eto ideje i prijedloga za repertoar Riječke opere.

Giorgio Surian, Kristina Kolar te Zbor Opere HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci
Snimio Dražen Šokčević

Paleta intenziteta glumačkog izraza Giorgia Suriana Macbethove luđačke ličnosti zasigurno je zadovoljila dramaturga-redatelja Marina Blaževića, koji sve to potencira, usredotočujući se na Macbetha i Lady kao par suparnika i protivnika u grabljenju vlasti, prolijevanju krvi i tonuću u ludilo. Svi drugi u operi kao da nisu važni, ni ostali likovi ni narod, plemići, vojnici (zbor); svi su oni u pozadini, u tami, neizražajni u scenskoj akciji, čak i vještice koje bi trebale biti treći protagonist opere. Prohodavanja i scenski pokret Selme Banich bili su tek nužno zlo da se na pozornici nešto događa. Velika je to diskrepancija između glavnoga para i ostalih likova i događaja što ih sadržava Verdijeva partitura, a što treba uprizoriti da bi se na pozornici vidjelo (ubojstvo kralja Duncana, Bancovo ubojstvo i sl.), jer vremena za razvijanje ludila u operi ima dovoljno.

Diskrepancije je bilo i u glazbenoj izvedbi, u ansamblima, između nedostatnih solističkih glasova te zbora i orkestra, osobito u finalu prvog čina, gdje su uzmanjkali glasovi Macduffa (Marko Fortunato) i Dame (Vanja Zelčić). Koliko li je zbor pružio užitka u Otellu, smješten u gledalištu, u prva dva reda partera, svježinom i zvonkošću glasova, a koliko je ovdje bio prigušen u glasovnom izrazu, najčešće u dubini pozornice. Čini se da dirigenta Marca Boemija ne smeta kada orkestar pokriva pjevače, kao da mu je najvažnije da u svemu bude na usluzi dramaturgu-redatelju, koji ne iskazuje osjećaj za takve stvari.

Iako je ime Giorgia Suriana ugrađeno u Trilogiju, prava junakinja te predstave, bez koje ne bi bila moguća, Kristina je Kolar u ulozi Lady Macbeth. Jednu od najtežih Verdijevih uloga (sadržava čak četiri arije), dodatno otežanu stalnom prisutnošću na sceni, savladala je s oprezom, na skučenu prostoru prijestolja ili prikovana za njega, zbog čega je uzmanjkalo intenziteta u ariji La luce langue. Suvereno se kretala opsegom i tesiturom dionice, sa sigurnim visinama i dramskim koloraturama. Na osebujan način ostvarila je un fil di voce, kao končić tanak tračak glasa na visokom „des“ na kraju arije Una macchia.

Kostimografkinja je Sandra Dekanić, oblikovatelj svjetla, kojim se postiže svekoliki scenski učinak, Dalibor Fugošić, scenografiju su ostvarili studenti scenografije Akademije lijepih umjetnosti Brera iz Milana. U manjim ulogama dobro su funkcionirali Slavko Sekulić kao Banco i Davor Lešić kao Malcolm te Dario Bercich i Saša Matovina u epizodnim ulogama.