Povratak zaboravljenoj ljubavi

Shakespeareova komedija San ljetne noći (prijevod Mate Marasa) / San ivanjske noći premijerno izvedena 13. travnja na pozornici Istarskog narodnog kazališta–Gradskog kazališta Pula u režiji Luke Mihovilovića i ovaj put potvrđuje da, otkako postoji, čovjek živi između jave i sna. Pritom često ne zna živi li ili sanja da živi. Zasićen stvarnim svijetom često bježi u sanjani u kojem se „ima što se žudi“, kako je to napisao Držić. Tek u prostorima između života i snivanja otkriva nam svoju prirodu, čovjeka koji je ionako, kako je Shakespeare napisao, „tvar od koje građeni su snovi“.

Upravo na odnosu između stvarnoga života i snova redatelj Mihovilović, inače po obrazovanju glumac, gradi predstavu u kojoj ljubavi i snovima daje primarnu poziciju. Primjereno suvremenosti točno i dobro iščitava naše doba u kojem ljubav, i sve što je čini više od pukog hedonističkog doživljavanja života, danas nije na visokoj cijeni.

Odlična scenografija Katje Taljat i kostimi Desanke Janković
Snimila Tanja Draškić Savić

Imajući na umu položaj ljubavi u našem dobu, redatelj nije smislio neku modernu, postdramsku, tobože inovativnu, koncepciju i unutar nje smjestio fragmente Shakespeareova sadržaja, nego je slijedio dramatičara koji je, kako Mihovilović piše u afiši predstave, „ujedinjujući četiri usporedne radnje stvorio lepezu ljudskih odnosa utemeljenih na ljubavi koja je u ovoj komediji glavni i jedini relevantni pokretač: ljubav prema drugome, ljubav prema sebi, ljubav prema moći i ljubav prema životu“.

Ljubav mu je bila poticaj kako unutar komedije iščitati njezinu suvremenost, to ga je ”natjeralo“ da predstavu, kako pojašnjava, stavi u „suvremeni kontekst, ali ne u vidu satiričkog komentiranja društva u kojemu živimo, nego više kao prljavo zrcalo koje ne želimo očistiti da bismo u njemu vidjeli istinu“, koja bi nam kao takva omogućila „susret sa samim sobom – htjeli to ili ne! – tjerajući nas na promišljanje i na moguće intervencije“. Misli da je „hrabrost življenja ljubavi i borbe za ljubav najveća odlika te Shakespeareove komedije, prije svega zato što se za ljubav najžustrije bore oni najmlađi koji je iskušavaju po prvi put“.

Slijedeći emocije i impulse mladih i najmlađih, koji se „za ljubav najžustrije bore i iskušavaju po prvi put“, koji na njima svojstven način iščitavaju i doživljavaju ljubavno iskustvo, redatelj je odabrao i autorsku ekipu predstave. Zbog toga je, piše u afiši, „cijela autorska ekipa predstave – počevši od glumaca do svih onih koji su sudjelovali u njenom opremanju i sklapanju – mlada i puna vjere u ljubav, u njenu održivost, što obećava poletnost i iskrenost glumačke igre kroz potpuni multimedijalni doživljaj“.

Mihovilović je, dakle, San ivanjske noći zamislio kao komediju koja unatoć „poletnosti i iskrenosti glumačke igre”, nije lišena dramskih misli niti mu je smijeh bio krajnji cilj. Slijedio je ljubav i emotivnu katarzu, koja još jedina može spasiti suvremenog čovjeka, koji se sve više prepušta tjelesnom hedonizmu i filozofiji konzumerizma, koju najmanje zanimaju čovjekove emocije. Kao takva, predstava je upozorenje onima koje malo zanimaju osjećaji i ohrabrenje emotivno nesigurnima, onima koji se boje o osjećajima govoriti i pokazati ih.

Takvo iščitavanje i situiranje Shakespearea u današnji svijet redatelj je sadržaj najviše koncentrirao oko ljubavi i četvero mladih Atenjana; Hermije i Lisandra, Demetrija i Helene, oko kojih se u ivanjskoj noći, kada se ostvaruju snovi, događaju čuda krivog zaljubljivanja i odljubljivanja. Unutar oniričkog svijeta – u koji je Mihovilović ugradio i indijskog princa – i vilinski svijet koji je, i kao plod ljudske mašte, veoma sličan ljudskome, proživljava ista čuda i preobrazbe. Puk jedini zna istinu i jedini je izvan moćnih čaranja ivanjske noći.

Šteta što je u ambiciozno zamišljenu i problemski pročitanu Snu ivanjske noći redatelj malo dao prostora zanatlijama. Ili je to samo dojam zbog njihova neznatna učinka u predstavi. Uz mladenački zanosne Helenu (Mirjana Andrić), Hermiju (Ivona Bulešić), Lisandra (Devin Juraj) i Demetrija (Gregor Flego), glumački zanimljivi bili su Nika Ivančić (Titanija) i Lara Živolić (Hipolita i Klin). Najbolji dio predstave su odlična scenografija Katje Taljat i kostimi Desanke Janković.